Dok se Washington i Teheran čini se približavaju preliminarnom sporazumu, obnovljene borbe u Libanonu bacile su diplomatski put u neizvjesnost. Iran je upozorio da bi kontinuirano kršenje primirja u Libanonu moglo poremetiti indirektne razgovore sa SAD, dok predsjednik Donald Trump insistira na tome da pregovori i dalje napreduju "brzim tempom".
Radio Slobodna Evropa (RSE) razgovarao je s Kirsten Fontenrose, bivšom višom direktoricom za Zaljev u Vijeću za nacionalnu sigurnost tokom prve Trumpove administracije, o tome može li diplomatija preživjeti najnoviju eskalaciju, kako Iran pokušava povezati libanonski i nuklearni put te koje će znakove pratiti u nadolazećim danima.
RSE: Prije četrdeset osam sati, činilo se da se Washington i Teheran približavaju sporazumu. Danas je pitanje mogu li pregovori preživjeti krizu u Libanonu. Šta se promijenilo i koliko bismo trebali biti zabrinuti da uticaj diplomatije blijedi?
Kirsten Fontenrose: Zapravo mislim da su promjene tokom ovog vikenda znak da je diplomatija još uvijek vrlo živa. Vidjeli smo razvoj događaja na dva različita fronta. Prvo, tu je pitanje Libanona. Izrael je jače prodirao u južni Libanon, dalje nego prije, i zauzimao je teritoriju koju je držao između 1992. i 2000., kada je prvi put potisnuo Hezbollah iz te krstaške tvrđave koju je Hezbollah koristio za napad na Izrael.
Zatim smo vidjeli predsjednika [Donalda] Trumpa kako traži od Izraela da ne ulazi u Bejrut jer postoji zabrinutost na diplomatskom frontu da bi Izrael, držeći dio teritorije koji je ponovno zauzeo, zaustavio pregovore i eliminisao šansu za mir.
Predsjednik Trump je u suštini rekao: "Molim vas, nemojte ići u Bejrut. Tamo ima previše stanovništva koje ne želimo izgubiti. Ne želimo uplašiti libanonski narod. Ovo je između Izraela i Hezbollaha, a ne između Izraela i libanonskog naroda, a ne stanovništva Bejruta. Dahieh (predgrađe Bejruta sa pretežno šiitskim stanovništvom) je jedno malo predgrađe. Riješimo ovo na drugi način".
To znači da je diplomatija još uvijek živa. Ne znači da je ovo gotovo, ali barem znači da je rasprava u toku.
Druga promjena bila je ta što je predsjednik Trump održao sastanak u Bijeloj kući [29. maja] kako bi raspravljali o nacrtu okvira koji je bio u opticaju.
Mnogi protivnici nacrta bili su zainteresovani za ono što će proizaći iz tog sastanka, a ono što je proizašlo iz njega u biti nije bila odluka.
Nakon tog sastanka, 31. maja, predsjednik Trump poslao je listu zahtjeva za okvir memoranduma o razumijevanju sugovornicima koje trebaju dostaviti Iranu.
Ono što razumijemo jest da je ova verzija malo stroža. Zahtjevi su postali teži. Predsjednik Trump postavio je neka teška pitanja tokom sastanka. Na primjer, doveo je u pitanje labave jezičke formulacije oko nuklearnog programa. Ako Iran pristane izvoziti ili smanjiti količinu obogaćenog uranijuma, šta će se dogoditi ako se sankcije ukinu ili se blokada ukloni i počnu da pristižu prihodi? Šta sprječava Iran da jednostavno kupi nuklearno oružje od druge zemlje?
Oni od nas koji prate nuklearna pitanja razmišljaju o mjestima poput Sjeverne Koreje, Kine ili čak Pakistana, zavisno od globalnih uslova.
Kao rezultat toga, tim je radio na strožim jezičkim formilacijama. U američkom nacrtu sada ima više specifičnosti o tome gdje i kako bi se izvozio obogaćeni uranijum, te više specifičnosti o ponovnom otvaranju moreuza.
Koliko razumijemo, to je više struktura nagrade za djelovanje. Iran neće dobiti ekonomski spas koji traži prije nego što poduzme mjere za rješavanje međunarodnih problema.
Oni koji su dugo pratili Iran savjetovali su predsjedniku da kada Teheran dobije taj ekonomski spas, kada se sankcije ukinu ili blokada ukloni, više neće činiti ustupke po drugim pitanjima.
Nećete vidjeti ustupke po pitanju nuklearnog programa, raketnog programa ili podrške gripama poput Hezbollaha, Hamasa, Hutija ili milicija u Iraku.
Predsjednik je saslušao te zabrinutosti. Dakle, sada vidite da američka strana kaže da nije spremna u potpunosti odvojiti pitanje blokade i obnoviti prihode bez jamstava u vezi s okvirom za daljnje pregovore.
Na primjer, možda neće biti dovoljno jednostavno ponovo pokrenuti nuklearne pregovore nakon 30 dana. Možda će biti potrebni konkretni rezultati. Sve to zavisi od odgovora Teherana.
Ne znamo kada očekivati taj odgovor jer, koliko Washington shvata, ostatke režima teško je dosegnuti. Vrlo su oprezni da ne otkriju svoje lokacije. Skrivaju se u bunkerima i ne mogu se osloniti na tehnologiju za slanje poruka. Moglo bi proći sedam dana prije nego što stigne odgovor, a tada će Washington morati utvrditi je li odgovor došao od nekoga sa stvarnim autoritetom.
RSE: Iran zapravo tvrdi da ono što se događa u Libanonu utiče na njegovu mogućnost pregovaranja s Washingtonom. Stvara li Teheran novu prednost za sebe? Mogu li američki pregovarači i dalje razdvojiti ove krize ili je to postalo nemoguće?
Fontenrose: Zaista ste pogodili izvrsnu poentu, jer upravo to Teheran pokušava učiniti. Ako ste Teheran, to je razumljivo.
Prvo, to zabija klin između Sjedinjenih Država i Izraela, što je jedan od vaših ciljeva.
Drugo, to baca slamku spasa Hezbollahu, koji je cijenjeni borac među gripama koje Teheran podržava. Trenutno, bez mogućnosti Irana da opskrbi Hezbollah, grupa je vrlo nisko pala.
Izrael tvrdi da je ovo trenutak za završetak vojnih operacija i gašenje Hezbollahove sposobnosti da predstavlja terorističku prijetnju. Teheran ne želi da se to dogodi jer bi njegova najveća investicija bila uništena. Hezbollah nije samo najoštrija tačka Irana protiv Izraela; to je i njegova eskadrila za obuku. To je grupa koju Teheran šalje širom svijeta, bilo negdje drugdje u regiji ili u Latinskoj Americi, kako bi obučavala druge i provodila aktivnosti koje Teheranu omogućuju da ne dopusti ništa.
Ako Iran izgubi Hezbollah, gubi glavni mehanizam za širenje uticaja i destabilizirajuće aktivnosti globalno.
Stoga Teheran želi povezati ta pitanja jer zna da predsjednik Trump želi dogovor direktno sa Iranom. Teheran ne misli da ga može uvjeriti da zaustavi izraelske operacije u Libanonu osim ako se ta dva kolosijeka ne povežu. To je upravo ono što Iran pokušava učiniti. Izrael se jako trudi to spriječiti. U Washingtonu se o tome vrlo intenzivno raspravlja.
RSE: Uoči nove runde diplomatije, izvještaji sugerišu da bi Hezbollah mogao biti spreman recipročno zaustaviti napade. Može li to stvoriti novi diplomatski prostor ili je deficit povjerenja već prevelik?
Fontenrose: Deficit povjerenja je izuzetno velik. Ali sve što stvara diplomatski prostor je dobrodošlo. Izazov je u tome što razgovori između Izraela i Libanona nisu razgovori s Hezbollahom. Prekid vatre između vlada Izraela i Libanona ne uključuje Hezbollah.
Iskreno, Hezbollah nema mjesto u ovim razgovorima između vlada. Dakle, Hezbollah gotovo mora nešto ponuditi ili rizikuje da bude potpuno izostavljen. Inače će međunarodna zajednica vršiti pritisak na libanonsku vladu da obuzda Hezbollah.
Skupina se mora učiniti relevantnom rekavši: "Ponudićemo nešto" ili "Pokvarićemo nešto", jer inače nema glas za stolom. To nije vlada.
RSE: Postaje li Izrael odlučujuća varijabla u tome hoće li ovi razgovori na kraju uspjeti ili propasti? Ima li on zapravo pravo veta na proces?
Fontenrose: Izrael ima svoje pravo glasa jednostavno zato što nije dio Sjedinjenih Država. Štagod Washington pristane, Izrael ne mora automatski pristati. Većina analitičara vjeruje da bi Izrael izbjegavao otvoreno prkositi Sjedinjenim Državama jer ne bi želio naštetiti tom odnosu.
Istovremeno, izraelska vlada je više puta rekla da se Izrael ne može dovesti u poziciju u kojoj se od njega očekuje da apsorbuje napade bez mogućnosti odgovora. To bi ga učinilo lakom metom.
Vjerujem da postoji tačka u kojoj bi Izrael mogao reći: "U redu, predsjedniče Trump, tražili ste od nas da ne ulazimo u Bejrut, i nećemo. Želite prekid vatre dok razgovori traju, a mi ćemo to poštovati".
Ali ako Izrael nastavi primati napade od Hezbollaha ili drugih, čak i dok Sjedinjene Države traže prekid vatre, vjerujem da bi Izrael djelovao.
RSE: Vidjeli smo presretanja projektila, napade na brodove i optužbe za kršenje primirja. Koliko je primirje trenutno krhko?
Fontenrose: Znam da zvuči nelogično, ali zapravo mislim da je činjenica da sve strane i dalje opisuju ove incidente kao kršenja primirja, umjesto da proglase primirje mrtvim, dobar znak. To sugeri da sve strane žele obuzdati eskalaciju. Ne traže širi sukob.
Prema tradicionalnim definicijama, neke od ovih akcija nisu kompatibilne s primirjem. Ali sve dok nijedna strana ne reaguje na istinski eskalirajući način i svi se nastavljaju pretvarati da primirje ostaje na snazi, to je samo po sebi pozitivan pokazatelj smjera u kojem žele ići.
RSE: Šira slika: kada se pregovori čine blizu proboja, napetosti često rastu. Vidimo li kako obje strane maksimizuju uticaj prije dogovora ili je ovo nešto opasnije?
Fontenrose: Mislim da je to upravo ono što ste opisali. Vidjeli smo to u ovim pregovorima i u mnogim drugim. Svaki dobar pregovarač pokušava maksimizovati uticaj, a u ovom slučaju sve strane su jaki pregovarači. Svaka strana uživa u procesu pregovora.
U međunarodnim odnosima postoji istina da strana koja je najspremnija sklopiti dogovor često ima najveću polugu jer vjeruje da će sporazum biti povoljan. Izazov je uvjeriti drugu stranu.
Iranska strana pokušava iskoristiti američke slabosti, uključujući domaći politički pritisak i zabrinutost zbog pitanja poput cijena nafte. Provode psihološke operacije usmjerene na pojačavanje tih zabrinutosti među američkom javnošću.
SAD, u međuvremenu, razumije da je slabost Irana njegova ekonomska situacija. Zato vidite pomorsku blokadu koja bi mogla ostati na snazi mjesecima bez direktne vojne akcije. Osmišljena je kako bi se spriječilo Iran da ostvaruje prihod od izvoza nafte jer Washington razumije koliko Teheranu treba taj novac.
Obje strane pokušavaju maksimizovati uticaj ciljajući na ranjivosti druge strane. Trenutno je trka ko može istisnuti drugu stranu do tačke očaja.
RSE: Iran je zaprijetio aktiviranjem drugih frontova, uključujući i oko ključnih pomorskih uskih tačaka poput tjesnaca Bab al-Mandeb. Koliko bi kreatori politike trebali biti zabrinuti da bi se ova kriza mogla proširiti izvan Libanona?
Fontenrose: Iskreno, iznenađena sam da se to već nije dogodilo.
Svako ko se tek sada brine nije obraćao pažnju. Činjenica da se Huti nisu jače uključili sugeriše mi da nisu uvjereni da će Iran izaći kao pobjednik.
Istovremeno, tiho su obnavljali zalihe, proizvodili dronove, ostali ispod radara i održavali relativno hladan front sa Saudijskom Arabijom. Možda se pripremaju za buduće nepredviđene situacije.
Slijede li smjer Teherana drugo je pitanje. Mogli bi odlučiti da uključivanje ne služi njihovim domaćim političkim ciljevima i da bi samo izazvalo pritisak Saudijske Arabije, Sjedinjenih Država i zapadnih zemalja.
Iran bi takođe mogao aktivirati milicije u Iraku ili potencijalno ćelije spavače drugdje, uključujući Latinsku Ameriku. Iranska globalna asimetrična prijetnja ostaje snažna jer je nemoguće dokazati da ćelije spavači ne postoje.
Ako ste Iran i velik dio vaših konvencionalnih vojnih sposobnosti je degradiran, igranje na kartu asimetrične prijetnje je snažno jer prisiljava svijet da ostane budan svugdje, cijelo vrijeme, čak i ako se u stvarnosti iza prijetnje krije vrlo malo.
RSE: Zaljevske zemlje imaju jak interes u sprječavanju šireg regionalnog rata. Kakvu ulogu igraju iza kulisa i mogu li u konačnici pomoći u spašavanju diplomatije?
Fontenrose: Mogle bi. Zanimljivo je da gotovo koriste alate i iz iranskog i iz američkog priručnika. To znači da bolje razumiju obje strane nego što se Washington i Teheran međusobno razumiju.
Neke zaljevske zemlje osuđuju iranske akcije i, u određenim slučajevima, učestvuju u napadima na iranske ofanzivne sposobnosti. Istovremeno potiču rasprave o sporazumu koji bi se pozabavio projektilima kratkog dometa koji im prijete.
I, kao što dobro znate, zaljevske zemlje nisu monolitne. Svaka zemlja ima različite interese.
Ujedinjeni Arapski Emirati su podnijeli najveći teret iranskog pritiska jer ima alternativne izvozne rute. Iran možda vjeruje da mora jače udariti UAE kako bi nanio stvarnu ekonomsku štetu. Katar, Bahrein i Kuvajt više zavise o pristupu kroz moreuz, pa im Iran može naštetiti jednostavnim zatvaranjem.
Iran takođe želi izbjeći izazivanje velikog saudijskog vojnog odgovora jer Saudijska Arabija posjeduje značajne vojne sposobnosti i predstavlja glavnu regionalnu silu. Oman zauzima drugačiji stav. Teheran je pokušao zbližiti glavni grad Omana, Muscat tvrdeći da bi saradnja ekonomski koristila Omanu. Istovremeno, Oman ne želi otuđiti ni Iran ni Sjedinjene Države.
Svaka zaljevska država stoga provodi vlastitu strategiju, bilo posredovanjem, vojnim učešćem, ekonomskom otpornošću ili diplomatskim pritiskom.
RSE: Šta bi vas uvjerilo da diplomatija dobiva na zamahu, a ne klizi prema širem regionalnom sukobu?
Fontenrose: Pratiću hoće li Iran pristati na formulaciju u memorandumu o razumijevanju u kojoj se navodi ne samo da će se riješiti visoko obogaćenog uranijuma, već i da neće nastojati steći nuklearno oružje negdje drugdje. To bi nam reklo jesu li Teheranove tvrdnje da su njegove nuklearne ambicije isključivo civilne zaista istinite.
Takođe ću pratiti hoće li pomorska blokada postati dio postupnog dogovora. Na primjer, Iran smanjuje zalihe za određenu količinu, a blokada se proporcionalno ublažava. Detalji su važni. Ako Iran ponudi ustupke po pitanju nuklearnog oružja, raketa ili bespilotnih letjelica, mogli biste vidjeti ukidanje dijelova blokade. U tom slučaju, režim bi imao male šanse za preživljavanje.
U konačnici, sve se svodi na vrijeme i redoslijed. Mogle bi se dogoditi iste tri stvari, ublažavanje sankcija, ukidanje blokade i nuklearni pregovori, ali redoslijed je važniji od samih događaja.
Ako se sankcije ukinu i blokada ukloni prije nego što se riješe nuklearna pitanja, Iran zapravo pobjeđuje jer vraća svoju ekonomiju i ima malo poticaja za pregovore.
Ako se prvo riješe nuklearna pitanja, nakon čega slijedi ublažavanje blokade, a zatim ublažavanje sankcija, tada imate dogovor u kojem Sjedinjene Države postižu svoj cilj sprječavanja iranskog nuklearnog oružja, a Iran vraća dio svoje ekonomije. Sve se svodi na redoslijed.