Jahić: Biblioteke imaju sve manje čitalaca

U Tuzli traje Četvrti međunarodni sajam knjige. Izlaže osamdesetak izdavača iz BiH i regiona, a uz sve to, brojna i zainteresovana publika, ima priliku prisustvovati propratnim manifestacijama, o čemu za RSE govori Edin Jahić, direktor tuzlanske Gradske biblioteke.

RSE: Po četvrti put Međunarodni sajam knjige u Tuzli. Većina pretpostavlja kako su ovo tek uzgredni susreti nekolicine izdavača, a u stvari, radi se o impresivnim brojkama u Tuzli.

Jahić: Slažem se. Nije to više uzgredno. To se ipak pretvara u jednu tradiciju. Sada već, kada se kao bibliotekari pojavljujemo na drugim sajmovima, u Sarajevu ili Beogradu, onda nam izdavači kažu - Vidimo se u Tuzli, što je nama znak da ovaj sajam već prelazi u naviku i tradiciju i da prerasta u jedan prepoznatljiv i impozantan sajam. Imamo veliki broj izdavača. Radi se o velikom izložbenom prostoru. Došli su sa velikim brojem knjiga. Možemo biti zadovoljni - i posječenošću sajma i brojem izdavača i sa njihovim pozitivnim reakcijama.

RSE: Osim prodaje i profesionalnih susreta izdavača i bibliotekara, ovaj sajam je posve zanimljiv i po svojim propratnim manifestacijama. Zanimljivo je učešće i vaše biblioteke?

Jahić: Tako je. Naša biblioteka je izašla sa svojom kolekcijom „Zavičajnih zbirki“. Mi imamo izuzetno bogat fond knjiga i veoma bogatu zavičajnu zbirku. Imali smo tu sreću da čitav fond naše biblioteke sačuvamo, tako da imamo fond koji nema ni Nacionalna biblioteka jer je nažalost to kod njih uništeno u toku rata. Fond „Zavičajnih zbirki“ je inače zatvorenog tipa i koristi se samo u biblioteci. Ne može se iznositi vani. Ipak smo se odlučili da za ovaj sajam, upravo prepoznajući njegov značaj, iznesemo i prikažemo na sajamskom prostoru. To su prije svega djela Meše Selimovića, Derviša Sušića, neka raritetna izdanja, stare razglednice iz Tuzle. Ima tu dosta knjižnog, ali i ne knjižnog fonda. Pored sajamskog izložbenog prostora, tu su i razne promocije knjiga i radionice. Posljednjeg dana sajma, a to je u ponedjeljak, imamo radionicu na kojoj će se govoriti o trenutnom stanju u bibliotekarstvu, ali i o trendovima bibliotekarstva u svijetu. Dosta je širok dijapazon svih aktivnosti koje se dešavaju na sajmu.

RSE: Između nekolicine organizatora sajma, značajno mjesto zauzima i lokalna zajednica, općinski i kantonalni organi. Znači li to kako vlasti u Tuzli shvataju da je sajam kulturna manifestacija, a ne isključivo pijaca knjiga?

Jahić: Da. Ovaj sajam je krenuo kao ideja nekolicine entuzijasta. Sajam ima prije svega cilj promociju knjige i razvoj kulture, a ne samo prodaju ili neki karakter da se dođe, da se proda neka knjiga i da se zaradi.

RSE: Ovo sam pitao zato što u Sarajevu isti tretman imaju sajam knjige i sajam namještaja na primjer, u smislu eto vas tamo, prodajte i zaradite - ništa drugo.

Jahić: U Tuzli imamo malo drugačiju situaciju u odnosu na sajam u Sarajevu. To dvoje se ne može porediti jer sajam u Sarajevu ipak ima puno dužu tradiciju. I kvalitetom i kvantitetom prevazilazi ovaj naš sajam. Međutim, politički organi, koji o svemu odlučuju, pa prema tome i kakvo nam je stanje u kulturi, u Sarajevu ne daju toliku podršku kulturi, kao što se radi ovdje u Tuzli. Naime, lokalna zajednica, prije svega opština ali i resurno ministarstvo, daju veliku podršku. Zaista im na tome možemo biti zahvalni.

RSE: Sama činjenica da su vam došli i ponudili svoja izdanja iz drugih centara i drugih država, govori o toj kulturnoj misiji. Sjeveroistočna Bosna je velika sredina.

Jahić: Da, to je teritorija od devetnaest opština, dok je bila teritorijalna organizacija.

RSE: Po knjigu se moralo ići do Sarajeva, Beograda, Zagreba ili Banja Luke. Možemo li u tom kontekstu govoriti o kulturološkom iskoraku, koji od prvog izdanja potiču ovi sajmovi knjige u Tuzli?

Jahić: Kako da ne. Prije je bilo dosta teže doći do knjige, međutim danas, srećom, mi koji radimo u kulturi, imamo veliko razumijevanje i zaista imamo dobru saradnju, tako da je protok informacija i dostupnost knjigama dosta brži i dosta jednostavniji. Imamo dobru saradnju sa bibliotekarima, ali i korisnicima van BiH. Dolaze u našu zemlju i koriste naše usluge, te tu ne vidimo nikakve probleme.

RSE: Možemo li govoriti o nekoj koristi vaše biblioteke od ovog sajma?

Jahić: Kako da ne. Tu se radi o promociji knjige, što je naša glavna misija, da mi stvaramo naviku čitanja i korištenja knjiga, ali i da stvaramo u javnosti jedan ambijent kako ovaj grad polako postaje grad knjige i kulture. Gubimo polako onaj epitet koji je nekad tuzlanska regija imala, kao rudarski i industrijski centar. Polako se pretvara u jedan centar koji će biti sasvim drugačiji u odnosu na prijeratni period. Ovaj sajam ima veliki značaj i za našu biblioteku, ali i generalno za Tuzlu.

RSE: Izdavačka djelatnost je skoro pa na koljenima. To najviše pogađa vas, bibliotekare. Zanima me kako se vi snalazite u ovim oskudnim vremenima?

Jahić: Veoma teško. Izdavačka djelatnost traži dvije stvari. Kvalitet u pisanoj riječi i novac, da bi se to moglo publikovati i kasnije plasirati u javnost. Na žalost, mi nemamo finansijskih sredstava da bi imali jaku izdavačku djelatnost. Naša kuća je prošle godine izdala samo jedan naslov. To je Rječnik turcizama u bosanskom jeziku, sa prevodom na engleski jezik, autora Faruka Ibrahimovića. Poražavajuće, ali je tako. Inače, sada se pojavljuje jedan trend u BiH, a čini mi se i u regiji, da izdavači postaju i komercijalisti, da se svako snalazi na svoj način. Dakle, polako se gubi ta veza između biblioteka i izdavača jer izdavači su postali privatnici koji se snalaze kako da tu knjigu odštampaju i izdaju. Njima je najveći problem kako tu knjigu plasirati u javnost, odnosno kako je prodati i napraviti neki profit. To je sasvim razumljivo, ali po meni je to poražavajuće, da jedan autor, kada napiše knjigu, mora voditi računa o njoj, da ide okolo i da prodaje tu svoju knjigu.

RSE: Znam kako su najvjerniji članovi biblioteka učenici i studenti. Imate li vi nekakve pokazatelje u vezi sa brojkom čitatelja koji vam dobrovoljno dolaze u goste, samo radosti čitanja radi?

Jahić: Pored te dvije kategorije, imamo i penzionere. Oni ujutro prvi dođu, već u osam sati. Dakle penzioneri, učenici i studenti su naše vjerne kategorije. Imamo solidan broj korisnika. Najviše nam dolazi studentska generacija. Učenici također dolaze, ali malo manje, zbog toga što u školama imamo školske biblioteke, tako da oni podmiruju te lektirske naslove, a i ostale naslove, koji se nalaze u školama. Imamo jedno lijepo dječje odjeljenje koje dosta radi. Biblioteku svakodnevno posjećuju učenici osnovnih škola, da vide šta je biblioteka, šta čini jednu biblioteku, koji su to sve fondovi. Generalno, imamo problem nedostatka čitalaca. To se javlja i u našoj, ali i u drugim bibliotekama, jer je ta navika čitanja knjiga sve manja i manja, što je razumljivo. Danas imamo veliki broj medija koji mlađoj generaciji odvlače pažnju, od Interneta, ipoda i mobitela. Te generacije su više informatičari i više vole digitalnu, nego pisanu riječ, za razliku od nas, koji smo malo stariji i koji smo navikli na knjigu. Znamo cijeniti šta je knjiga i koji je lijep osjećaj kada uzmete knjigu u ruku i čitate je.

RSE: Do koje mjere je digitalna knjiga ugrozila tradicionalnu? Da li ona izdanja, koja se nalaze na Internetu, ubijaju volju za mirisom papira?

Jahić: Moramo biti i objektivni i subjektivni. Čini mi se da smo i mi tu malo subjektivni. Knjige se pojavljuju i u digitalnoj formi. Ja lično nisam neki ljubitelj knjiga u digitalnoj formi. Ipak ćete danas, i na aerodromu, ili kada negdje putujete, ili kada ste u parku, rijetko vidjeti da neko ima knjigu u ruci i da je čita. To su uglavnom ipedi, tableti, laptopi. Ljudi na takav način čitaju knjige - u digitalnoj formi. To je malo postalo i pomodarstvo, ali je nekim novim generacijama to postalo sasvim normalno.

RSE: Pesimista ili optimista? Hoće li se zapravo knjiga uspjeti oduprijeti ovoj totalnoj nebrizi kulturne politike, sa jedne strane, i ovoj elektroničkoj eksploziji, sa druge strane? Hoće li knjiga preživjeti ovo vrijeme?

Jahić: Po prirodi sam optimista. Nadam se, i uvjeren sam, da će knjiga opstati jer ljubitelji knjiga predstavljaju uvijek jednu kritičnu masu, koja zna da knjigu ništa drugo ne može zamijeniti i koji u knjizi nalaze zadovoljstvo. Skoro je bila ovdje grupa bibliotekara iz SAD-a, koji kažu da je u SAD-u sasvim normalna stvar da se zatvore biblioteke zbog malog broja korisnika jer tada postaju neisplative. To je za mene bilo poražavajuće. Iskreno se nadam da takva praksa neće biti prisutna i kod nas i da će biblioteke uvijek imati određenu kritičnu masu, koja će se zadržavati u biblioteci i koja će znati cijeniti knjigu. Valjda će i politika jednog dana shvati da je kultura nešto što nas može održati i da je to nešto što može stvarati lijep imidž BiH, i u Evropi i u svijetu. Ulaganjem u kulturu, ulažemo u svoju budućnost.