Odgovara na pitanja što je zapravo bjelančevina Rpn13, koliko će vremena proći od otkrića do lijeka, odakle su sve njegovi suradnici koji su radili na otkriću, te kako pomiriti znanstveni rad i obiteljski život.
RSE: Petnaest godina ste posvećeni proučavanju tumora. Zašto baš te bolesti?
ĐIKIĆ: Na tumor sam se fokusirao dolaskom u Laboratorij Josepha Schlesingera na New York Sveučilištu 1992. godine. Upravo u to vrijeme sam završio medicinu i želio se baviti molekularnom medicinom - mehanizmima bolesti - otkrivati na koji način se razvijaju različite bolesti. Dolaskom u Schlesinger Laboratorij jako sam se zainteresirao za istraživanje tumora. Ta bolest je još uvijek dovoljno neistražena, vrlo brzo je promjenjiva, terapija je neadekvatna broju i slučajevima koje danas imamo u klinici. Naravno, tu su bile i dodatne motivacije. Kod Schlesingera sam naučio i to da se može puno pomoći ranom dijagnostikom i dobrim liječenjem. On je osnivač dvije biotehnološke kompanije i već dva lijeka su mu odobrena na tržištu - jedan je za liječenje tumora bubrega, a drugi za liječenje tumora želuca. Nakon dvije godine rada u njegovoj laboratoriji, razvio sam vlastitu ljubav prema tom istraživanju i iza svakog novog pokusa i novih rezultata došla je i nova motivacija za dalji rad. To traje već 15 godina. Zaista sam sretan da smo uspjeli doprinijeti razumijevanju te bolesti i na jedan način uspješno je liječiti.
RSE: Što je zapravo protein Rpn13 i kako može pomoći mnogima bolesnima koji polažu nadu u otkriće tog lijeka?
ĐIKIĆ: Naše otkriće je fundamentalno ili bazično otkriće u biologiji jer objašnjava kako se naše stanice rješavaju otpadnih i štetnih materija. Receptor Rpn13 djeluje kao detektor nakupljenih štetnih tvari u organizmu koje se čiste preko čistaća stanice. Normalno je da je taj mehanizam značajan i da je potreban svim našim stanicama. Ukoliko dođe do poremećaja u mehanizmu čišćenja otpadnih materija, dolazi do nakupljanja štetnih materija koje je povezano, direktno ili indirektno, sa razvojem različitih bolesti kao što su tumori ili razne neuro-generativne bolesti. Danas znamo da i normalni procesi starenja doprinose slabijem radu tih čistaća stanica. Naša nada je da će iz tog bazičnog i vrijednog otkrića farmakološka industrija početi stvarati nove lijekove koji će moći interferirati u tim bazičnim procesima.
RSE: Koliko će godina proći do stvaranja jednog takvog lijeka?
ĐIKIĆ: Nezahvalno je to predviđati, ali iz iskustva možemo reći, na osnovu prosjeka drugih otkrića u Klinici, govori se o vremenu od pet do deset godina koje je potrebno da prođe od bazičnog otkrića pa do razvoja lijeka koji se može koristiti u klinikama. To je većim dijelom ulaganje farmaceutskih industrija i skup proces. Prosječno je potrebno od 700 do 800 miliona dolara da jedan lijek pređe put od bazičnog otkrića pa do klinike.
RSE: Iz časopisa Nature vidim da je vaš tim višenacionalni. Odakle su vaši suradnici i u kojim laboratorijima, odnosno zemljama, se radilo na istraživanju?
ĐIKIĆ: Naša laboratorija je prije svega multidisciplinarna. Zastupljene su različite struke - od liječnika, preko molekularnih biologa, biokemičara, kemičara, pa do zubara. Dolazimo iz različitih zemalja svijeta. Nas 14 iz laboratorije dolazi iz devet različitih zemalja, uključujući Ameriku, Kanadu, Njemačku, Švedsku, Španjolsku, Hrvatsku i druge zemlje.
Samo otkriće na kojem smo radili bilo je povezano sa pet različitih institucija u svijetu. Počeli smo u Frankfurtu, surađivali smo sa laboratorijem u Splitu, suradnicima iz Minhena, Hardvarda i Mineapolisa. Svi smo bili uključeni u taj veliki projekt, a naš uspjeh je uspjeh znanosti, timskog rada i suradnje.
RSE: Nevjerojatno kako se u Hrvatskoj ljudi izvanrednih znanstvenih potencijala mogu malo cijeniti. Prije nekog vremena, neko nepoznati, vam je pokušao uništiti karijeru. Službena politika vam nije baš naklonjena. Smeta li vas to?
ĐIKIĆ: Uistinu mogu reći da mi je to zagorčalo zadovoljstvo rada u Hrvatskoj. Nisu mene oštetili puno u mom znanstvenom radu jer nisu mogli, pošto nisam ovisan o kvazi-moćnicima koji misle da su moćniji nego što je njihova stvarna vrijednost.
Zbog podrške građana i podrške javnosti u Hrvatskoj, nakon četiri godine, nisu me više napadali i oni koji su to činili su se ispričali. Na žalost, ti ljudi su bili u politici i danas su u vlasti. Samo sam apelirao na one koji mogu stvarno odlučivati da se ljudi, koji su radili štetu, pisali anonimna pisma i činili sve samo da se unište znanstvene karijere drugih, maknu iz sustava odlučivanja jer će i dalje to raditi drugim znanstvenicima.
Uz podršku javnosti mislim da sam riješio svoj slučaj, ali želim dati primjer drugim znanstvenicima da je neophodno iskreno i javno govoriti i boriti se za svoja prava i istinu. Uvijek se možemo izboriti za naša prava, koliko god ljudi koji nas napadali bili moćni jer oni nisu nikada toliko moćni koliko si zamišljaju.
RSE: U trenutku kada ste u laboratoriji i nakon niza eksperimenta shvatite da ste na dobrom tragu, kakve su prve reakcije - radost, ili možda strah da nešto ne pođe po krivom putu?
ĐIKIĆ: U znanosti je najvažnije zadovoljavanje svojih vlastitih potreba pitanjima i odgovaranjima na ono što vas motivira. Trenutak kada otkrije nešto i vidite da imate veliko otkriće u rukama, mislim da je najdublji i najveći za svakog znanstvenika. Tu je naše zadovoljstvo i sreća i to nam nitko ne može, niti uzeti, niti osporiti. Normalno da je put od otkrića pa do njegovog javnog priznanja dug i treba mnogo raditi. Mi smo na ovom projektu radili pune četiri godine, iako smo prije četiri godine znali da imamo glavno otkriće u rukama.
U tom periodu je strah nepotreban. Potrebna je otvorenost i komunikacija sa drugim znanstvenicima jer treba pokušati iskoristiti sve moguće tehnološke napretke da bi se to otkriće dokazalo na vrhunskom nivou. U tome ja naša snaga, ali i moja snaga kao znanstvenika. Nisam nikada bio klaustrofobičan znanstvenik koji čuva svoja vlastita otkrića samo za sebe, nego sam ih širio dalje, razgovarao sa drugima i pokušavao kroz suradnju sa drugim znanstvenicima doći do još većih visina i novih otkrića. Mislim da je to recept uspjeha - biti zadovoljan svojim otkrićem, ali i biti sposoban o tom otkriću razgovarati sa drugima i kroz suradnju postići još veća i nova otkrića.
RSE: Imate obitelj, troje dječice. Kako pomiriti te dvije ljubavi - za znanstvenim istraživanjem i za obitelji?
ĐIKIĆ: Uistinu te obje komponente su mi jednako važne - i obitelj i moja struka. Uspio sam ih kombinirati jer imam veliku podršku supruge, tako da je naš svakodnevni život isprepleten obiteljskim i profesionalnim obavezama. Tijekom dana, dva-tri puta dolazim kući i brinem se o djeci - dovodim ih iz vrtića i škole, idem sa njima na ručak, ali istovremeno, ako treba, ostajem do kasno u noć na poslu.
