Dostupni linkovi

Kurspahić: Ko je terorisao 'soliterske Srbe'


Prizor iz vremena opsade Sarajeva, čuva se u Istorijskom muzeju u glavnom gradu BiH.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Kao neko ko se u ranim poratnim godinama, kao saradnik američkog Instituta za mir, zalagao za inicijativu „istine i pomirenja“ nakon balkanskih ratova devedesetih, s nevjericom sam gledao prošlonedjeljnu emisiju Pečat Televizije Republike Srpske, odnosno brutalan napad na člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića u toj emisiji.

Komšićev grijeh? Što je na obiležavanju godišnjice formiranja Armije Bosne i Hercegovine izjavio kako se ta armija pokazala kao jedini sljedbenik antifašističke ideje u našim krajevima.

Ta izjava izazvala je provalu nekontrolisanog bijesa entitetske televizije.

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH

Autor je, kako kaže, „takozvanoj Armiji BiH“ pripisao najcrnja zlodjela optužujući i Komšića – kao nosioca ratnog odlikovanja Zlatni ljiljan - da je „pucao na Republiku Srpsku i njene građane“; da su tu armiju predvodili predratni kriminalci kojima je ratni predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine podijelio generalske činove; kako je Armija prihvatila i mudžahedine koji su činili zločine inspirisani idejama islamskog ekstremizma; i kako je Komšić „umislio da je u ratu pucajući u Srbe pucao u Nijemce“ i to valjda objašnjava kako je Armiji pripisao vjernost antifašističkim tradicijama.

Taj zapjenjeni napad na člana državnog Predsjedništva, u kojem se usput navodi kako je njegov djed u Drugom svjetskom ratu bio među četnicima: počasni pedigre u današnjoj revizionističkoj interpretaciji srpske istorije, sadrži i pouku Komšiću kako je Jugoslovenska narodna armija „nastavila i baštinila“ antifašističke tradicije.

Više puta sam, i na ovom mjestu, pisao o štetama koje su Bosni i Hercegovini i njenoj armiji nanijeli odmetnuti komandanti i jedinice tokom opsade Sarajeva; osuđivao sam i u najtežim danima opsade pojedinačne zločine nad sugrađanima nebošnjačke nacionalnosti i otimačinu njihove imovine; pisao o štetnim posljedicama islamizacije dijelova Armije; zataškavanja ratnih zlodjela stranih „ratnika džihada“ i odbijanja da se oni istraže i kazne; poratnog preimenovanja ulica, javnih ustanova i trgova po opskurnim ličnostima bošnjačke istorije uključujući i pripadnike i propagandiste ustaštva i fašizma.

To je – na žalost – otužan primjer u kojem se, odbijanjem da se kazne zloćini počinjeni „u ime Bosne i Hercegovine“, daju argumenti svođenju uloge Armije u odbrani građana i bosanske države samo na ulogu „predratnih kriminalaca“ i „uvoznih mudžahedina“ kao u slučaju jednostranog napada na Komšića sa pozicija „srpske nevinosti“ u emisiji banjalučke televizije.

Taj prilog – gotovo četvrt vijeka nakon rata i nakon svih suđenja i presuda Tribunala za ratne zločine u Hagu – po svojoj jednostranosti i preziru za činjenice na tragu je najžalosnijih primjera ratnohuškačke produkcije paljanske ratne televizije: o bacanju srpske nejači lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu; o tome kako je Sarajevo pod opsadom muslimanskih snaga iznutra a Srbi samo brane svoja vijekovna brda; o nastojanjima da se pokaže kako u toj opsadi – recimo u dva masakra na pijaci Markale – „muslimani ubijaju sami sebe da bi izazvali stranu intervenciju“ ...

Optužba kako su Komšić i Armija „gađali Republiku Srpsku i njene građane“ odvratna je po svojoj namjeri ne samo izjednačavanja već i jednostrane raspodjele krivica: nije Armija Bosne i Hercegovine opsjedala i tri i po godine terorisala gradove proglašene „srpskim“ u sistematskom ubijanju Bosne i Hercegovine nego je branila od tog terora Sarajevo, Srebrenicu i Žepu, Goražde i Bihać.

Nije Armija Bosne i Hercegovine – već srpska vojska i paravojni arkanovci i „crvene beretke“ – provodila operacije „etničkog čišćenja“ i istrebljenja širokih razmjera nesrpskog stanovništva od Zvornika i Višegrada, Bratunca i Srebrenice, Prijedora i drugih krajiških gradova; i nije ta armija već političke i vojne vođe Republike Srpske – kako je dokumentovano, dokazano i presuđeno u Hagu – formirala koncentracione logore u Omarskoj i Keratermu kod Prijedora i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine ni masovne grobnice poput Tomašice i desetine drugih u etnički očišćenim krajevima.

U troipogodišnjem teroru nad Sarajevom odvratno nasilje predratnih kriminalaca nad sugrađanima prije svega srpske i hrvatske nacionalnosti, sa desetinama nevinih žrtava, ne može se porediti sa zlom koje su u opsjednutom Sarajevu i njegovom srpskom stanovništvu nanijeli komandanti srpskih snaga: general Mladić u komandama artiljeriji da tuče „Velušiće jer tamo nema srpskog življa mnogo“ – dakle, ubijaj i Srbe ako ih nije previše ili kad je njegova artiljerija u ljeto 1992. spaljivala cijele solitere u mom komšiluku u Hrasnom kažnjavajući tako „soliterske Srbe“ što nisu prihvatili pozive sa skupštinske govornice da napuste te solitere jer to „nisu njihova ognjišta“.

Ta zlodjela doživjela su kulminaciju u genocidu u Srebrenici.

Autor priloga na banjalučkoj TV, nudeći primjer JNA kao nosioca i baštinika antifašističkih tradicija nema ni najmanjeg poštovanja za činjenicu da je ta Armija uprljala vlastitu prošlost kad je u raspadu Jugoslavije stala na jednu stranu, bombardovala Dubrovnik i rušila Vukovar sve dok vodeći list u Beogradu nije objavio naslov u vrhu prve strane: „Vukovar sravnjen ali slobodan“.

Lično ne mislim da na svaki primjer falsifikovanja prošlosti treba reagovati, revizionista je uvijek bilo i biće ih a autentična istorija sačuvana je u haškim presudama, ali ovdje nije riječ tek o novinaru kojeg je stigao virus nacionalizma: riječ je o provođenju sistematske politike poricanja prirode i zlodjela iz ratova devedesetih koja ponekad osim prezira zahtijeva i dokumentovan odgovor.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG