Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Žbanić: Ako film pokrene dijalog, za mene je to uspjeh


Jasmila Žbanić, Foto: Midhat Poturović
Prije dvije godine bh. režiserka Jasmila Žbanić krenula je u novi projekat - snimanje dugometražnog filma „Na putu“. Na jubilarom 60. internacionalnom filmskom festivalu u Berlinu, ova režiserka predstaviće svoje novo ostvarenje, a posebno uzbuđenje čini i to da je film uvršten u takmičarski program Festivala. Zašto se odlučila na snimanje filma neuobičajene i osjetljive tematike, da li joj je predstavljao izazov, šta misli o budućnosti bh. kinematografije, za RSE govori Jasmila Žbanić.

RSE: Kakvu biste razliku napravili između vašeg prvog dugometražnog filma „Grbavica“ i novog „Na putu“? Pretpostavljam da ste i sami umjetnički odrastali snimajući novi film.

Jasmila Žbanić:
Smatram da je 'Na putu' kompleksniji film, produkcijski puno teži. Čovjek kad radi pred sebe stavlja određene zahtjeve i zadatke za koje se pita da li ih može ispuniti ili ne. Diže adrenalin, i to je jedna vrsta borbe sa samim sobom. Smatram da sam uspjela napraviti korak naprijed.

RSE: Tematika „Grbavice“ nije jednostavna. U filmu govorite o ratnim zločinima, o silovanim ženama, te ožiljcima koji su ostali kao podsjećanje na strahote kroz koje su prošle. Također, prva ste režiserka ovdašnjih prostora koja je otvorila pitanje selefijskog pokreta u BiH, tzv. vehabija. Možemo li reći da ste socijalno angažovana režiserka?

Jasmila Žbanić:
Samo umjetničko djelo ne treba da nosi određenu ideju angažiranosti. Ono mora biti samo za sebe,
Imali smo čak i pripadnike selefijskog pokreta koji su bili na snimanju i davali nam upute kako da nešto uradimo. Ako film pokrene dijalog, ako se nastavi pričati i počne osjećati lik, onda je to uspjeh za mene.
kompletno. Ne smije biti propaganda, ne smije biti za ili protiv nečega. U 'Grbavici' je pitanje ljubavi između majke i kćerke, koliko je ta ljubav moćna da zaboravi i činjenicu tragičnog nastanka tog djeteta. U novom filmu 'Na putu' se ponovo ispituje ljubav. Da živim u nekom drugom društvu, koristila bih vjerovatno stvari koje poznajem iz tog društva. Ono što mi je bilo filozofski i vizuelno zanimljivo jeste selefijski pokret. Taj film nije nastao da bi napravio bilo kakav naučni uvid u pokret, za ili protiv pokreta. Jednostavno je bio dimenzija koja čovjeku treba za građenje priče. Tu vrstu angažiranosti ne pravim u filmu. 'Grbavica' je kasnije, sa promocijom, izazvala određene društvene promjene, jer smo promijenili Zakon o silovanim ženama. Znači to je nešto što dolazi poslije. Ljudi su poslije 'Grbavice' bili iznenađeni da postoji toliki broj silovanih žena i bili šokirani da te žene nisu imale zakonsku osnovu, da nisu bile priznate kao civilne žrtve rata. Ne znam na koji će način publika reagovati na film 'Na putu', ali ono što znam jeste da smo ga radili sa ljubavlju, uz veliko istraživanje. Imali smo čak i pripadnike selefijskog pokreta koji su bili na snimanju i davali nam upute kako da nešto uradimo. Ako film pokrene dijalog, ako se nastavi pričati i počne osjećati lik, onda je to uspjeh za mene.

RSE: Ne snimate filmove koji će izazvati neku senzaciju, spektakl. Režiseri koji pažnju posvećuju umjetničkom dojmu filma i njegovoj estetici ne mogu izvući neku veliku novčanu dobit. S druge strane, daleko je veće zadovoljstvo snimiti film koji će u cijelosti biti napravljen po istinskoj želji autora.

Jasmila Žbanić: Pa znate i jeste tako, ali ima primjera koji pokazuju i suprotno. Meni je važno da napravim film kojim ću biti zadovoljna, koji će ispuniti moje standarde, a oni su užasno visoki. Ja sam stravično kritična prema sebi i pravim vrlo bolne rezove. Moj stvaralačku put je mučenički. Ako sam ja zadovoljna, onda mislim da će i drugim ljudima to da se svidi. 'Grbavica' je prodata na 45 jezičkih teritorija, što je za mene ogroman uspjeh. U svijetu filma, gdje je konkurencija stravična, da dođete kao debitant i budete prodati na 45 teritorija znači puno. Međutim, kako je u pitanju koprodukcija, to su četiri zemlje - Bosna i Hercegovina tada nije bila većinski producent - te pare se jednostavno rasprše. Ali 'Grbavica' je omogućila da sa tim parama pripremimo drugi film i uspijemo doći do drugog filma, naravno, zahvaljujući Berlinaleu i Zlatnom medvjedu. 'Na putu' je produkcijski duplo skuplji film. Meni je važno mišljenje publike, da što više ljudi vidi film i da mi isti omogući da snimim sljedeći. Ja živim od ovoga što radim. Ne pravim
Ono čim najviše baratam je iskrenost - i do trenutka kada stvarno i iskreno ne vjerujem da je to dobar kadar ne mogu podilaziti glumcu i govoriti mu da je to dobro. Tražim da to bude istina za taj trenutak i za onu cjelinu koju, možda, samo ja imam u glavi.
reklame, ne bavim se estradom, ne predajem na akademiji.

Važna mi je iskrenost


RSE: Maločas rekoste da ste veoma zahtjevni kada je rad u pitanju. Znali ste jednu scenu ponavljati i do 20-ak puta, sve dok ne dobijete željeni kadar. Šta to vama govori? Kako biste opisali samu sebe?

Jasmila Žbanić:
Ono čim najviše baratam je iskrenost - i do trenutka kada stvarno i iskreno ne vjerujem da je to dobar kadar ne mogu podilaziti glumcu i govoriti mu da je to dobro. Tražim da to bude istina za taj trenutak i za onu cjelinu koju, možda, samo ja imam u glavi. Glumac može misliti da je to najbolji kadar na svijetu, ali ja znam da se isti ne uklapa u film kako ga pravim. Reditelj ima odgovornost cjeline. On zna da se najmanji aspekt mora uklopiti u tu cjelinu, inače se stvari raspadaju. Da biste dobili traženo, po meni, ponekad morate biti diktator, malo tiranin, ali sve sa ljubavlju raditi tako da ljudima omogućite da daju svoju punu kreaciju u svakom trenutku. Atmosfera u kojoj mi radimo je puna ljubavi i povjerenja, a ne neke tiranije. Ali opet, disciplina i hijerarhija su vrhunske.

RSE: Koliko je ovaj film predstavljao izazov za glumce?

Jasmila Žbanić: Mislim da im je bilo veoma izazovno. I Zrinka i Leon (hrvatski glumci: Zrinka Cvitešić i Leon Lučev, op. a.) do sada nisu imali ovakve vrste uloga. Oboje su uživali u filmu, šest mjeseci su radili na pripremama. Obavili smo mnoge radionice prije snimanja filma. Od njih sam tražila puno, a oni su to i davali. Nezahvalno mi je govoriti kada publika još nije pogledala film, ali smatram da su napravili vrhunske uloge.

RSE: Da li je teško napisati scenarij i onda ga kasnije pretočiti u film? Sami ste odradili dvije, veoma zahtjevne uloge.

Jasmila Žbanić: Da, vrlo je teško. Ne želim da opisujem taj proces kao mučenje, ali radi se o jednom teškom radu u kojem i sama imam sumnje u sve ono što radim do trenutka kada imam potpuno povjerenje. Kada napišete scenarij znate da ćete ga sljedeće dvije godine finansirati, raditi casting, morate pronaći svu ekipu - i to će trajati i trajati. Dok ne napravim kompletan rad, ne idem dalje.

Mora doći nova generacija


RSE: Sigurno ste uzbuđeni što će se film „Na putu“ premijerno prikazati na 60. Berlinaleu i što će rame uz rame parirati nekim jakim filmovima?

Jasmila Žbanić: Jako sam sretna i zadovoljna. Drago mi je zbog cijele ekipe, jer su se svi izuzetno trudili da daju najbolje
Mora doći neka nova bezobrazna generacija koja će imati razloga da bude bezobrazna, a pritom mislim na najpozitivniji mogući način. Jedva čekam da dođe to vrijeme, jer to znači da ova zemlja ide dalje.
od sebe i ja sam im time što sam tražila puno na nekim način i obećala da će se to puno vratiti. Zrinka Cvitešić je izabrana među deset najboljih mladih evropskih glumica u „Shooting star“ u Berlinu. Bila je vrhunski profesionalac. Sav trud koji je uložila sad joj se vraća.

RSE: Jedan dio glumačke ekipe iz „Grbavice“ igra i u vašem drugom igranom filmu. Da li to znači da ćete istu ekipu pokušati ispoljavati kroz različite uloge?

Jasmila Žbanić: Ja nemam takvu vrsti odluka prije nego što odlučim šta će biti sljedeći film. Za mene je najvažnije da znam šta je najbolje za taj scenarij. Ako primijetim da je najbolje koristiti staru ekipu, ja ću to uraditi. Međutim, ako je za taj scenarij najbolje da se zamijeni cijela ekipa, ja ću je promijeniti. Jedino što je pošteno jeste napraviti najbolji mogući film.

RSE: Bosanskohercegovačka kimenatografija je nakon rata doživjela renesansu. Veliki je broj domaćih režisera i glumaca čiji filomovi i uloge dobijaju podršku domaće i svjetske javnosti. Smatrate li da će Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu jednog dana imati kredibilitet kao i „Praška škola“?

Jasmila Žbanić:
Ja se nadam da hoće. Akademija ima dovoljan broj dobrih profesora, kao i odlično okruženje u kojem se film radi. Prije svega mislim na ekipu ljudi koja može iznijeti film. Imate pametne produkcije koje su povezane sa svijetom, a tu je Sarajevo Film Festival koji omogućava da se i dalje grade mreže poznanstava, da se gledaju dobri filmovi. Pitanje je koliko će mladi ljudi gledati da se izbore za svoj prostor, koliko će oni u jednom trenutku, kao što smo i mi radili kad smo počinjali, napraviti svoje producentske kuće. Ja sam kao studentica napravila Deblokadu sa svojim prijateljima, partnerima i rekla: 'To što vi radite je bezveze. Ja ću sad raditi svoje!' Mora sad doći nova generacija koja će reći da ovo što rade Danis Tanović i Jasmila je potpuno bezveze, ali mi sada radimo svoje. I to je vrijeme koje uskoro treba da dođe. Mi polako postajemo srednja generacija. Mora doći neka nova bezobrazna generacija koja će imati razloga da bude bezobrazna, a pritom mislim na najpozitivniji mogući način. Jedva čekam da dođe to vrijeme, jer to znači da ova zemlja ide dalje. Prezirem kultove ličnosti ili da bilo kakvi uspjesi blokiraju druge ljude. Koliko je Danisov Oskar pomogao meni i mom filmu, na taj način očekujem da će 'Grbavica' i 'Na putu' pomoći mlađim kolegama. Oni moraju reći: 'Sad se vi sklonite, jer mi dolazimo!'

RSE: Imao sam priliku bezbroj puta vidjeti vas kako sjedite u prvom redu u sredini kino dvorane. Da li tim činom, možda kao istinski zaljubljenik filma, želite bolje da ga doživite?

Jasmila Žbanić: Ili to ili što sam ćorava, pa volim da sam blizu. Jako volim veliki ekran da me pritisne. Ima ekipa koja godinama sjedi na istom mjestu u kinu, koja se čak i ne poznaje. Postoje ljudi koje viđam samo za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Mi godinama uvijek sjedimo u prvom redu. Jedne godine je organizacija Festivala postavila žiri u prvi red. Mi smo fino uzeli one papire na kojima piše žiri i premjestili u drugi red. Žiri je tu samo jedne godine, a mi smo tu već nekoliko godinama! Smatramo da je to naš teritorij iz kojeg posmatramo filmove.

Pročitajte i ovo: Počinje 60. Berlinale

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG