Dostupni linkovi

Ko organizuje hajke na ljude u Srbiji i BiH?


Opoziciona srpska političarka Marinika Tepić izložena je napadima nakon navoda da je lider Jedinstvene Srbije, stranke vladajuće koalicije, Dragan Marković Palma umešan u podvođenje maloletnica, Jagodina, Srbija (26. april 2021.)

U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome koliko je javni prostor u Srbiji i Bosni i Hercegovini zagađen govorom mržnje. Sagovornice su bile dve profesorke Fakulteta političkih nauka - Snježana Milivojević iz Beograda i Lejla Turčilo iz Sarajeva.

Razgovaralo se o tome u kojoj meri vlast promoviše govor mržnje, kako se taj govor odomaćio u Skupštini Srbije, pa se poslanici takmiče ko će izreći više uvreda na račun opozicije i kritičara vlasti, kakav je uloga tabloida i desničarskih portala u širenju govora mržnje, kako vlast svoje kritičare naziva izdajicama i stranim plaćenicima, kako se na društvenim mrežama organizuju hajke protiv kritičara vlasti koje se potom prenose u medije i zašto se u Srbiji najbrutalnija hajka vodi protiv Dragana Đilasa i Marinike Tepić.

Bilo je reči i o tome kako se u Srbiji kritičko pisanje o potezima Aleksandra Vučića proglašava za hajku na njega i njegovu porodicu, kako se u Bosni i Hercegovini na društvenim mrežama sve više javljaju pojedinci koji pod punim imenom i prezimenom blate javne ličnosti nazivajući ih pogrdnim imenima i kakve nagrade za to dobijaju, kao i o tome da li u Srbiji i Bosni i Hercegovini raste svest o tome koliko govor mržnje truje njihova društva.

Milivojević i Turčilo u Mostu o govoru mržnje
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:27:42 0:00
Direktan link

Omer Karabeg: Gospođo Milivojević, vi ste nedavno rekli da je u Srbiji govor mržnje permanentni način obraćanja u javnom govoru. Da li to znači da je javni govor u Srbiji nezamisliv bez govora mržnje?

Snježana Milivojević: Meni je vrlo zamisliv, ali je u ovom trenutku teško ostvariv s obzirom da je javni prostor u Srbiji dugo godina sistematski trovan subverzivnim govorom koji promoviše mržnju kao prihvatljiv način ophođenja u javnosti.

Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini je govor mržnje postao nešto kao stilska figura prije svega u političkom govoru, ali u posljednje vrijeme primjećujemo da se on u velikoj mjeri koristi za prijetnje i diskreditaciju svih onih koji drugačije misle. Bojim se da se gotovo niko zbog toga ne uzbuđuje. Jedino se, kada govor mržnje pređe granicu, pa se krene i na fizičke prijetnje, oglase udruženja novinara i neke nevladine organizacije, ali velikih reakcija, nažalost, nema.

Omer Karabeg: Kakav je odnos vlasti prema govoru mržnje?

Snježana Milivojević: Mislim da je to najveći problem. U Srbiji i u drugim i autokratskim režimima vlast daje ton govoru mržnje u medijima. Ona mobiliše pristalice tako što ih huška na neke imaginarne neprijatelje. U javnosti je stalno prisutna figura neprijatelja koga treba mrzeti. Vlast u stvari indukuje govor mržnje. Skoro sam videla jedno istraživanje o govoru mržnje američkog univerziteta Columbia u kome su intervjuisani novinari širom sveta. Prema tom istraživanju u 46 posto slučajeva zvaničnici su izvor govora koji podstiče netrpeljivost.

Mi smo ovde imali užasnu nedavnu prošlost, konfliktnu, ratnu, koja je ostavila puno ožiljaka, pa bismo trebali biti veoma obazrivi u javnom govoru. Ta obazrivost bi posebno trebalo da obavezuje zvaničnike i nosioce javnih funkcija koji imaju ustavnu obavezu da štite slobodu, a ne mržnju u javnom govoru i da štite demokratski ambijent koji je nezamisliv bez slobodnih medija. Umesto toga vlast u Srbiji često je inicijator i inspirator govora mržnje.

Lejla Turčilo: Slična je situacija i u Bosni Hercegovini s tom razlikom što ovdje ima više zvaničnika s obzirom na kompliciranu ustavnu i etnonacionalnu strukturu naše države. Ovdje je najprisutniji međuetnički govor mržnje koji potiče sukoba - za sada samo u virtuelnom prostoru na društvenim mrežama.

Ne mogu reći da zvaničnici direktno šire govor mržnje, ali svjedoci smo ozbiljnih stranačkih kampanja na društvenim mrežama u kojima se koristi vrlo neprimjeren rječnik. Takve kampanje podižu tenzije i izazivaju vrlo negativne emocije. Širi se strah od drugoga, a taj drugi je nekada pripadnik druge nacije, a nekada neko ko ne misli isto kao vlast, pa se proglašava izdajnikom.

Zahvaljujući tom strahu naši zvaničnici opstaju na vlasti. Čini se da se nije mnogo promijenilo u odnosu na devedesete. Naši etnonacionalni lideri još uvijek plešu na tankoj liniji između onoga što je govor mržnje u virtuelnom prostoru i nasilja u stvarnom životu nastojeći da se održe na vlasti ne brinući o tome kakve štete takva politika nanosi društvu.

Rasadnik govora mržnje

Omer Karabeg: Čini se da se govor mržnje odomaćio u Skupštini Srbije. Ne prođe nijedna sednica, a da se ne čuju teške uvrede i klevete na račun opozicije i kritičara vlasti.

Snježana Milivojević: Kada sam rekla da je govor mržnje iniciran iz institucija, odnosno od najviših zvaničnika, upravo sam mislila na taj tužni slučaj Skupštine Srbije. Skupština Srbije danas, tako da kažem, u direktnom prenosu podiže nivo dozvoljenog u javnom govoru. Ona je stvarno rasadnik govora mržnje i netolerancije u ovom društvu. To je posledica s jedne strane urušavanja institucija, a s druge procesa koji je u ovom trenutku specifičan za Srbiju, a to je proces izgradnje lične vlasti.

U Srbiji ne raste samo autokratija nego se gradi i lična vlast jednog čoveka koji koristi institucije za učvršćivanje svoje vlasti. U tom smislu je Skupština Srbije poligon gde se “brani“ najviši predstavnik, a svi drugi napadaju. Ti napadi su često puni mržnje, netolerancije i netrpeljivosti. Postavlja se pitanje zašto se to dešava u parlamentu u kome faktički nema opozicije. Taj javni obračun sa svim potencijalnim kritičarima, to anatemisanje svakog ko drugačije misli dešava se na mestu gde se niko ne može tome suprodstaviti što dodatno urušava parlament

Omer Karabeg: Da li su parlamenti u Bosni i Hercegovini, a ima ih više, mesta gde se čuje govor mržnje?

Lejla Turčilo: Postoje primjeri neprimjerenog govora. Ne toliko direktnog govora mržnje jer su ovdašnji zvaničnici naučili da im to donosi negativne poene kod predstavnika međunarodne zajednice, a znamo da u Bosni i Hercegovini međunarodna zajednica još uvijek igra dosta važnu ulogu. Neprimjereni govor se uglavnom može ćuti u općinskim vijećima i kantonalnim skupštinama gdje ima političkih obračuna na vrlo niskom civilizacijskom nivou, dok se u Skupštini Republike Srpske veličaju ratni zločinci.

Zabrinjava odnos publike prema svemu tome. Publika to posmatra kao neku vrstu, rekla bih, navijačkog sporta. Skupštinske sjednice se ne prate da bi se vidjelo kakve se to odluke donose nego da bi se vidjelo ko je koga napao i ko je kome odbrusio. Građani se, na žalost, navikavaju da je to jedini model političke komunikacije i jedini način na koji se na ovim prostorima može djelovati u politici.

Proizvodni pogoni mržnje

Omer Karabeg: Kakva je u Srbiji uloga tabloida u širenju govora mržnje?

Snježana Milivojević: To su proizvodni pogoni ovdašnje industrije mržnje. Dve glavne posledice autokratizacije su urušavanje institucija i paralisanje uloge medija. To su dva simultana procesa. U takvom sistemu kritički i nezavisni mediji su često meta govora mržnje visokih zvaničnika. I sam predsednik države ih često targetira, osporava i odnosi se prema njima s nipodaštavanjem. Istovremeno, najviši državni zvaničnici promovišu tabloide koji su perjanice govora mržnje.

Ovdašnji tabloidi su vrlo uključeni u popularizaciju svega što radi vlast. Njihova oskudna i skandalozna informativna produkcija uglavnom se zasniva na pozivanju sagovornika koji su istomišljenici vlasti među kojima ima i vrlo opskurnih likova koji na nemoguće načine brane vlast i osporavaju njene kritičare. Tu su i tabloidne televizije sa svojim kvazizabavnim emisijama i rijaliti programima u kojima se promovišu mizoginija, nasilje i primitivizam. Sve je to kontekst u kome buja i cveta govor mržnje.

Tabloidi i tabloidne televizije su stubovi sistema proizvodnje mržnje. U poslednje vreme sa tabloidnih medija širi se talas užasne mizoginije protiv mladih i hrabrih žena koje su pokrenule seriju slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja zbog kojih se ovdašnja javnost jako uzbudila.

Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini nema tabloida u onom obliku kakvi su u Srbiji, ali ima dosta novina i portala koji su izuzetno desno orijentisani i koji se služe vrlo ekstremnim govorom da bi diskreditirali one koje smatraju neprijateljima. Prave se liste za odstrel ljudi koji kritički govore o vlasti, pa se oni etiketiraju bilo kao izdajnici vlastitog naroda, bilo kao oni koji mrze Bosnu i Hercegovinu onakvu kakvu je vide ti mediji i njihovi nalogodavci.

Čovjek može vrlo lako dođe na listu izdajnika, plaćenika, mrzitelja ovog ili onog naroda i nakon toga slijedi opšti linč u tim medijima. To se onda dalje širi po raznim desničarskim, navijačkim i drugim grupama na društvenim mrežama nakon čega ljudi bivaju izloženi žestokim napadima i prijetnjama.

Bilo je slučajeva da su nakon takvih hajki pojedini novinari i javni djelatnici bili izloženi nasilju. Sve to ima užasne posljedice. Istraživanje, koje je objavljeno ovih dana, a koje je radilo Udruženje BiH novinari, pokazalo je da jedna četvrtina ispitanika u tom istraživanju smatra da je sasvim u redu tući novinare. To je direktna posljedica kampanje koja je u nekim medijima vođena protiv novinarki i novinara koji su otkrivali afere vlasti.

Televizije su nešto malo blaže, ali ne treba zaboraviti da sve tabloidne televizije iz Srbije, o kojima je govorila kolegica Milosavljević, mi imamo u našim digitalnim kablovskim sistemima. Njihovi programi su među najgledanijim sa svim kvazivrijednostina koje su vrlo dobro prihvaćene i ovdje.

Online ratnici

Omer Karabeg: Da li se u Srbiji preko društvenih mreža, tabloida i tabloidnih televizija organizuju hajke na ljude i ko su organizatori tih hajki?

Snježana Milivojević: Živimo u potpuno novoj medijskoj situaciji. Tradicionalni mediji i online sfera umreženi su u jedinstven prostor. Više ne znamo kada iz jednog ambijenta prelazimo u drugi. Poruke iz tradicionalnih medija se razlivaju po mrežama ali i obrnuto - mediji prenose sa mreža najekstremnije i najprovokativnije poruke koje onda stižu i do publike koja bi ih možda na mrežama propustila. Osnovni zadatak tako umreženih medija je širenje autoritarizma i proizvodnja sistema lične vlasti.

Nažalost, mediji u Srbiji su kapitulirali pred centrima političke moći. Podsetiću vas da je prošle godine jedna digitalna laboratorija sa Stanford univerziteta suspendovala mrežu od 8500 botova - mislim da je bilo i lažnih naloga - koji su bili povezani sa vladajućom Srpskom naprednom strankom. Oni su proizvodili poruke koje su onda preuzimali vodeći komercijalni mediji kao što su Pink i Happy među televizijama i Informer, Kurir i Alo među tabloidima. Te poruke, višestruko multiplikovane, preplavile su javni prostor prostor i blokire mogućnost, ne samo debate, nego i osporavanje takvih poruka.

Naravno, te poruke su targetirale one koji kritikuju vlast. Izdvojeni su pojedinci protiv kojih je orkestrirana kampanja koja više nije bila samo govor mržnje nego joj je cilj bio uništavanja reputacije, pa i potencijalno ugrožavanje bezbednosti ljudi koje režim doživljava kao opasnost za svoj opstanak. Takve kampanje se u teoriji nazivaju ubistvom karaktera (Caracter assassination).

Lejla Turčilo: U Bosni i Hercegovini govor mržnje prema nepoželjnim pojedincima i manjinskim skupinama ne širi se samo sa lažnih profila, nego to sada rade i vrlo ozbiljni ratnici političkih stranaka koji su vrlo ponosni na svoje online ratovanje i obračune sa neistomišljenicima. Oni se u online prostoru predstavljaju kao građani novinari, kao nosioci novog trenda novinarstva. Navodno nemaju prostora u mainstream medijima, pa su, eto, prinuđeni da djeluju kroz svoje kvazigrađansko novinarstvo.

Lejla Turčilo (na fotografiji): I ozbiljni ratnici političkih stranaka u BiH sada šire govor mržnje prema nepoželjnim pojedincima i manjinskim skupinama
Lejla Turčilo (na fotografiji): I ozbiljni ratnici političkih stranaka u BiH sada šire govor mržnje prema nepoželjnim pojedincima i manjinskim skupinama

Oni su bukvalno postali ratnici koji ljudima stavljaju mete na čelo i to smatraju patriotskim činom. Ti ljudi imaju neku viziju i verziju Bosne i Hercegovine po njihovoj vlastitoj mjeri u koju se ne uklapaju neki pojedinci, manjinske skupine, a nekada i cijeli narodi. Posljednjih dana bilo je čak i ozbiljnih prijetnji da bi se obračun mogao prenijeti i na stvarni teren uz vrlo snažnu podršku predstavnika nekih političkih stranaka.

Situacija se očigledno promijenila, botovi se ne aktiviraju samo u predizbornom periodu kako je to bilo prije nekoliko godina, sada se to radi kontinuirano da bi se ili uništila reputacija određenih ljudi ili da bi se širila netrpeljivost prema određenim skupinama u bosanskohercegovačkom društvu.

Omer Karabeg: Da su ti ljudi plaćeni za to što rade?

Lejla Turčilo: Ne moraju oni nužno biti plaćeni novcem. Oni su za svoju odanost vrlo često nagrađeni političkim pozicijama ili drugom vrstom beneficija. Oni ističu da je to što rade njihova patriotska dužnost ali, naravno, očekuju nešto zauzvrat.

Kako je Vučić postao 'žrtva'

Omer Karabeg: Vlast u Srbiji vrlo često kritiku predsednika Vučića proglašava za govor mržnje. To često radi i sam Vučić. On kaže da su on i njegova porodica ugroženi govorom mržnje.

Snježana Miivojević: To je jedna od standardnih tehnika iz alatnice autokrata. Predsednik Vučić nije jedini autokrata koji to radi, ali on to radi jako glasno. To je, rekla bih, viša faza urušavanja normalne javne komunikacije. Ovde postoji izrazito asimetrična medijska polarizacija. Najveći deo medijskog prostora upregnut je u podršku vlasti. Svi oni - od javnog servisa i velikih mainstream medija do tabloida - samo se utrkuju u pohvalama vlasti.

Na suprotnoj strani je veoma mali deo kritičkih medija koji su pod permanentnom paljbom režima. Njihova opravdana kritika vlasti proglašava se za skaredne napade, za nepoštovanje i ugrožavanje najviših predstavnika vlasti, a pre svega predsednika Srbija. To se izgovara u Skupštini, šire lojalni mediji, a po društvenim mrežama raznose botovi, pa se stvara klima o nekakvoj ugroženosti predsednika i njegove porodice.

Govori se o nekim fantomskim državnim udarima, pronalazi skriveno oružje i sve to služi za priču o tome da su predsednik i njegova porodica izloženi permanentnom govoru mržnje od strane nezavisnih medija koji su, navodno, strani plaćenici. To je osnova da se nezavisni mediji proglase za neprijatelje, a nosioci režima - koji poseduju sve formalne i neformalne instrumente vlasti - za žrtve. Nisam sigurna da li je to osnova za konačno uklanjanje kritičkih medija sa javne scene. Jer ono što kritički mediji normalno rade u svakom demokratskom društvu vlast je proglasila govorom mržnje i napadom na predsednika.

Lejla Turčilo: Kod nas se oni koji kritikuju vlast proglašavaju neprijateljima Bosne i Hercegovine. To je u stvari matrica po kojoj predstavnici vlasti na svim nivoima reagiraju na kritiku. Ukazujete li na ono što vlast pogrešno radi - automatski bivate prokazani kao neko ko ugrožava državu. Jer država - to su oni. Vidjeli smo to tokom pandemije u Bosni i Hercegovini, kada su su otkrivene neke velike afere poput afere sa respiratorima.

Akteri te afere ponašali su se prema medijima i novinarima, koji su o tome pisali, kao prema nekome ko ugrožava njihovu borbu protiv virusa. Tražili su da svi istraživački poduhvati budu suspendovani je im, eto, novinari smetaju da izvuku zemlju iz pandemijske krize. Slično je bilo i sa propalim nabavkama vakcina. Predstavnici vlasti su vrlo oštro reagirali na medije koji su ukazivali da je njihovo ponašanje nedopustivo.

Ovdašnji zvaničnici - od lokalnih, pa do najviših nivoa vlasti - ne žele da im se postavljaju bilo kakva pitanja. Oni nastoje da se okruže novinarima koji će biti megafoni njihove politike, a ne promotori i branitelji javnog interesa.

Pouke pandemije

Omer Karabeg: Vidite li ikakav način da se zaustavi govor mržnje ili će se on i dalje nekontrolisano širiti?

Snježana Milivojević: Mislim da građani i građanke Srbije moraju da ponovo osvoje medije. Živimo u trenutku revolucionarnih promena za medije, ali ne bih volela da tradicionalni mediji, koji su bili važni za demokratiju, ne prežive te promene. Moramo da nađemo načina da i društvene mreže i tradicionalni mediji budu u funkciji javnosti.

Snježana Milivojević (na fotografiji): Građani i građanke Srbije moraju da ponovo osvoje medije
Snježana Milivojević (na fotografiji): Građani i građanke Srbije moraju da ponovo osvoje medije

Mislim da je u Srbiji naraslo uverenje da u obilju najrazličitijih medija javnost nema na koga da se osloni u situaciji kada smo izloženi brutalnom javnom govoru, a posebno ljudi koji su eksponirani protivnici režima, kao što su Dragan Đilas ili Marinika Tepić, koji su izloženi kampanjama kakve je bukvalno teško preživeti. Javnost postaje sve svesnija da se s takvom javnom komunikacijom ne gradi normalno društvo. Moja najveća nada je da je iz ove situacije moguć onaj put koji je ujedno i najteži - a to je da javnost uskrati poverenja, ne samo medijima koji to proizvode, nego i takvom načinu vođenja politike.

Lejla Turčilo: Ako je u Bosni i Hercegovini išta dobro proizašlo iz pandemijskog vremena, onda je to utisak da je javnost počela shvatati da su ono što vlast govori i ono što radi dvije dijametralno suprotne stvari. Veliki narativ o spremnosti vlasti da nas odbrani od stvarnih i imaginarnih neprijatelja zakazao je na neprijatelju kao što je COVID- 19. Ljudi su sve više zasićeni dominantnim narativima u medijima.

Ne bih rekla da su toliko osjetljivi na sam govor mržnje koliko na nesrazmjeru između onoga što se govori i onoga što se radi i rekla bih da se sve više okreću relativno kredibilnim izvorima informacija. To se prije svega odnosi na urbaniji i obrazovaniji dio stanovništva sa višim nivoom građanske svijesti. Trebaće, čini mi se, još dosta vremena da to postane dominantni trend u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG