Dostupni linkovi

Kampfner: Konačno, vrijeme zapadnih intervencija je isteklo


Predstavnici medija hodaju po ostacima oštećenih stambenih zgrada u Tripoliju, 19. jun 2011.
Piše: John Kampfner (Independent), priredila: Biljana Jovićević

Retorički raspjevano, (američki) predsjednik Obama (Barack) prošle je sedmice podvukao crtu u namjeri da okonča jednu ratnu eru. Predsjednikov govor o Avganistanu privukao je pažnju, ali ne onoliko koliko je trebao, s obzirom na istorijski trenutak.

Dvadeset je godina ovog ljeta, da je komunizam propao uz neuspješan puč u Rusiji i konačno
spuštanje srpa i čekića u Kremlju decembra 1991.

Sve to je najavljeno, zahvaljujući Francisu Fukuyami, u deklaraciji o "kraju istorije " i početku hegemonije jedne supersile: jedne ideologije učvršćenih vrijednosti, i, u slučaju da neko nije sasvim shvatio, vojne moći takođe.

No čak i tada je trebalo uvjeravati neke kod kuće. Tony Blair je bio taj koji je pritiskao Billa Clintona da interveniše na Kosovu.
Bez dileme, Amerikanci još uvijek imaju veliki broj vojnika, više od 100 hiljada u Avganistanu, i oni će ostati još nekoliko godina, sigurno i mi ćemo nastaviti da bombardujemo Libiju još nekoliko mjeseci, prije nego što priča stigne do tačke koja će omogućiti ministrima da kažu da je "posao završen".

Svijet je gledao masakr u Srebrenici i niz drugih udruženih zločina u bivšoj Jugoslaviji, i bio slijep za vrijeme genocida u Ruandi.

Nova filozofija i nova industrija, je rođena : liberalni intervencionizam, pojam koji znači da
međunarodna zajednica ima obavezu intervenisati u odbrani ljudskih prava, bez obzira na
suverenost država.

Tu je učinjen i jedan korak dalje, onda kada su Tony Blair i George Bush izašli sa idejom da se demokratija može "promovisati" silom.

Irak je uništio plemenitu ideju. Mnogi koji su branili intervencije na Balkanu, čak i u Avganistanu – premda Amerikanci i Britanci nijesu znali koja su od njihova dva ratna cilja bila važnija – međutim sav kredibilitet za intervencije doživio je kolaps 2003.

Ovu zajedničku ludost je još uvijek teško shvatiti. Chilcotova istraga je, na tih ali jasan način, otkrila i još niz nepoznatih zloupotreba ovlašćenja i "prljavih ruku". No, protok vremena i kašnjenje omogućili su da ovi nalazi prođu bez političkih reperkusija.

Premijer Cameron je po dolasku na vlast obećavao da neće biti ponavljanja Blairovog mesijanskog žara. Demokratija, svi se sjećaju te čuvene izjave, ne može biti nametnuta sa 10 hiljada metara.

Moglo je biti učinjeno više

No već prvih mjeseci po stupanju na dužnost, novi premijer je čini se zaboravio svoju mantru, kada je, zajedno sa predsjednikom (Francuske) Nicolas Sarkozyijem, započeo bombardovanje Libije iz vazduha.

Jedina utjeha je da je proces bio javan. O Libiji se temeljno raspravljalo u parlamentu i vladi, potvrda UN-a je obezbijeđena, a ne imaginarana.

Ipak, u drugim oblastima Cameron je upao u istu zamku - nema koherentnih ciljeva, nema analize krajnje tačke i nema cijene troškova. Brojka od 250 miliona funti morala se praktično izvući iz njih.

Pobunjenici slave odluku Međunarodnog krivičnog sudova da podigne poternicu protiv Moamera gadafija i njegovih najbližih saradnika, Bengazi, 27. jun 2011.
Cameron, u svoju obranu, može reći da su bili suočeni sa klasičnim nemanjem pobjednika. Da on, i Francuski predsjednik nijesu ništa učinili, svijet bi gledalao masakr u Bengaziju i ubistvo preostalih pobunjenika.

Ipak hazardski način tog odgovora odražava dublje slabosti. Nedavni razgovori koje sam imao u ministarstvu vanjskih poslova ostavili su me duboko potištenim.

Nema jedinstvenog stava i zajedničkog pristupa pitanju ljudskih prava, a sve je svedeno na neke banalne izvještaje.

U slučaju da je bilo ko zaboravio, uoči arapskog proljećnog ustanka, Cameron je užurbano pokušavao zasipati britanskim oružjem moćnike Bliskog istoka.

Unutar granica Libije, radio se uobičajeni posao (business as usual). Bahrein ostaje naš prijatelj bez obzira na to koliko je doktora uhapšeno zbog pokušaja da spasu živote demonstranata. Što se tiče Saudijaca , ne bismo ih željeli uznemiriti.

Kriza u Siriji odličan je primjer i podsjetnik na granice onoga što naše vlade, i drugi na Zapadu, vjeruju da mogu postići: ​gotovo ništa.

Ministri ukazuju na Savjet bezbjednosti UN-a, zbog olučnosti Kine i Rusije da blokiraju bilo kakve rezolucije protiv predsjednik Bašara, kao dokaz uzaludnosti djelovanja.

To je tehnički tačno. Sada kada su Vlade ovih država odlučne na ovim pozicijama, UN odobrenje za akciju - vojnu ili na drugi način - je centralno pitanje. No, kroz EU i druge forme mnogo je više moglo biti učinjeno.

Rapidno izvlačenje

Uporan otpor iz Kine, Rusije, kao i drugih zahtjeva za dodatno razmišljanje, nije opravdanje
za inerciju.

Odbrana ljudskih prava aktivista u obje zemlje je teža sada nego što je ikada bila, a puštanje na slobodu Aj Veivei, i Hu Đia poslije izdržanih čitavih kazni, ne predstavljaju gubitak za zastrašujući kineski rekord – prije rast samouvjerenja da je njihov kazneno pravni sistem siguran.

A Velika Britanija i dalje se vezuje - premijer Ven Điabao se veoma dobro zabavljao tokom posjete - posebno nakon što nas uvjerio da veoma malo možemo učiniti. U to očigledno vjeruje sada i Obama.

"Ponašamo se konfornije znajući da vrijeme rata ističe", rekao je on. Kako se priprema za izbornu godine, nije mogao biti jasniji: "Ameriko, vrijeme je da se fokusiramo na izgradnju nacije ovdje kod kuće."

Bez dileme, Amerikanci još uvijek imaju veliki broj vojnika, više od 100 hiljada u Avganistanu, i oni će ostati još nekoliko godina, sigurno i mi ćemo nastaviti da bombardujemo Libiju još nekoliko mjeseci, prije nego što priča stigne do tačke koja će omogućiti ministrima da kažu da je "posao završen".

Ali, Amerikanci se okreću prema unutra, pitajući se zašto u teškim vremenima moraju rasipati svoju energiju van. Mi i ostatak Evrope pratimo ih. Kao što je ova novina stavila u uvodniku prošle sedmice: "Gruba liberalna intervencija zahtjeva svoju ​pravu cijenu, povratak oporom izolacionizmu."

Irak je učino sve to neizbježnim. To je bilo posljednje ura, posljednja demonstracija zapadne oholosti.

Libija će se pamtiti kao nešto više od odjeka u istorijskom razvoju, koji je već vidio obnovu državne suverenosti i uspostavljanja autoritarnog kapitalizma.

Odlučili smo sjesti i gledati. Možda to i nije loša stvar. Afirmaciju ljudskih prava i pravde je najbolje sprovesti snagama na terenu.

Tunižani i Egipćani su to učinili bez nas. Uspostavljanje više otvorenih društava i više pravedne politike će biti neuredan proces u te dvije zemlje i izvan njih.

Hrabre žene voze automobile u znak protesta u Saudijskoj Arabiji, i to rade bez nas. Bliže kući, opozicija u Bjelorusiji je potpuno potučena, ali ostaje odlučna, ne naročito zahvaljujući nama .

Mi rapidno izvlačimo sebe sa terena. No, to ne znači da je bitka gotova.

John Kampfner je izvršni direktor Indeksa cenzura i autor "Sloboda na prodaju" i "Blairovi ratovi'

Kriza u arapskom svijetu






Analize, komentare, intervjue, fotografije i videa o međunarodnoj akciji protiv Libije, kao i o situaciji u Egiptu i drugim arapskim zemljama nakon protesta i promjena, možete naći ovde.
XS
SM
MD
LG