Piše: Daisy Sindelar, Prevela Sabina Čabaravdić
Andrij Primačenko, 24-godišnji reditelj, zainteresiran za popravljanje imidža Ukrajine na Zapadu, analizirao je holivudske “uradke” da bi lakše pronašao odgovor. Pregledao je stotine naslova, od klasika s Cary Grantom do špijunskih drama i televizijskih šou programa današnjice.
Sve je to objedinio u kompilaciji koja se može naći na ovoj internet adresi.
Gotovo 90 različitih filmova i televizijskih programa, snimljenih u rasponu od pola stoljeća, različiti naslovi, a slika je uglavnom crno-bijela.
"Ukrajina je prikazana kao zemlja u kojoj se proizvodi bofl roba, i gdje se događaju uglavnom loše stvari”, kaže mladi reditelj. “Muškarci su ili razbojnici, ili vojnici, ili budale. Žene su pak ili prostitutke ili vrlo velike, mišićave, dakle neženstvene spodobe. Slika koju kroz američke medije dobijate o Ukrajini vrlo je neugodna”, kaže za Radio Slobodna Evropa Andrij Primačenko.
Prema istraživanjima kijevskog reditelja, Ukrajina se, u najboljem slučaju prikazuje kao neka daleka zamlja nesuvislog folklora, robusnih djevojaka i loše vodke. I to je kao pozitivna slika, jer druga strana medalje govori o Ukrajini kao postsovjetskoj kriminalnoj i zemlji prostitucije. Da ne pominjemo predrasude o državi iz koje na Zapad dolaze slabo plaćene čistačice i šoferi.
U komediji iz 1961.godine, "Jedan, dva, tri," glumac Horst Buchholz, koji igra revnog istočnonjemačkog komunistu, dere se na mladu manikirku riječima: “Tako jaka, zdrava djevojka poput tebe, ne bi trebala rezati tuđe nokte, nego žeti pšenicu u Ukrajini!”
U TV komediji "Joey", iz 2005. godine, mlada plavuša se predstavlja kao advokat, a druga je žena prekida riječima: "Vidi dušo, apsolutno me ne zanima šta si bila u Ukrajini. Sad si u Americi, i ovdje si spremačica!”
Neki isječci koje je prikupio Andrij Primačenko malo su bliži sadašnjim vremenima, pa se Ukrajina najčešće brka s Rusijom. U krimi TV seriji “In Plain Sight”, koja govori o zaštiti svjedoka u SAD, američki oficir pokušava impresionirati mladu ženu svojim bazičnim poznavanjem ruskog jezika. A ona mu ljutito odgovara: "U Ukrajini se govori ukrajinski!"
Čak i sada, nakon Mejdana i višemjesečne krize tokom koje su kamere bile stalno prisutne u Kijevu, pogled Zapada na Ukrajinu se nije mnogo promijenio. “Trebaće vremena”, kaže Primačenko objašnjavajući da se 50 godina pokazuje jedna te ista slika njegovih sunarodnika, pa većina i dalje ima taj isti stav.
Andrij Primačenko, koji trenutno završava studij novinarstva na ukrajinskom Katoličkom univerzitetu u Lavovu, ukazuje na veliki broj ukrajinskih filmova i knjiga koje nadugo i naširoko objašnjavaju “tko su Ukrajinci iznutra."
Kao dobre primjere navodi film iz 1970.godine “Izgubljeno pismo” koji je posvećen narodnom ukrajinskom blagu, od muzike, do plesa i kostima. Ili trilogiju “Volyn”, ukrajinskog disidenta, pisca Ulasa Samčuka, koja detaljno opisuje život ukrajinskog seljaka u vrijeme boljševičkog režima.
No, s takvim djelima, koja dosežu samo ograničenu publiku u inostranstvu, zapravo novoj generaciji ostaje u zadatak da zapadnjacima realnije predoči ukrajinsku stvarnost.
"Mislim da publika na Zapadu treba više znati šta je stvarno ta neka velika zemlja na istočnom obodu Evrope”, kaže Andrij Primačenko. "Uskoro ćemo i mi biti dio tog zapadnog svijeta, i bilo bi jako dobro za sve nas da saznamo više jedni o drugima."
