Kosovo izgleda ponovo klizi ka prijevremenim izborima – ne kao rezultat neke demokratske nužnosti, već kao posljedica dugotrajnog političkog neuspjeha da se izgradi konsenzus i osposobe institucije.
Iako je proces tehnički i dalje suspendovan od strane Ustavnog suda, politički signali su jasni: zemlja ulazi u još jedan izborni ciklus koji prijeti da proizvede isti rezultat – blokadu.
Analitičari upozoravaju da su, bez obzira na konačnu odluku Ustavnog suda u vezi s dekretom predsjednice Vjose Osmani o raspuštanju Skupštine, novi izbori gotovo neizbježni.
"Svi indikatori pokazuju da, nakon isteka ustavnih rokova – ma kakvi oni bili – Kosovo očekuje novi izborni proces", kaže analitičar Artan Muhaxhiri.
Ustavni sud Kosova donio je privremenu mjeru do 31. marta, kojom su suspendirani efekti predsjedničinog dekreta.
To znači da se do tada ne može odrediti datum novih izbora, ali se ne može ni nastaviti sjednica za izbor predsjednika, započeta 5. marta.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti Osmanijevog dekreta podnio je Pokret Samoopredjeljenje premijera Albina Kurtija, uz obrazloženje da proces izbora predsjednika ima rok od 60 dana da se okonča.
Utrt put ka izborima
Prema riječima Donike Emini iz Savjetodavne grupe za politike prema Balkanu u Evropi – BiEPAG, čak i ako Sud odluči u korist tumačenja roka od 60 dana, politička realnost ostaje ista: nedostatak konsenzusa učinio je izbor predsjednika gotovo nemogućim.
"Trenutno ne postoji nikakav signal o konsenzusu među političkim partijama za izbor predsjednika", naglašava ona za Radio Slobodna Evropa.
Mandat Osmani ističe za manje od dvije sedmice.
Predsjednik Kosova bira se u Skupštini, i to kvalifikovanom većinom glasova – što proces čini potpuno zavisnim od međupartijskog kompromisa. U slučaju neuspjeha, zemlja ide na izbore.
Neke političke stranke već sada scenario izbora tretiraju kao završen posao.
Premijer Albin Kurti sumnja da će izbori donijeti stvarne promjene, upozoravajući na "produžetak zakonodavne i institucionalne agonije".
S druge strane, opozicija odgovornost vidi upravo u vlasti.
Prema riječima Bedrija Hamze, predsjednika Demokratske partije Kosova, nedostatak volje parlamentarne većine gura zemlju ka izborima, u trenutku kada, kako kaže, "Kosovu trebaju stabilnost, odgovornost i razvoj".
U gostovanju na televiziji Klan Kosova prije nekoliko dana, lider Demokratskog saveza Kosova, Lumir Abdixhiku, izjavio je da su političke partije već ušle u "novi institucionalni zastoj".
"U trenutnim okolnostima, jedino što je sigurno jesu novi izbori. Sigurno", rekao je.
Još pesimističniji bio je Ardian Gjini iz Alijanse za budućnost Kosova, koji je upozorio na mogućnost održavanja čak dvije runde izbora u istoj godini, ako ni nakon novih izbora ne bude postignut dogovor o predsjedniku.
"Vršilac dužnosti može ostati samo šest mjeseci, što znači rok do 5. oktobra. Ako do tada ne budemo imali ni predsjednika ni vladu, zemlja neće imati drugo rješenje osim da ponovo ide na izbore", naglasio je Gjini za kosovske medije.
U takvim okolnostima ostaje suštinsko pitanje: šta znače izbori?
Izbori bez promjene?
Kako navodi Emini, iskustvo posljednjih godina pokazuje da ponovljeni izborni ciklusi nisu donijeli suštinske promjene u funkcionisanju političke scene.
I posljednji izbori – održani 28. decembra, oko deset mjeseci nakon izbora 9. februara 2025. – potvrdili su dominaciju Pokreta Samoopredjeljenje, ali nisu osigurali stvarni kapacitet za institucionalni konsenzus.
"Vrlo je vjerovatno da će novi izbori dati rezultate slične prethodnim. Moguće je samo blago pomjeranje procenta koji bi partije mogle osvojiti", kaže ona.
Potencijalni novi faktor mogao bi biti eventualni povratak Vjose Osmani na partijsku scenu, ali bi i to, kako smatra Emini, donijelo samo djelimičnu rekonstrukciju, a ne suštinsku transformaciju političkog pejzaža.
Prema njenim riječima, problem ne leži u glasanju, nego u nedostatku kulture kompromisa.
"Ako se situacija nastavi ovim smjerom, prostor u kojem građani mogu imati koristi od političkog sistema ostaje veoma sužen. To je možda i najzabrinjavajuća posljedica čitave aktuelne krize", zaključuje Emini.
Rizik od beskrajnog ciklusa kriza
Oba analitičara upozoravaju da Kosovo ulazi u začarani krug u kojem izbori ne rješavaju krizu, već je samo ponovo proizvode.
Muhaxhiri smatra da bi, barem teorijski, bilo logično da podrška za Pokret Samoopredjeljenje oslabi zbog izostanka političke saradnje, ali nedavna iskustva pokazuju suprotno."
"Ne očekujem veliku promjenu. Tako se mislilo i prošle godine i evo gdje smo danas", kaže on za Radio Slobodna Evropa.
Prema njegovim riječima, jedina stvarna promjena mogla bi doći samo kao kaznena reakcija biračkog tijela, "transformativno glasanje" koje bi prekinulo "političku konfuziju".
"U suprotnom, začarani krug će se nastaviti neometano", kaže on.
Posljedice nisu samo unutrašnje.
Muhaxhiri upozorava da dugotrajna institucionalna kriza prijeti da Kosovo udalji i od integracijskih agendi Evropske unije i da demotiviše međunarodne partnere.
"Povlačenje iz evropskih projekata smanjuje geopolitičku važnost Kosova i izbacuje ga s radara saradnje", naglašava on.
Šta bi političke stranke trebalo da urade?
"U idealnom scenariju, nove izbore trebalo bi izbjeći", kaže Emini, ističući da još postoji mali prostor za kompromis, ali samo ako postoji ozbiljna volja za prevazilaženje blokade.
A ako zemlja ipak ode na izbore, oni će imati smisla samo ako budu praćeni promjenom političkog pristupa, dodaje ona.
"Partije treba da uđu u proces izbora s jasnim ciljem: da rade za dugoročni interes zemlje, a ne za političku dominaciju ili uske koristi. To znači spremnost za dijalog, pregovore zasnovane na programima i fokus na stvarne potrebe građana", kaže Emini.
Skeptičan je i analitičar Artan Muhaxhiri, koji ne očekuje promjenu pristupa od Pokreta Samoopredjeljenje, ali ni jasnu alternativu od opozicije.
Prema njegovim riječima, ni Demokratska partija Kosova (PDK), ni Demokratski savez Kosova (LDK), ni Alijansa za budućnost Kosova (AAK) do sada nisu pokazale da posjeduju uvjerljivu strategiju za izazivanje političke dominacije Pokreta Samoopredjeljenje.
"Ako opozicione stranke uspiju povećati podršku i obezbijediti većinu od 61 poslanika, onda bi minimalna politička odgovornost bila usklađivanje stavova i zajednička vlada u skladu s izbornom snagom", kaže Muhaxhiri, iako ne vjeruje da je takav scenario dostižan.
Prema njegovoj ocjeni, zaustavljanje ciklusa uzastopnih institucionalnih kriza ostaje jedina racionalna opcija i direktna obaveza političke klase.
"U suprotnom, svaka druga opcija predstavlja ulaganje u eroziju države i ubrzavanje puta ka nestatnosti", zaključuje on.