Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Govor predsjednika Katalonije Carles Puigdemont sinoć pred parlamentom i građanima, a nakon pritisaka da odustane od proglašenja nezavisnosti te španske pokrajine, može se reći, s jedne strane ostavio je utisak mudrosti i odgovornosti, a s druge maglovitosti i nejasnoće. O Puigdemontovom obraćanju pred parlamentom, situaciji u Kataloniji nakon referenduma, tome da li je narušen skladan život građana različitih političkih opcija, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govori nekadašnji novinar Radija Sarajevo i Radija Bosne i Hercegovine Slobodan Minić.

On već više od dvije decenije živi u malom katalonskom gradu Laskala (L'Escala), pisao je u tamošnjim novinama, učestvovao na tematskim konferencijama, i objavio dvije knjige – sve u cilju da svijetu približi strahote rata koje smo preživjeli u BiH, nakon raspada Jugoslavije.

RSE: Kolega Miniću, na koji način se tumači Puigdemontov govor pred katalonskim parlamentom. Ovom odlukom – neodlukom otvorio je dijalog, nije proglasio nezavisnost, a istovremeno se stavio u službu nezavisnosti.

Minić: Ono što bih mogao reći kao šalu da je jutros osvanuo lijep i sunčan dan i da je to jedino izvjesno, a sve ostalo što se dogodilo sinoć i što bi se moglo dogoditi u budućnosti ovijeno je maglom. Ja moram priznati, što jedan novinar nikad ne bi smio reći, da sam i ja sam zbunjen, ali imam olakšavajuću okolnost da nisam sam. Zbunjeni su i pozicija i opozicija, zbunjene su i pristalice i protivnici referenduma i nezavisnosti, a i brojni novinari, njih na stotine stranih dopisnika koji su sinoć čekali tu Puigdemontovu izjavu.

Puigdemont je, svi se slažu u tome, imao četiri opcije. Prva je bila da odustane od referenduma i nezavisnosti, što bi, naravno, bilo nerealno očekivati. Druga je bila da svečano i bezuvjetno proglasi nezavisnost i čeka reakcije vlade. Treća – da proglasi katalonsku republiku, dakle, da izbjegne izgovoriti zabranjene riječi 'jednostrano' i 'nezavisnost' i da tako pokuša izbjeći sankcije. Četvrta i najrealnija je bila tzv. slovenački model, odnosno proglasiti, ali odgoditi primjenu nezavisnosti.

Meni se čini da je on pronašao neku neku novu, petu formulu i rekao je otprilike da prihvata mandat koji mu je dao referendum da proglasi nezavisnost, ali da Deklaraciju suspenduje dok se ne objavi dijalog s vladom. Sad je ostalo nejasno da li je proglasio, pa odgodio primjenu ili je odgodio samo priznanje. Da su zbunjeni svi govori prva reakcija na samoj sjednici parlamenta.

Inés Arrimadas iz neoliberalne partije Ciudadanos (Građani), kazala je da je, iako sa zadrškom, Deklaracija ipak Deklaracija i da država treba da reaguje. Miquel Iceta (Miquel Iceta), predsjednik Socijalističke partije Katalonije je, opet, rekao kako se može odgoditi Deklaracija, ako ona nije ni donešena. Ta njegova deklaracija, No-Deklaracija izazvala je incizuru u samoj koaliciji. Grupa KUP – Kandidatura narodnog jedinstva – nije krila razočarenje i čini se da je sama koalicija u opasnosti. KUP, iako je mala grupa, bila je presudna za parlamentarnu većinu, jer joj je obećano da će se poštovati rezultati referenduma i da će se, prema njima, proglasiti nezavisnost bez zadrške.

Sad, i na ulicama i među pristalicama i protivnicima nezavisnosti, također ima raznih mišljenja. Jedni su razočarani, drugi, opet, misle da je potez bio mudar, da se ostalo kod nezavisnosti, ali da su se izbjegle sankcije i ukidanje autonomije. Neki smatraju da je lopta prebačena na Rahoja (premijer Španije Mariano Rajoy), jer, ako ovaj ne prihvati razgovore, Puigdemont će imati alibi pred domaćom i stranom javnošću da definitivno proglasi nezavisnost. Ovi neće pristati na razgovore, sinoć je predsjednica vlade to jasno i glasno rekla, da nema nikakvih pregovora o nezavisnosti i cijepanju Španije, tako, kako neko reče, nezavisnost je rođena, ali je trenutno u inkubatoru.

(Video iz rubrike Post Scriptum - Španija: Tiranija većine)

Na Zapadu nešto novo
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:02:04 0:00

RSE: Katalonske težnje za samostalnošću nisu istorijska nepoznanica, no, da li je Madrid mogao ranije nešto poduzeti kako ne bi došlo do referenduma, na primjer, riješiti ekonomska pitanja, finansije?

Minić: Naravno. Raskol i nesporazum između Katalonije i Španije imaju već dugu istoriju. Da ne idemo daleko u prošlost, da kažemo samo da je 2006. godine parlament Katalonije donio svoj vlastiti, novi statut, za koji je tadašnji predsjednik vlade rekao da će ga prihvatiti onakvog kakav izađe iz parlamenta. Međutim, odmah zatim, dao ga je na glasanje, statut je desetkovan, da bi nakon nekoliko godina bio potpuno uništen, rekao bih, od strane ustavnog suda. To je bio početak ove najnovije eskalacije, jer tu je došlo do nesporazuma, došlo je do tzv. desafektacije – dakle, Katalunja i Španija više nisu mogle uspostaviti nekadašnje odnose.

Katalonci su 2012. godine pokušali razgovarati o novom finansiranju, međutim, nova vlada u Madridu to je definitivno odbila i tako je eskalacija trajala, već dugo vremena se govori i o nezavisnosti i o referendumu. Vlada u Madridu nije htjela nijednog trenutka da pristane na razgovore o toj temi, tako da je referendum došao u formi u kakvoj je došao – jedni ga smatraju nevažećim, drugi smatraju da je bio transparentan i da njegovi rezultati obavezuju, itd, itd.

Dakle, moglo se spriječiti sve ovo, mogla je intervenisati i Evropska unija, ali mi dobro znamo kako Evropska unija kasni i da EU, kao svoju regulu ima ne da spriječi, nego da interveniše kad se već desi nesreća. Eto, iako smo ovdje u toj nekoj magli, ne znamo šta će se desiti i šta bi se moglo desiti, neki misle da je spriječena primjena člana 155 španskog Ustava, koji predviđa ukidanje nezavisnosti, odnosno autonomije Katalunje, neki smatraju da nije. Sinoć sam čuo jednog istaknutog novinara, kolegu, pisca, ima najmanje deset knjiga o španskoj realnosti, koji kaže da je razgovarao sa nekim svojim prijateljima iz same vlade i da kažu da ova neka dvosmislena izjava neće spriječiti primjenu tog člana, da je mašinerija već pokrenuta i da se svakog trenutka, možda već danas, jer upravo u ovom trenutku dok mi razgovaramo Savjet ministara zasjeda u Madridu, a popodne Rajoy izlazi pred Kongres da najavi mjere koje će uspostaviti. Jedna od tih najdrastičnijih mjera mogla bi biti i taj član 155 Ustava.

RSE: U kakvom stanju je referendum ostavio katalonsko društvo? Da li su političke podjele već vidljive u svakodnevnom životu?

Minić: Vidljive su političke, pa i lične podjele, rekao bih. Kažu da su neke podjele stigle čak i u porodice. Znamo kako to ide, imali smo neko slično iskustvo i mi. Bojim se da su te neke podjele i u katalonskom društvu, a posebno između Katalonije i Španije, da su već toliko duboke da Španija više nikada ne može biti ono što je bila, a ni Katalonija.

RSE: Kolega Miniću, Vi u Kataloniji živite već više od dvadeset godina. Da li ste ikad pomislili da bi ovako nešto moglo da se dogodi, da Vam se ponovi jedan dio životne priče koju ste već prošli sa Jugoslavijom odnosno Bosnom i Hercegovinom?

Minić: Pa jesam. Jesam. Ja sam, čini mi se, bio jedan od prvih koji je upotrebio termin 'balkanizacija Španije'. Kad sam došao u Španiju, tamo negdje 1996. godine, vidio sam jednu situaciju koja mi je 'mirisala' na početke raskola Jugoslavije. Nakon te epizode sa statutom Katalonije, koji je jako ličio na epizodu sa Ustavom Slovenije, dobro se sjećamo kako je to bilo kod nas i kako je krenulo – ja sam čak održao jednu seriju konferencija, predavanja, sa nazivom 'Balkanizacija Španije – opasnost realna ili fiktivna?'. Tad sam već upozoravao da špansko društvo ide prema raskolu. 2012. godine, kad su propali ti pregovori o finansiranju, napisao sam za jedan veliki španski list jedan članak koji se zvao 'Balkanizacija Španije?' i prije godinu dana, u knjizi 'Život i smrt Jugoslavije' dodao sam jedno poglavlje koje se zvalo 'Balkanizacija Španije' – ovog puta bez upitnika.

Znači, očekivao sam da bi se moglo desiti nešto ovako, ali isto tako sam imao nadu da neće doći do tih krajnjih konsekvenci, kao što je bilo kod nas, ako ništa, zbog demokracije koja ipak postoji u Španiji, koliko god nije savšena, i zbog toga što je Španija u NATO-u i Evropskoj uniji, koji neće dozvoliti da se desi ono što se desilo nama. Još uvijek se nadam da neće, ako ništa, što propisi NATO-a zabranjuju upotrebu vojske u unutrašnjim stvarima, dakle bombardovanja i onih stvari koje smo mi proživljavali. Ne vjerujem da će biti, ali da sam nemiran, da mi je porodica uznemirena, da smo čak mislili da bar privremeno odemo da ne bismo još jednom prolazili Golgotu koju smo prošli, ali evo nas tu i očekujemo da će ipak sve ovo završiti bez tragičnih posljedica.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG