Kako sukob sa Iranom ulazi u četvrti mesec, svet čeka odluku da li će Vašington i Teheran prihvatiti privremeni sporazum ili rizikovati dublju konfrontaciju na Bliskom istoku.
Očekivanja o pomaku, međutim, ostaju neizvesna. Uprkos razgovorima o mogućem prekidu vatre od 60 dana i obnovljenoj diplomatiji, ostaju ključna neslaganja oko sankcija, iranskog nuklearnog programa i kontrole nad Ormuskim moreuzom.
Radio Slobodna Evropa (RSE) je razgovarao sa Tinom Fordam (Fordham), osnivačicom Fordham Global Foresight i stručnjakinjom za geopolitiku, o stanju pregovora, reakciji tržišta na pregovore i širim geopolitičkim posledicama zastoja.
RSE: Ovde u Vašingtonu svi čekaju vesti iz Bele kuće. Da li su u toku mirovni pregovori, ili pregovori o uslovima strateškog zastoja?
Tina Fordam: U mom radu kao geostrateški savetnik investitorima i rukovodiocima na najvišem nivou, bilo je dosta optimizma oko skorog rešenja, i to uglavnom zbog komentara predsednika Donalda Trampa na Truth Social-u da je sporazum blizu. Ali iz moje perspektive, dve strane su zapravo prilično udaljene.
Ono što mislim da ohrabruje jeste da ni Iran ni SAD ne deluju kao da žele da dalje eskaliraju sukob u ovom trenutku, što je nesumnjivo pozitivno iz ugla bezbednosti i odbrane. Međutim, Iran i dalje kontroliše i monetizuje Ormuski moreuz, i mislim da učesnici na tržištu precenjuju koliko brzo će se to rešiti, a možda i to da se Tramp zamara.
RSE: Da li se ovo sve manje svodi na ustupke, a sve više na to ko će prvi popustiti?
Fordam: Pa, u pregovorima strane pokušavaju da procene slabe tačke i perspektivu svog protivnika. Ovde Iran ima 47 godina iskustva kao veoma tvrd pregovarač koji je oduvek bio dobar u odugovlačenju i kupovanju vremena. Mislim da se s pravom oslanjaju na ideju da Trampu, pred američke izbore na sredini mandata u novembru, sporazum treba pre nego njima.
RSE: Obe strane tvrde da imaju poluge pritiska. Ako nijedna strana ne može jednostavno da odustane od razgovora, ko zapravo pregovara sa jače pozicije?
Fordam: Tu dolazimo do onoga što bismo mogli nazvati geostrateškim proračunom. Ako se setimo ruske invazije na Ukrajinu, preovlađujuće mišljenje u ranim danima sukoba bilo je da će Rusija, sa svojom nadmoćnom vojskom, brzo završiti invaziju.
Slično tome, američka vojska je nesumnjivo najveća i najbolje opremljena na svetu, a Iran je pod sankcijama decenijama. Ipak, nalazimo se u diplomatskom zastoju. Istorijski gledano, nije naročito uspešno koristiti vazdušnu silu za rušenje režima, posebno ukorenjenog režima poput iranskog, koji ima ne samo zvaničnu vojsku već i neformalni vojni aparat, Basidž (Basij) i druge.
Pominjem ponašanje finansijskih tržišta jer, kada bi ona pokazivala veću zabrinutost i kada bi cene nafte bile više, to bi bio još jedan način da se izvrši pritisak na pregovore. Tada bi Bela kuća verovatno bila sklonija ustupcima.
SAD u retorici zadržavaju maksimalističke crvene linije kada je reč o predaji zaliha visoko obogaćenog uranijuma, čiju lokaciju Iran nije otkrio, kao i moratorijumu na dalji razvoj iranskog nuklearnog programa, čemu se režim protivi od samog početka.
Ali postoji promena tona iz SAD-a: na početku je predsednik Tramp govorio o kapitulaciji. Sada o tome govori mnogo manje. Ono što zaključujem, a i izveštaji sugerišu, jeste da države Zaliva, iako im je Iran bio problem i čak ih napadao, možda nisu spremne da značajno pojačaju vojne operacije kako bi srušile ovaj režim.
Dakle, nalazimo se u svojevrsnom zastoju. Ali jedna od stvari koje sam isticala jeste da Iran, iako znatno slabiji od SAD po svim merilima, sada ima neke nove izvore snage, i mislim da ih neće lako ispustiti.
Konkretno, ne samo da kontroliše Ormuski moreuz već ga i monetizuje, uz procene da dobija između milion i dva miliona dolara dnevno u kriptovalutama. Imaju novi izvor uticaja koji je, verovatno, još značajniji nego što je bio njihov nuklearni program. Nuklearni program se odnosi na potencijalnu upotrebu nuklearnog oružja – što je veliko geopolitičko pitanje i nešto za šta se čovečanstvo nada da se nikada neće dogoditi. Ali ovo novo dugme koje mogu da pritisnu pokazalo se veoma korisnim.
Iranski novi pregovarački adut
RSE: Ako Iran u pregovorima odustane od naplate na tom "uskom grlu", kakav mu uticaj preostaje?
Fordam: Mislim da upravo ukazujete na suštinu problema. Uticaj koji im ostaje jeste da bi to mogli ponovo da urade. Geopolitički sam strateg već 25 godina i uvek se smatralo gotovo nezamislivim da bi Iran to uradio, jer se pretpostavljalo da bi to dovelo do uništenja zemlje.
Međutim, to se nije dogodilo. Zapravo, bila sam na Semafor CEO samitu u Vašingtonu, gde je direktor jedne evropske energetske kompanije rekao: "Analizirali smo scenario zatvaranja moreuza 20 godina, ali nikada nismo zaista verovali da će se to dogoditi. A evo nas sada."
Iran je veoma dobar u pregovaranju. Za pravu cenu, mogli bi biti spremni da ga ponovo otvore, što su i naveli u memorandumu o razumevanju. Ali pogledajte šta traže zauzvrat: reparacije. Nisam optimista da će Bela kuća pristati, u ovakvim ekonomskim uslovima, da plaća Iranu reparacije, isto kao što Rusija ne želi da napusti Ukrajinu.
RSE: Da li Vašington i Teheran uopšte pregovaraju o istom sporazumu? Javno, Tramp traži nepovratne nuklearne ustupke, dok Iran želi ukidanje sankcija unapred.
Fordam: Oni od nas koji prate ovaj diplomatski "ping-pong" na društvenim mrežama verovatno su došli do istog zaključka koji vi sugerišete. Deluje da svaka strana govori o drugom dokumentu i različitim uslovima, zbog čega će biti teško odustati od osnovnih stavova i crvenih linija, iako je i Americi i Iranu u interesu da okončaju ovaj sukob iz različitih razloga.
Zbog toga mislim da idemo ka nekoj vrsti zamrznutog konflikta, sa mogućnošću obnove neprijateljstva i mogućnošću da SAD ponovo napadnu.
Iran, prema izveštajima, i dalje ima značajan deo svojih raketnih položaja i druge vojne imovine koja bi mogla biti meta. To znači da "Damoklov mač" obnove sukoba ostaje iznad nas.
Postoje i srednjoročne i dugoročne geostrateške posledice. Po mom mišljenju, jedna od njih je da će strateški značaj Ormuskog moreuza verovatno opasti. Već vidimo kretanja ka novoj infrastrukturi cevovoda i korišćenju alternativnih ruta. Naravno, to zahteva vreme. Ali to je i lekcija – ili inspiracija – za druge zemlje koje se geografski nalaze u blizini velikih ekonomskih "uskih grla".
Slične rasprave smo čuli i u vezi sa Malajskim moreuzom u jugoistočnoj Aziji. On je postao novi izvor prihoda, uticaja i pregovaračke moći u svetu u kome su sirovine i kontrola nad strateškim resursima i pomorskim putevima vredniji nego što su bili decenijama.
RSE: Da li je kontrola nad globalnim energetskim tokovima postala važnija od samog nuklearnog pitanja?
Fordam: To je veoma dobro pitanje. Mislim da je kratkoročno gledano, i za američku ekonomiju, Ormuski moreuz i prolaz kroz njega najrelevantnije pitanje. Ali pošto je Iran sada stekao ovaj novi izvor snage, povećava se verovatnoća da zadrži i nuklearno pitanje kao adut.
Ipak, znamo da je nuklearno pitanje veoma važno lično Trampu. To je njegova dugogodišnja briga u vezi sa nuklearnim oružjem. Bez obzira da li dobijemo prekid vatre od 30 ili 60 dana, što duže ovaj zamrznuti sukob traje, to su veće šanse da Iran završi kao taktički gubitnik, ali strateški pobednik.
Avramovi sporazumi, ćutanje Zaliva, rivalstvo velikih sila
RSE: Tramp se sada snažno oslanja na Saudijsku Arabiju, Katar, Pakistan i druge da se priključe Avramovim sporazumima kao protivteža Teheranu. Kako ta strategija utiče na pregovore u Muskatu?
Fordam: Možete zamisliti da predsednik Tramp želi da kaže Benjaminu Netanjahuu da, iako želi da okonča ovu fazu rata, bezbednost Izraela može imati koristi od novih zemalja koje bi se priključile Avramovim sporazumima. To bi bila velika pobeda za Trampovu administraciju i nešto što bi bilo pozitivno, i ekonomski i bezbednosno, za širi region Zaliva. Ali ne mislim da je to naročito verovatno.
Ne postoji velika bliskost između Netanjahua i njegove vlade i država Zaliva. Izrael takođe ima izbore u oktobru. Iz njihove perspektive, možda je bolje sačekati šta će se desiti sa Netanjahuom pre nego što pristanu na nešto što bi moglo ojačati njegove šanse da ostane na vlasti. Zaista me zbunjuje zašto posmatrači ne posvećuju više pažnje tajmingu i redosledu, koji su ključni u ovim pregovorima.
RSE: Kako lideri zemalja Zaliva gledaju na pristup Vašingtona?
Fordam: Mislim da su sve skloniji da stave sopstvene nacionalne interese na prvo mesto. Verovatno osećaju nešto između razočaranja i izdaje kada je reč o Beloj kući. Setite se da su dali značajnu podršku ovoj administraciji i obećali velika ulaganja koja se nisu ostvarila.
Takođe su videli kako SAD tretiraju saveznike. Ne zaboravimo da način na koji je Vašington postupao prema svojim istorijskim saveznicima u Evropi i Azijsko-pacifičkom regionu nije prošao nezapaženo. To sugeriše da SAD možda ima kratko pamćenje i da može biti prijatelj samo "u dobrim vremenima".
RSE: Na kraju, koje pouke Kina i Rusija izvlače iz ove krize?
Fordam: Postoje i kratkoročni i srednjoročni efekti za Kinu i Rusiju. Ako pogledamo simboliku oko Trampove državne posete Kini i jezik koji se pojavio u saopštenjima kineskog Ministarstva državne bezbednosti, formulacije ukazuju na percepciju neke vrste pariteta u odnosima SAD i Kine i koriste termin ravnopravnih partnera. To se može tumačiti i kao testiranje reakcije Vašingtona. Da li će SAD reagovati i reći: "Nismo ravnopravni; i dalje smo vodeća svetska supersila?" Međutim, sam Tramp deluje u izvesnoj meri komforno sa idejom odnosa G2 i koristi taj termin.
Nijedna od ovih kalkulacija ne odvija se u vakuumu. Kina brine da bi, ako se SAD povuče u sopstvenu sferu uticaja, iako bi to moglo delovati pozitivno jer otvara prostor za delovanje u regionu, Južna Koreja i Japan mogli zaključiti da više ne mogu da se oslanjaju na američki bezbednosni kišobran, te da bi razvili nuklearno oružje kao sredstvo odvraćanja. Kina ne želi da situacija postane toliko ekstremna. Postoji čitav lanac posledica. Ja to zovem geopolitički efekat leptira.
Da li Rusiji odgovara to što su Sjedinjene Države zaokupljene Bliskim istokom? Svakako ne. Iran i Sirija su dugogodišnji ruski saveznici. Rusija je već izgubila pristup svojoj luci u sirijskom gradu Tartusu, a sada je njen saveznik Iran pod napadom. Da stvar bude gora, Ukrajina je uspela da iskoristi znanje stečeno u ratu sa Rusijom – nakon što je bila meta iranskih dronova Šahed – i da to iskustvo prenese drugima u Zalivu, jačajući sopstvenu poziciju.
U smislu skupa geostrateških faktora, imamo mnogo međusobno povezanih procesa. Postoje i indikacije da je Rusija delila informacije sa Iranom o lokaciji i ciljanju u vezi sa američkom vojnom imovinom. To je izuzetno značajno, a Bela kuća se još nije javno oglasila povodom tih izveštaja, iako su se pojavili u medijima.