Četiri godine pošto je smrt Mahse Amini pokrenula najveći protestni pokret u Iranu u poslednjih nekoliko decenija, uticaj pokreta "Žene, život, sloboda" oseća se u iranskom društvu.
Jedan od najtrajnijih efekata pokreta bio je na način na koji iranski filmski stvaraoci prikazuju žene. Likovi koji su nekada morali da se snalaze s ograničenjima koja je nametnuo iranski sistem cenzure sve više se predstavljaju kao žene koje jednostavno odbijaju da ih prihvate.
U filmu Džafara Panahija "It Was Just an Accident", jedna od centralnih ženskih likova ne nosi maramu, odlučna je i pragmatična, primoravajući one oko sebe da se suoče s neprijatnim istinama. Panahi je opisao lik kao odraz žena koje su preuzele kontrolu nad svojim sudbinama tokom protesta "Žene, život, sloboda".
Šesnaestog septembra je bila četvrta godišnjica smrti Amini.
Amini, koja je tada imala 22 godine, zadržala je takozvana policija za moral u Teheranu zbog navodnog kršenja zakona o obaveznom nošenju hidžaba. Posle tri dana pritvora, preminula je od, kako su vlasti navele, srčane zastoja.
Očevici, uključujući i žene koje su bile pritvorene s Amini, međutim, rekli su da ju je policija teško pretukla. Njena porodica je rekla da je bila zdrava pre hapšenja i okrivila je policijsku brutalnost za njenu smrt.
Nekada zastrašujuće patrole koje su nadgledale žensku odeću od glave do pete uglavnom su nestale iz svakodnevnih prozora s ulica posle masovnih protesta 2022. Obavezna pravila nošenja hidžaba su i dalje tu, ali je njihovo sprovođenje vidljivo ublaženo u većim iranskim gradovima, ranije bojnim poljima za žene koje su se borile za svoju slobodu.
Međutim, promena nije ograničena samo na hidžab.
U filmu Soheila Bejragija "Bidad" (Vapaj), snimljenom u Iranu bez zvanične dozvole, centralni sukob se vrti oko još jedne zabrane nametnute ženama: pevanja u javnosti.
Ipak, tema filma u krajnjoj liniji ide dalje od pevanja. Glas postaje pitanje ko sme da bude viđen i ko sme da se čuje u javnosti, a od koga se očekuje da ćuti. Kada protagonistkinja filma Seti peva ne čekajući dozvolu, njen čin postaje oblik građanske neposlušnosti.
Ulica, baš kao što je to bila tokom protesta 2022, postaje više od običnog javnog prostora; ona se transformiše u mesto za postavljanje zahteva i iskazivanja otpora ograničenjima.
Sve više iranskih filmskih stvaralaca ide dalje, producirajući filmove van pravila koje je nametnulo Ministarstvo kulture i bez zvaničnih dozvola koje su tradicionalno potrebne za snimanje i objavljivanje filma u Iranu.
Među njima su "The Cafe" Navida Mihandusta, "Dark Matter" Karima Lakzadeha, "A Thousand and One Frames" Mernuš Alije, "The Group" Sahanda Kabirija, "Cesarean Weekend" Mohameda Širvanija, "Dual" Abasa Nezamdusta i "A Little Light" Alija Asgarija.
Značaj ovih filmova ne leži samo u onome što prikazuju, već i u načinu na koji su napravljeni.
Decenijama su iranski filmski stvaraoci učili da rade unutar ili oko složenog sistema cenzure. Mogli su da se bave društvenom stvarnošću, ali je ona prvo morale biti preoblikovana kako bi se uklopile u ono što bi vlasti dozvolile. Zadatak filmskog stvaraoca često je bio da pronađe način da kaže istinu pošto prođe kroz filter cenzure.
Filmovi posle 2022. imaju drugačiji pristup, a to je jednostavno uklanjanje filtera.
Takva odluka ima svoju cenu. Protiv većine gore navedenih filmskih stvaralaca i njihovih ekipa pokrenuti su sudski postupci, a neki su dobili zatvorske i novčane kazne. Njihov prestup je zapravo bio promena odnosa kinematografije prema stvarnosti koja se odvija oko njih.
Taj fenomen nije počeo s pokretom "Žene, život, "sloboda. Iranska kinematografija ima dugu istoriju suočavanja s cenzurom, dok su se filmske autorke i glumice decenijama borile protiv ograničenja kako se one i njihova tela predstavljaju.
Međutim, nemiri u septembru 2022. nesumnjivo su ubrzali raskid sa statusom kvo. Umesto da pitaju koliko daleko mogu da pomeraju granice zvanično dozvoljene kinematografije, sve veći broj filmskih stvaralaca pita šta se dešava ako te granice potpuno odbace.
To je proizvelo paralelnu iransku kinematografiju, u kojoj se može snimati bez zvanične dozvole i u kojoj glumice mogu da se pojavljuju bez marama, dok žene mogu da pevaju, govore i kreću se javnim prostorima bez ograničenja koje nameće država.
Iranske vlasti i dalje mogu da kontrolišu koji filmovi dobijaju zvanične dozvole i koji se mogu prikazivati u bioskopima u zemlji. Ipak, ono što je teže kontrolisati jeste sam čin snimanja filmova.
A u godinama posle protesta 2022. godine, to je možda najznačajnija promena od svih. Iranski filmski stvaraoci sve više odbijaju da stvarnost propuste kroz državni filter pre nego što je stave na ekran.