Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kurspahić: Istorija po narudžbi


Imena ubijenih srebreničkih muškaraca i dječaka ispisana na ploči u Memorijalnom centru Potočari kod Srebrenice, fotoarhiv

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

U najnovijoj epizodi kopanja po nezaraslim ranama iz rata devedesetih, Narodna skupština Republike Srpske je – na inicijativu entitetskog predsjednika – poništila izvještaj vlastite vlade iz 2004. godine koji je tada i međunarodno prihvaćen kao "hrabar korak" u utvrđivanju istine o zločinu u Srebrenici kao pretpostavke dugoročnog pomirenja.

Vijest iz Banjaluke izazvala je jednodušnu osudu međunarodnih partnera u projektu mirne Bosne: Sjedinjenih Država, OSCE, Evropske unije i njenih članica.

S poništavanjem vlastitog izvještaja o Srebrenici, entitetska skupština upustila se u eskalaciju negiranja prirode i razmjera tog zločina koji je pred najvišim svjetskim pravosudnim autoritetima, Međunarodnim sudom pravde i krivičnim tribunalom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, pravosnažno presuđen kao genocid. O tome postoje hiljade dokumenata, snimaka, svjedočenja, knjiga i dokumentarnih emisija.

"Najveći zločin na evropskom tlu od vremena Drugog svjetskog rata" odvijao se pred televizijskim kamerama, od ulaska generala Mladića u Srebrenicu u rano popodne 11. jula 1995. i njegove izjave kako "poklanja taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima" pa do snimaka na kojima pripadnici paravojne jedinice "škorpioni" strijeljaju srebreničke dječake s rukama vezanim iza leđa hicima izbliza u leđa ili potiljak.

Taj ritual masovnih smaknuća rekonstruisan je u godinama koje su slijedile u iskopavanjima masovnih grobnica oko Srebrenice: nasuprot višegodišnjim tvrdnjama negatora genocida kako su žrtve iz masovnih grobnica izginule "u borbama oko Srebrenice" mnogi od njih iskopani su s rukama vezanima iza leđa, povezima oko očiju i prostrjelnim ranama u leđima ili potiljku, što je osnova međunarodnopravnog nalaza kako se radilo o masovnim smaknućima nenaoružanih civila.

Potočari: Sedamnaesta dženaza, 35 žrtava
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:01:32 0:00

U ovonedjeljnom ponovnom negiranju genocidnih razmjera zločina u Srebrenici u entitetskoj skupštini u Banjaluci posebno je sažaljenja vrijedan njen zahtjev za formiranje "nezavisne međunarodne komisije" koja bi "na objektivan i nepristrasan način utvrdila stradanja svih naroda na području srebreničke regije u periodu od 1992-1995. godine".

Na stranu sad očito pitanje kako bi neka lokalna skupština bez bilo kakvog međunarodnog subjektiviteta mogla formirati "nezavisnu međunarodnu komisiju" koja bi imala i najmanji kredibilitet. Takva komisija – i kad bi mogla biti formirana – suočila bi se s "misijom nemoguće": da poništi brda dokaza o prirodi zlodjela počinjenih u Srebrenici.

Za početak – ta "komisija za istinu" mogla bi pročitati izvještaj tadašnjeg generalnog sekretara Kofi Anana Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija pod naslovom "Pad Srebrenice" od 15. novembra 1999. godine.

Kofi Anan
Kofi Anan

U njemu se, na osnovu dokumenata iz civilnih i vojnih arhiva Ujedinjenih nacija, prepiske između vojnih komandanata na terenu i komandi UNPROFOR-a u Sarajevu i Zagrebu i organa Ujedinjenih nacija u Njujorku i intervjua sa više od stotinu međunarodnih i lokalnih – i srpskih i bošnjačkih – predstavnika koji su učestvovali u događajima iz ljeta 1995. ili su o njima imali relevantna saznanja opisuju, kako je citirajući sudiju Tribunala u Hagu napisao Anan "scene iz pakla, ispisane na najmračnijim stranama ljudske istorije".

Te "scene iz pakla" su detaljno dokumentovane u tom izvještaju na 108 gusto kucanih strana.

Poziv na "istinu o stradanju svih naroda" oko Srebrenice ne može se posmatrati izvan konteksta u kojem su po popisu stanovništva iz 1991. godine u Bratuncu Muslimani činili 64.05 a Srbi 34.13 posto a u Srebrenici Muslimani 75.1 a Srbi 22.6 posto stanovnika da bi to danas bili "srpski gradovi". Ananov izvještaj dokumentovano odgovara i na dvije najčešće tvrdnje negatora genocida.

Prva je – kako su "muslimanske snage" iz zaštićene zone Srebrenice izvodile napade na okolna srpska sela i kako je to izazvalo srpsku ofanzivu na Srebrenicu. Izvještaj kaže kako je najveći takav napad izveden rano ujutru 26. juna 1995. na selo Višnjica 5 kilometara zapadno od Srebrenice i kako su u tom napadu po srpskim izvorima ubijene četiri a po bošnjačkim dvije osobe i kako je spaljeno nekoliko kuća i oteto oko 100 ovaca koje su pojedene u Srebrenici jer su srpske snage mjesecima onemogućavale isporuku humanitarne pomoći u grad.

Druga je – kako su "muslimanske snage" koristile status "zaštićene zone" za napade na srpske snage i kako nikada nisu predale oružje u dogovorenoj demilitarizaciji: izvještaj kaže kako su i međunarodni i srpski izvori potvrdili kako te snage nisu predstavljale nikakvu vojnu prijetnju srpskim snagama.

Ananov izvještaj o padu Srebrenice značajan je i po tome što ukazuje i na suodgovornost Ujedinjenih nacija za tragediju iz jula 1995: to što ni neposredno uoči ulaska Mladićevih snaga u "zaštićenu zonu" nisu uviđale kolika se nesreća sprema; što su odbile tri – ili pet – zahtjeva vlastitih snaga oko Srebrenice za vazdušne udare protiv nadirućih srpskih snaga; što vojnici holandskog bataljona nisu ispalili ni metak na te snage i što su na kraju izbacile posljednjih 239 muškaraca iz Srebrenice iz svoje baze u Potočarima i svi su oni u vrijeme nastajanja izvještaja četiri godine nakon rata još bili na listama "nestalih".

Očekivanja da bi "nezavisna međunarodna komisija" s mandatom entitetske skupštine mogla promijeniti temeljito dokumentovanu istoriju genocida u Srebrenici nemaju veći domet od provincijalne istorije po narudžbi "samo za društvo u ćošku": nasuprot svjetski dokazanim činjenicama.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG