Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ferić: U Hrvatskoj se sudi istini


Zoran Ferić (na fotografiji): Najveći problem ove države i njenih ljudi je sebičnost i nespremnost da se vidi opće dobro

"Na Balkanu jedino su žrtve prave, a sve ostalo oko njih je krivo. Tu se svako dostojanstvo pretvara u politikantstvo, a nema bolje izborne kampanje nego što je kampanja koja se temelji na žrtvama", kaže Zoran Ferić, nagrađivani hrvatski književnik, predsjednik Hrvatskog društva pisaca i profesor hrvatskog jezika i književnosti u Gimnaziji u Zagrebu.

RSE: Prije nekoliko godina kazali ste da Hrvatska ne postaje konzervativnija nego licemjernija država. Da li je ostaje pri toj tvrdnji ili biste joj dodali neki jači pridjev?

Ferić: Ostajem pri tome, ali ne mislim da tome treba neki jači pridjev. Samo bih dodao da je to licemjerje sve raširenije i raširenije. Ono zahvaća sve mlađe generacije. Imate konzervativnu priču, Bog i Katolička crkva je proklamirani moral, ali sve je to paravan iza kojeg se skrivaju najprizemniji i najsebičniji interesi, najčešće vladajućih stranaka ili vladajućih koalicija.

RSE: Hrvatska se gotovo svakodnevno suočava sa nevjerojatnim vijestima, gradonačelniku Zagreba bi se mogla dodijeliti titula počasnog doktora znanosti čemu se protivi dio znanstvene i građanske javnosti, ministrica vozi automobil dokumentom kojemu je istekla vrijednost, pri tome udari dijete koje završi u bolnici, a ona mu pokloni krunicu, tajkun na ramenima nosi ministra, pojedini tajkuni mole narod za pomoć, drugi sada postaju borci protiv korupcije, novinarima se sudi i zbog satire i da ne nabrajam dalje. Kakva je to država?

Ferić: To je država koja se nije mnogo promijenila od ranih početaka '90-ih. U neku ruku, promijenila se i na gore. Mislili smo da će nam članstvo u EU pomoći oko sređivanja stanja u državi, pravosuđu, iskorjenjivanju korupcije i svih nepravilnosti, poput nepotizma koji je široko prisutan. Međutim, to se nije dogodilo, ali te pojave dobivaju sofisticiranije oblike. To je slučaj s korupcijom i sudstvom. Malo je ljudi u Hrvatskoj osuđeno za gospodarski kriminal, a gospodarskog kriminala ima na svakom koraku. Politička oligarhija zapošljava svoje ljude u administraciji i tako stvara jednu mrežu ljudi, istovremeno i glasačku mašinu onih koji su ovisni o određenim političkim strujama. Uglavnom, situacija je jako loša.

'Najveći problem ove države i njenih ljudi je sebičnost i nespremnost da se vidi opće dobro.'

Prošli tjedan je bila velika vijest o hapšenju ljudi iz bivše uprave "Uljanika" i "3. maja" (brodogradilišta). Bila je to akcija u kojoj je sudjelovalo oko 100 policajaca, istraga traje već neko vrijeme, ali poučeni iskustvom znamo da je to predstava za javnost, netko mora biti kriv jer će se brodogradilište ugasiti, otići će u stečaj, i to će biti još jedan primjer užasne, ne samo nebrige, nego uništavanja imovine koja je stvorena još za vrijeme socijalizma. Umjesto da je došlo do transformacije u poduzeća koja bi mogla biti likvidna i dobro raditi, kao što je između ostalog radio i "Uljanik", to se nemilosrdno uništava. U narodu bi rekli "za kilu mesa se kolje čitava krava". Potpuno sebično. Mislim da je najveći problem ove države i njenih ljudi upravo ta sebičnost i nespremnost da se vidi opće dobro.

Suditi istini je apsurdno

RSE: Ali suđenja novinarima baš sjajno "napreduju"?

Ferić: To je dio iste priče. Suđenja novinarima je bilo i ranije, no tužile su se novinarske kuće koje su raspolagale određenim novcem i tako su se "duševne boli" mogle naplatiti. Međutim, ove građanske parnice sada idu osobno protiv novinara, a ne protiv izdavačkih kuća ili odgovornih u izdavačkim kućama, pa su i sračunate na to da financijski ili na svaki drugi način uništavaju novinare. To je direktni udar na slobodu govora.

Sada sudbeni aparat sudjeluje u jednoj velikoj cenzuri. Tu cenzuru omogućuju mu zakoni i moguće je da se nekoga sudi za duševnu bol, a tuženi je napisao ili izgovorio istinu. Suditi istini je apsurdno. Da čitam neki roman magijskog realizma, ja bih rekao da je to možda moguće u Južnoj Americi početkom 20. stoljeća i u najgorim diktaturama, a ne u Evropskoj uniji i jednoj zemlji koja pretendira da je demokratska.

RSE: U Hrvatskoj se malo čitaju knjige. Vi ste svojedobno, ako se ne varam, rekli da je hrvatsko društvo "društvo knjigofoba". Primjerice, u Pragu gdje živim prije 20 i više godina vidjela sam na Vaclavskom trgu dugi red u kojem stoje uzbuđeni ljudi, jer je jedan njihov pisac predstavljao novu knjigu i bila je čast kupiti tu knjigu koju će on potpisati. Da li ste kao jedan od produktivnijih i nagrađivanijih pisaca u Hrvatskoj doživjeli nešto slično u Hrvatskoj i kako stvoriti klimu da tako nešto bude realno i u Hrvatsko?

Ferić: U Hrvatskoj nema takve klime. Bio je jedan period između 2000. i 2005. godine, kada se dogodio boom hrvatske proze i boom jednog festivala koji se zvao FAK (Festival alternativne kulture). U tom razdoblju su se kupovale knjige hrvatskih pisaca i mnogo više čitale i to je bilo naše zlatno razdoblje. Nakon toga slijedio je stalni pad i što se tiče čitanja, prodaje i proizvodnje knjige i što se tiče mogućnosti izdavačkih kuća i njihovog opstanka. Sad bi netko od zaposlenih u izdavačkim kućama i knjižnicama rekao: "Pa, statistika kaže da se knjiga čita, jer se knjige posuđuju".

Knjige manje-više čita starija populacija u knjižnicama, čitaju oni koji manje, više nemaju za kupovinu knjiga. Sve je to jedan začarani krug, jedan kotač, ali koji nas stalno vozi nizbrdo. I na to pitanje ne čitanja, ne kupovanja knjiga se onda nadovezuje i strašna sudbina našega kurikuluma za hrvatski jezik, jer od 2006. godine kada je izašao prvi nacrt kurikuluma koji je izazvao veliku buru u javnosti, ali je ponudio niz suvremenih pisaca za moguću lektiru i ponudio je veću slobodu nastavnicima hrvatskog jezika i ponudio ono što nam doista treba, a to je obrazovati čitatelja. To nam treba i zbog komunikacije, razumijevanja i naprosto zbog pameti ove zemlje.

Indeks nepoćudnih knjiga

RSE: Pisci su se nedavno podigli na noge kada su se neka djela počela izbacivati iz školske lektire, no mnoga velika imena balkanske književnosti generacijama koje dolaze ostati će nepoznanica. U Hrvatskoj je '90-ih godina postojao naputak o "čišćenju" knjižnica, nakon čega je uslijedilo ponegdje i paljenje knjiga, pa je došlo do naputka o duhovnoj obnovi, slijedile su liste nepoćudnih književnika, među kojima ste i Vi s romanom Anđeo u ofsajdu i tako sve do posljednje afere s lektirom.

Ferić: Slika koju prikazujete je manje-više točna. Knjige koje su se izbacivale iz knjižnica su naprosto završile u kontejneru ili u starom papiru gdje su se prodavale na kilograme. To se dogodilo ranih '90-ih pod utjecajem nacionalizma, s jedne strane, i Domovinskog rata, s druge strane. Ja mislim da danas taj tip cenzure nije toliko izražen, ovdje se itekako čitaju srpski, bosanski pisci, oni gostuju u Zagrebu i drugim gradovima, kao što mi odlazimo u Beograd, i njihove knjige izlaze u Zagrebu, kao što naše izlaze u Beogradu.

Druga stvar je što kod nas se sada pojavljuje jedan tip svjetonazorske i ideološke cenzure, koji je sve više izražen, pa su se tako na indeksu našli i sjajna spisateljica Marguerite Duras ili jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca Kristijan Novak, a sve zbog nekakvih scena u knjigama koje naprosto ne odgovaraju katoličkim aktivistima. Naravno da Katolička crkva nije monolitna organizacija i zajednica vjernika, naravno da unutar crkve ima onih koji su mnogo tolerantniji, ali postoji jedno vrlo čvrsto jezgro katoličkih aktivista koji su u javnosti prisutni i koji su vrlo glasni i koji smatraju da u Hrvatskoj treba postojati indeks nepoćudnih knjiga.

Moja knjiga priča Anđeo u ofsajdu, koja je bila uvrštena u kurikulum, i to među 500 drugih knjiga koje su nastavnici mogli izabrati, poslužila je jednoj grupi katoličkih aktivista da se obruše na kurikulum i da ga proglase nemoralnim, pedofilskim, nepoćudnim i svačim što nije za djecu, a pogotovo za djecu koja odrastaju u tom katoličkom duhu. Ja bih rekao da iza tih napada manje stoji ideja morala i svjetonazorskog neslaganja, a više stoji jedan vrlo jasan, vulgarni, materijalni interes.

Zamislite sada - izdajete lektiru i točno znate koje ćete knjige izdati, to je jedan ustaljeni mehanizam, a sada odjednom nema više tako striktno postavljene lektire, nastavnici sami mogu birati svoje knjige, i vi ne znate koje knjige trebate pojačano otisnuti i sve će se rasplinuti, a time će nestati zagarantirani novac koji je bio određenim izdavačkim kućama. Sada bi se to disperziralo na niz izdavača: recimo, na one koji imaju program Milana Kundere ili nekog drugog pisca.

RSE: Predsjednik ste Hrvatskog društva pisaca i treba se izboriti za bolji društveni položaj pisaca u društvu u kojem se na pisca ne gleda kao onoga vrijednog pojedinca koji društvo predstavlja izvan granica jedne male zemlje i izvan svog jezičnog područja. Koliko ste u tome uspješni?

RSE: Mi od samog osnivanja Društva imamo potpredsjednika za međunarodnu djelatnost. Imamo i dva vrlo jaka festivala, i međunarodni festival poezije. Imamo niz veza i razmjena sa piscima iz raznih zemalja od Italije, Španjolske, itd. Ja bih spomenuo Festival evropske kratke priče koji je nadrastao svoj naslov i gdje nam dolaze gosti iz Brazila, Izraela... Dakle, postoje napori, ali jasno je da mi iz maloga jezika teško uspijevamo probiti barijeru velikog jezika i velikog tržišta, kao što je tržište u Engleskoj ili u Americi.

Prisutni smo, možda, više u Njemačkoj i Austriji, djelomično i Italiji, ali sve se još uvijek svodi na osobne kontakte i veze ljudi iz različitih zemalja, a ne na sistemsku kulturnu politiku. Naravno da ministarstvo financira prijevode naših autora na strane jezike, i u tom smislu smo učinili neke korake naprijed, jer prije je bio sistem da se prevode naši naslovi, štampaju u knjigama i časopisima, i onda ih nema tko distribuirati u stranim zemljama, već se malo distribuiraju po slavistikama, malo po sajmovima, najčešće u Frankfurtu i Leipzigu.

Posljednjih godina, ministarstvo financira prijevode na strane jezike, ali naravno, financira izdavačkim kućama iz tih zemalja, koje imaju svoje sisteme distribucije i to sada funkcionira puno bolje. Naravno, da bi moglo funkcionirati još bolje, ali trebalo bi više novaca za prijevode.

Nema lektire koja govori o holokaustu

RSE: Na Balkanu se rado govori o povijesti, ali naravno mnogi događaji se interpretiraju onako kako to odgovara vladajućima. Primjerice, 20 godina od NATO bombardiranja Srbije u toj zemlji se isključivo govori o srpskim žrtvama, a zaboravlja se što je prethodilo vojnoj intervenciji, zločini srpskih snaga na Kosovu se ne spominju. Govori se o "Oluji" (vojno-redarstvena akcija oslobađanja okupiranog hrvatskog teritorija) kao genocidu nad Srbima, ali ne i o zločinima nad Hrvatima. Hrvati govore o stradanju Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika, ali nastoje zataškati zločine počinjene tokom domovinskog rata , kao i one počinjene u BiH. Uoči godišnjica zločina na Bleiburgu i godišnjice proboja iz ustaškog loga Jasenovac ponovno se otvaraju vrata selektivnom sagledavanje prošlosti. Kako Vi gledate na pojam žrtve na Balkanu?

Ferić: Nažalost, jedino su žrtve prave, sve ostalo oko njih je krivo. Svako dostojanstvo se odjednom pretvara u politikantstvo, a nema bolje izborne kampanje nego što je kampanja koja se temelji na žrtvama. Normalno je i ljudski da se žrtva najviše pamti, ali ako biramo političare na temelju vlastitih frustracija što onda možemo očekivati od njih? To je osnovno pitanje.

Približava se godišnjica proboja Jasenovca i svatko ima svoju ideju o povijesti i svoju ideju o žrtvama i uopće ne gleda na druge žrtve, zato što to tako politički odgovara. A što bismo mi trebali? Ne treba nam ona Tuđmanova (Franjo, prvi predsjednik nezavisne Hrvatske) ideja pomirenja ustaša i partizana, jer izgleda da je on pomirio ono najgore i s jedne i s druge strane. Treba nam jedan fini, uljuđen, građanski odnos prema žrtvama i to sa punim pijetetom.

Ja sam zamislio jedan roman, nisam ga realizirao, ali bio bi to roman o jednom čovjeku, političaru iz sjene, koji je stručnjak za jame i kojeg prije svakih izbora aktiviraju da pronađe neku novu jamu gdje su partizani zatukli neke "sirote" hrvatske vojnike ili neke od onih koje su poveli na Križni put. Otkrivanje jama ovdje je zapravo dio predizborne kampanje. Ne znam kako je u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, ali sigurno se i tamo žrtve itekako koriste u političke svrhe.

RSE: Ako je sve to moguće, kako se onda odgajaju djeca u školama, kako će djeca znati prepoznati što je dobro? Što im Vi, kao srednjoškolski profesor, najčešće kažete kakav im dajete savjet?

Ferić: S jedne strane imamo programe i kurikulum s kojim nismo zadovoljni i kurikulume kojima nećemo biti zadovoljni. S druge strane, još uvijek je, i ja se nadam da će biti još niz godina, taj posao povjeren dobrim ljudima. Ako dijete naiđe na profesora koji ga je u stanju usmjeriti da samo misli i da samo donosi zaključke o svijetu oko sebe, koji mu prezentira neke činjenice i mogućnosti interpretacije i reinterpretacije tih činjenica, onda će, posve vjerojatno, to dijete to i dalje primjenjivati u svom životu. Ja u svome poslu nailazim na niz briljantnih mladih ljudi koji svašta znaju, koji su izuzetno obrazovani, naravno, oni su u manjini, da se odmah razumijemo, ali izuzetno su obrazovani jer im situacija i internet pružaju mogućnosti da zavire u sve vrste saznanja, i ako im se pruža mogućnost, oni će postati široko obrazovani.

'Današnja djeca pojma nemaju što se događalo za vrijeme holokausta, jer su školskim programom bila zakinuta.'

Ono što primjećujem je da današnja djeca pojma nemaju što se događalo za vrijeme holokausta, odnosno Drugog svjetskog rata, jer su školskim programom za to bila zakinuta. Kad se sjećam svoje mladosti i kad se sjetim kako smo mi morali učiti ofanzive, od Prve do Sedme, i koliko su nas gnjavili sa tim ratom, a, s druge strane, današnjoj djeci nedostaju najosnovnija znanja upravo o tom ratu, kojim smo mi bili predozirani. Ta znanja bi trebalo nadoknaditi određenim filmovima i tekstovima koji nisu striktno vezani za naš kurikulum i naše izvedbene programe.

Ono što uvijek govorim o lektiri je da bi u nju trebalo unijeti više tekstova koji govore o holokaustu, jer đaci o tome pojma nemaju. Kada gledaju "Schindlerovu listu", oni se čude logorima. To je ono što treba mijenjati i što bi trebao biti poziv profesora.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica Međunarodne novinarske nagrade Lorenzo Natali 2008. koju dodjeljuje Europska komisija u suradnji sa Reporterima bez granica.

Facebook Forum

Preporučujemo

XS
SM
MD
LG