Sud može utvrditi ko snosi krivičnu odgovornost za određeno krivično djelo.
Međutim, dokumenti, svjedočenja i nalazi proistekli iz suđenja mogu nadživjeti sam sudski postupak.
To dodaje novu dimenziju presudi izrečenoj 16. septembra četvorici najviših komandanata Oslobodilačke vojske Kosova (OVK): Hašimu Tačijau (Hashim Thaci), Jakupu Krasnićiju (Krasniqi), Kadriju Veseljiju (Veseli) i Redžepu Seljimiju (Rexhep Selimi).
Specijalizovana vijeća Kosova, sa sjedištem u Hagu, proglasila su svu četvoricu krivima za ratne zločine i osudila ih na kazne zatvora u trajanju od 13 do 25 godina.
Oslobođeni su optužbi za zločine protiv čovječnosti.
Ova presuda predstavlja odluku prvostepenog suda i utvrđuje krivičnu odgovornost pomenute četvorice pojedinaca, a ne odgovornost OVK kao organizacije.
Ipak, pored njihove pravne sudbine, suđenje je rezultiralo obimnom arhivom svjedočenja, dokumenata i nalaza koji se odnose na zločine, strukturu OVK i ulogu njenih lidera.
U presudi je sudsko vijeće utvrdilo krivičnu odgovornost optuženih za proizvoljno lišavanje slobode 385 osoba, okrutno postupanje prema njih 49, mučenje 303 osobe i ubistvo 96 pojedinaca. Sudije su takođe utvrdile da su četvorica optuženih značajno doprinijela "zajedničkom kriminalnom cilju" usmjerenom protiv pojedinaca koji su viđeni kao protivnici političkih ili vojnih ciljeva OVK.
Ovo su pravni nalazi prvostepenog suda.
Međutim, pored materijala prikupljenog tokom sudskog postupka, oni sada postaju dio mnogo šire arhive o ratu na Kosovu.
Upravo se tu ukrštaju ili sukobljavaju, pravda, istorija i kolektivno sjećanje.
Za istoričare i sociologe sa kojima je razgovarao Radio Slobodna Evropa (RSE), to ne znači da sudska presuda može da piše istoriju. Ipak, ona može poslužiti kao jedan od izvora na osnovu kojih se istorija tumači, naročito za generacije koje neće imati lično iskustvo rata.
"Ako presuda ostane na snazi, u najgorem slučaju, ona će doprinijeti stvaranju alternativnog narativa o prirodi OVK", kaže za Radio Slobodna Evropa Ibrahim Gaši (Gashi), profesor istorije na Univerzitetu u Prištini.
Presuda kao izvor, a ne kao istorija
Florian Bieber, direktor Centra za studije jugoistočne Evrope, ne očekuje da će presuda suštinski izmijeniti istorijske narative o ratu na Kosovu.
"Sumnjam da će se to dogoditi. Prethodne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i drugih sudova nisu suštinski promijenile istorijske narative", kaže Bieber za Radio Slobodna Evropa.
Za njega, neophodno je napraviti suštinsku razliku između rada suda i rada istoričara.
Krivični postupci imaju za cilj da utvrde da li određeni pojedinci snose krivičnu odgovornost za konkretna krivična djela. Istorija teži širem sagledavanju: političkom i vojnom kontekstu, dešavanjima na terenu, odnosima između struktura i društva, kao i raznovrsnim izvorima koji u sudnici nemaju nužno istu težinu.
U slučaju Tačija i drugih, jedno od ključnih pitanja bilo je kako je OVK djelovala i kakav je bio odnos četvorice optuženih prema njenim strukturama.
Bieber napominje da je većina naučnika i posmatrača na OVK gledala kao relativno decentralizovanu strukturu kojoj nedostaje kruta hijerarhija i ne očekuje da će jedna presuda poništiti ovo tumačenje.
Međutim, to ne čini suđenje beznačajnim za istoričare.
Suđenje je obuhvatilo iskaze preko 130 svjedoka i obradu ogromne količine materijala.
Za istraživače, vrijednost takvog suđenja može biti ne samo u pravnim zaključcima suda, već i u materijalima koji su izašli na vidjelo.
"Naravno, ovo će biti predmet istraživanja. Naglasio bih da postoji razlika između onoga što je zanimljivo i relevantno za krivičnu istragu i onoga što je relevantno za istorijsko istraživanje. Pitanja se razlikuju, jer se istorija rijetko bavi utvrđivanjem odgovornosti. Ipak, istoričari specijalizovani za sukob i OVK moraće da se bave ovim slučajem", kaže Bieber.
Profesor Gaši presudu smatra izvorom koji istoričari treba da ispitaju, ali ne i dokumentom koji isključivo može da definiše istoriju rata.
"Vjerujem da će ovo biti samo jedna referenca među mnogima, ništa više. Samo jedna referenca. Napisano je mnoštvo knjiga koje predstavljaju dosljednu naraciju koja odgovara činjenicama na terenu", kaže Gaši. On pominje, između ostalih, zapadne autore i bivše zvaničnike poput Madeleine Albright, Wesleyja Clarka, Jamesa Pardewa i Marca Wellera, koji su pisali o ratu, diplomatiji i međunarodnoj intervenciji na Kosovu.
Prema riječima Gašija, istoriografija se neće oslanjati isključivo na sudske dokumente.
Svjedočenja ključnih aktera, međunarodni izvori, oralna istorija i iskustva civilnog stanovništva ostaće dio građe koja se koristi za pisanje istorije sukoba.
Čak ni presuda od 16. septembra još nije dobila svoj konačni oblik.
Radi se o prvostepenoj odluci čiji se nalazi mogu osporiti u žalbenom postupku, što je još jedan razlog zbog kojeg se njen dugoročni istorijski značaj još ne može utvrditi.
Budućnost prošlog rata
Ipak, akademsko tumačenje istorije samo je jedan dio tog pitanja.
Drugi aspekt je kolektivno sjećanje, način na koji društvo pamti događaje iz prošlosti, tumači ih i prenosi budućim generacijama.
Za Šemsija Krasnićija (Shemsi Krasniqi), profesora sociologije na Univerzitetu u Prištini, uticaj presude unutar Kosova mogao bi biti ograničeniji.
On smatra da percepciju rata kod velikog dijela kosovskog društva nisu oblikovali sudski dokumenti, već neposredno iskustvo.
"Naša istina je ona koju smo proživjeli, kroz naše živote, patnju, bol, napore, posvećenost, znoj i krv, kroz sve to. Međunarodni akteri, s druge strane, zauzimaju distanciraniji stav. Oni stvari posmatraju na osnovu dokumenata i institucionalnih odluka i ne dijele onaj duboki, lični osjećaj koji mi imamo", kaže Krasnići za RSE.
Zbog toga on ne očekuje da će presuda suštinski promeniti način na koji se danas na Kosovu pamte rat i OVK.
"Ne vjerujem da će to imati uticaja na Kosovu, jer narod Kosova veoma dobro poznaje svoju istoriju; ljudi su duboko svjesni vrijednosti OVK, vrijednosti borbe za slobodu i neophodnosti te borbe", kaže Krasnići.
Ipak, vremenom bi se odnos između neposrednog iskustva i dokumentovanih zapisa mogao promijeniti.
To postaje posebno važno kako se težište pomjera sa generacije koja je preživjela rat na onu koja će o njemu saznavati isključivo putem knjiga, arhiva, filmova, svjedočanstava i sudskih presuda.
"Riječ je o složenom sklopu okolnosti koji komplikuje situaciju. Ipak, teško je predvidjeti kako će se istorija tumačiti za 25 ili 50 godina. Ne možemo znati kakvi bi se drugi događaji mogli desiti u međuvremenu, niti koji će se narativi ustaliti i preovladati ili oko kojih bi se mogao postići konsenzus", kaže Krasnići.
Rat sa drugačijim narativom
Presuda od 16. septembra ne predstavlja prvi slučaj da sud ispisuje istoriju nekog rata.
Već postoji korpus međunarodnih presuda koje se odnose na zločine počinjene na Kosovu.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju izrekao je nekoliko osuđujućih presuda visokim srpskim političkim, vojnim i policijskim zvaničnicima za zločine počinjene na Kosovu.
Međutim, presude međunarodnih sudova nisu okončale sukobe oko toga kako se tumače ratovi devedesetih godina.
"Iskustvo sa presudama međunarodnih sudova u pogledu oblikovanja istorijskih narativa nije ohrabrujuće. Tokom proteklih 25 godina, presude su često prihvatane samo kada su se poklapale sa nacionalnim narativom, a odbacivane kada to nije bio slučaj", kaže Bieber.
On očekuje da će se i presuda Tačiju, Veseljiju, Selimiju i Krasnićiju različito tumačiti na Kosovu i u Srbiji.
"Očekujem da će srpski nacionalisti smatrati da su njihovi stavovi potvrđeni, zanemarujući činjenicu da je daleko veći broj srpskih oficira osuđen za teža krivična djela, a da ne govorimo o mnogim drugima kojima se nikada nije ni sudilo. S druge strane, na Kosovu već vidimo odbacivanje presude na osnovu pogrešnog argumenta da ona na neki način ugrožava istorijsku istinu", kaže Bieber.
Gaši takođe očekuje da će nacionalistički krugovi u Srbiji iskoristiti ovu presudu kako bi potkrijepili svoj narativ o ratu na Kosovu.
Upravo zbog toga, kako navodi, rad istoričara postaje još važniji. "Mi istoričari imamo značajnu dužnost da se oslonimo na argumente iz kolektivnog sjećanja i svjedočenja ključnih aktera, kroz takozvanu oralnu istoriju, kao i da konsultujemo radove zapadnih autora koji su imali uvid u situaciju i prikupljali informacije direktno sa terena", kaže Gaši.
Ipak, protok vremena nameće i pitanje koliko dugo se može održati sjećanje na rat iz prve ruke.
Krasnići vjeruje da će se ono prenositi još decenijama.
"Siguran sam da ovo iskustvo neće biti zaboravljeno još dugo, svakako ne u narednim decenijama. Na kraju krajeva, kako bi i moglo biti zaboravljeno kada je dokumentovano, vizuelizovano, opisano u pisanoj formi, a potom i tumačeno kroz umjetnička, književna i filmska djela? Neće biti zaboravljeno", zaključuje ovaj istoričar.