Dok američki predsjednik Donald Trump signalizira da bi sporazum sa Iranom mogao biti na dohvat ruke, ostaju velika pitanja u vezi s nuklearnim ambicijama Teherana, regionalnom sigurnošću i održivošću bilo kakvog budućeg dogovora.
Usred kontinuiranih tenzija širom Bliskog istoka, od južnog Libana do Hormuškog moreuza, Radio Slobodna Evropa je razgovarao o izgledima za diplomatiju, izazovima verifikacije i širim geopolitičkim ulozima sa Lisom Gable, bivšom američkom ambasadoricom koja je služila tokom administracije Georgea W. Busha, a danas je predsjedavajuća organizacije "World In 2050".
RSE: Jedno od ključnih pitanja je može li diplomatija ostati na pravom putu usred stalnih tenzija i mogućih kršenja primirja. Koliko su trenutni pregovori ranjivi na dešavanja na terenu, posebno kada jedan vojni incident može brzo promijeniti političko okruženje?
Gable: Može, ali još nismo vidjeli da se to dešava. Jedna od stvari koje se vide u ovoj situaciji, a koja je vrlo različita u odnosu na ranije periode kada smo se bavili Bliskim istokom i Iranom, jeste da, zahvaljujući radu prve Trumpove administracije i Abrahamovim sporazumima, postoji mnogo snažniji oblik komunikacije, angažmana i razgovora sa saveznicima u regionu.
Ako pogledamo historiju tog regiona, Sjedinjene Države nikada nisu imale snažnije odnose sa zemljama poput Katara, UAE-a, Omana i Saudijske Arabije. To što su te zemlje dio Abrahamovih sporazuma i razvoj tih odnosa promijenili su dinamiku onoga što danas vidimo.
RSE: Iranski zvaničnici javno ukazuju na miješane signale iz Vašingtona. Može li diplomatija uspjeti kada obje strane dovode u pitanje namjere one druge?
Gable: Sofisticiraniji akteri shvataju da postoje višestruki nivoi pregovora. Imate ljude koji razgovaraju na različitim nivoima unutar različitih vlada i u različitim dijelovima regiona.
Imamo vojne razgovore. Imamo javne razgovore koji usmjeravaju javni diskurs, ali oni ne predstavljaju uvijek u potpunosti sve što se dešava iza kulisa.
Bila bih oprezna s bilo kakvim prognozama u ovom trenutku i zapravo bih se zapitala ko ih uopće može dati, s obzirom na različite nivoe razgovora koji se odvijaju.
RSE: Državni sekretar Marco Rubio nedavno je sugerirao da Iran razmatra pitanja o kojima ranije nije želio pregovarati. Da li to vidite kao znak stvarnog pomaka ili je prerano takve signale tumačiti kao proboj?
Gable: Prerano je za prognoze. Vidjeli smo različite faze u razgovorima, kao i zaokrete u njima. Ali imam veliko poštovanje prema sekretaru Rubiju. Kao što sam spomenula, postoje različiti nivoi razgovora koji se odvijaju.
Ono što također nemamo potpuno jasno jeste ko zapravo donosi odluke u Iranu. Bilo je mnogo promjena u hijerarhiji i ne bi bilo iznenađenje da neki akteri u zemlji vode jedne razgovore, dok drugi vode drugačije.
U ovoj fazi, slušala bih šta Rubio govori i koristila to kao smjernicu.
RSE: Ako Sjedinjene Države nastave naglašavati ublažavanje sankcija i pristup međunarodnoj trgovini, dok Iran ostaje fokusiran na ekonomski oporavak, koja strana trenutno ima jaču pregovaračku poziciju?
Gable: Sve se svodi na jedinstvo savezničkih zemalja uključenih u ove razgovore. Komercijalni aspekti ovoga povezani su s Hormuškim moreuzom, ali svaki poremećaj tamo pogađa mnoge zemlje. To ne pogađa samo Sjedinjene Države; pogađa i Kinu i Rusiju. To ide nama u prilog, ali istovremeno, taj nivo osnovne komercijalne aktivnosti, posebno kretanje brodova, biće primarna briga za sve.
RSE: Koliko je važna dvostranačka podrška da bi kakav sporazum opstao i nakon trenutnog političkog ciklusa?
Gable: Ulazimo u veoma neizvjesne izbore u novembru. U onoj mjeri u kojoj možemo osigurati određeni nivo dvostranačke podrške, uvijek smo jači. To glasanje [Napomena: Predstavnički dom SAD-a odobrio je 3. juna rezoluciju o ratnim ovlastima s ciljem ograničavanja Trumpove vojne kampanje protiv Irana] nije prošlo uz široku podršku republikanaca, ali ste vidjeli da su neki republikanci prešli na stranu demokrata. To je signal.
Pitanje je: kakvi se razgovori vode u pozadini dok svi traže rješenje koje donosi mir, sigurnost i stabilnost, a istovremeno omogućava finansijsku fleksibilnost koja je potrebna tržištima?
RSE: Gledajući šire od Vašingtona i Teherana, koji su vanjski akteri, bilo da su to zemlje Zaljeva, evropski saveznici ili regionalni posrednici, najvažniji za pretvaranje privremenog aranžmana u trajni mir?
Gable: Zemlje Zaljeva. Kao što sam ranije rekla, Trumpova administracija zaslužuje priznanje za izgradnju bližih odnosa u Zaljevu tokom prvog mandata. Evropski saveznici, u određenoj mjeri, osim zemalja na Balkanu, Poljske i nekih drugih, pokušali su zadržati distancu, što je vrlo nesretno jer mi u suštini štitimo njihova prava i pristup energiji, o kojoj u velikoj mjeri ovise.
Nadala bih se da će naši evropski saveznici pružiti veću podršku bilo kojoj američkoj inicijativi, ali to do sada nije bio slučaj.
RSE: Treba li krajnji cilj biti uski sporazum fokusiran isključivo na nuklearno pitanje ili širi okvir koji obuhvata i regionalnu sigurnost, proxy grupe i ekonomsku normalizaciju? Koji pristup nudi najveće šanse za dugoročnu stabilnost?
Gable: To je višefazni proces i, opet, zavisi od vjerodostojnosti i mogućnosti izgradnje povjerenja. Vraćam se frazi Ronalda Reagana: "Vjeruj, ali provjeri." Možemo li provjeriti šta se dešava na nuklearnom planu? Istovremeno, možemo li pratiti djelovanje Irana u odnosu na Sjedinjene Države i saveznike poput Izraela?
Izrael se u posljednjih nekoliko godina suočava s nekim od najvećih izazova zbog proksi grupa koje podržava Iran, i to ćemo vrlo pažljivo pratiti.