Mirza Ćatibušić, direktor Narodnog pozorišta Tuzla, koji je 2019. godine, sa svojim predstavama, osvojio brojne nagrade širom BiH, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) priča o odnosu institucija prema kulturi, ali i o tome koliko umjetnost pomjera granice u podijeljenom društvu BiH; kako se putem kulture i kazališne scene dolazi do svjetskih institucija jer je upravo predstavom, U ime oca, Ajna Jusić, došla do skupštine UN-a.
RSE: Godina 2019. je iza nas. Bilo je određenih premijera. O kojim premijerama se radi i koji su to sve redatelji, odnosno režiseri, željeli doći i surađivati sa glumcima Narodnog pozorišta Tuzla?
Ćatibušić: Mi smo zaista 2019. godinu, obilježili kao godinu uspjeha. Bio je veliki broj premijera, za naše prilike, reklo bi se nestvaran. To je šest premijera na velikoj sceni. Od toga smo imali čak i jednu veliku koprodukciju sa našim umjetničkim prijateljima iz Austrije, pozorišnom trupom, The Alfa Group. Mi smo u 2018. godini, trijumfalnim povratkom na Susrete pozorišta i kazališta BiH, pobjedom, odnosno osvajanjem Gran prija, na neki način najavili naše ponovno prisustvo na pozorišnoj sceni BiH.
Zaista nam je drago što se i u 2019. godini taj trend nastavio, gdje smo sa predstavom, Pijana noć 1918. godine, na tim istim susretima kazališta i pozorišta BiH, osvojili nagradu za najbolju predstavu u cjelini, po izboru publike. Pored te nagrade, još smo osvojili nagradu u Jajcu, za najbolju dramaturgiju i nagradu za najbolji kostim u Brčkom.
'Ono što za nas predstavlja još veći uspjeh, jeste šest premijera i ogroman broj repriza.'
Nagrade su nešto što vidljiv način vrednuje naš rad, kada je u pitanju pozorišni život u BiH, ali ono što za nas predstavlja još veći uspjeh, jeste šest premijera i ogroman broj repriza, kada smo u realnoj situaciji da materijalnih, ali ponajviše ljudskih resursa, imamo možda za jednu i po premijeru.
Mislim da je jako važno da, pored vlastite produkcije, pored naših predstava koje nudimo tuzlanskoj publici, i na ovakav način, kroz jednu kvalitetnu reviju, publici ponudimo i uvid u ono šta se radi i u nekim drugim pozorišnim sredinama, šta se radi u nekim drugim gradovima. Sa vrlo malo resursa, sa vrlo malo materijalnih resursa, u ovom slučaju, uz jednu prijateljsku atmosferu naših prijatelja koji dolaze iz pozorišnih kuća širom regiona, dakle prostora bivše Jugoslavije, uspjeli smo sklopiti jednu reviju koja je na jedan fini način zaokružila 2019. godinu.
Godinu smo završili našom premijerom, jednim lijepim jubilejom, 25 godina umjetničkog rada naše kolegice, glumice Emire Osmanović, gdje smo opet imali izvedbu jednog domaćeg teksta, pisca Vahida Klopića, predstava Putovanje.
RSE: Narodno pozorište iz Tuzle je vratilo Derviša Sušića na scenu, ali ga je na neki način i oživjelo. O čemu se radi i o kakvoj predstavi je bilo riječ?
Ćatibušić: U oba slučaja, kada je u pitanju Derviš Sušić i Miroslav Krleža, dešava se to da, koliko god mi njih smatrali velikim piscima, okolnosti, možda i politički momenti u kojima mi živimo, dovode to toga da se ti pisci zanemaruju, da ih se označava nekakvim etiketama, koje možda ne odgovaraju trenutnom okruženju.
'Danas je skoro pa nezamislivo da velikan književnosti sjedi u vašoj pozorišnoj kući i piše pozorišne tekstove za vas.'
U Tuzli recimo, Krleža nije igrao tridesetak godina. Derviš Sušić dvadeset godina nije bio na sceni. U slučaju Derviša Sušića je to još indikativnije jer je on dio Narodnog pozorišta Tuzla. Jedno vrijeme je bio i kućni pisac. Danas je skoro pa nezamislivo da jedan velikan književnosti sjedi u vašoj pozorišnoj kući i piše pozorišne tekstove za vas. Mi na neki način osjećamo i obavezu, kao Narodno pozorište Tuzla, da njegujemo klasike, da publici pružimo, iz tog aspekta dramskog stvaralaštva, jedan široki opus. Tako se bavimo i Krležom i Sušićem.
RSE: A zapravo je došao redatelj sa strane, pa nam je napravio takvu predstavu i podsjetio nas da je Sušić čovjek iz našeg grada.
Ćatibušić: Da. Goran Damjanac, mladi, ali vrlo uspješni i nagrađivani redatelj, koji živi na relaciji Banja Luka, Brčko, Beograd, napravio je sjajnu predstavu. Nagrade, koje je ta predstava osvojila, dovoljno govore o njoj samoj. Nekako je i interesovanje publike tada pokazalo da onaj pravi, istinski teatar, nikada ne izlazi iz mode.
U moru malo savremenijih pozorišnih izraza, koje sve češće i češće imamo priliku vidjeti na sceni, desi se nekada i moment kada se publika zaželi old school teatra. Čini mi se da uspjeh te predstave nije došao slučajno. Zaista nam je drago što smo odlučili ući u jedan takav zahtjevan projekt, koji na kraju donio samo uspeh.
RSE: O kakvoj se zapravo predstavi radi?
Ćatibušić: Radi se o predstavi Posljednja ljubav Hasana Kaimije, koja je premijeru imala u 2018. godini, ali je njen život bio vrlo intenzivan i u 2019. godini. Neke nagrade su došle u 2019. godini, zato je i spominjemo. Ona je na neki način predstavila i prekretnicu, kada je u pitanju rad Narodnog pozorišta Tuzla, u smislu da smo se nekako ponovo nametnuli kao bitan igrač u pozorišnom smislu u BiH, definitivno, ali i u regionu.
Zahvaljujući toj predstavi, koja je bila lakmus za to da li treba raditi velike istorijske projekte, radili predstavu Pijana noć 1918. godine, Miroslava Krleže, u režiji Gradimira Gojera, koja je obilježila 2019. godinu. U predstavi je na sceni 28 ljudi, više od 50 ljudi opslužuju tu predstavu iza scene. To je veliki projekt, od kojeg se danas bježi iz opravdanih razloga, ali mi smo se odlučili uhvatiti u koštac sa jednim takvim izazovom. Zaista nam je drago što je, i publika i struka, kroz nagrade na festivalima, potvrdila da smo na dobrom putu.
RSE: Nekoliko standardnih pitanja, koje posljednjih godina novinari postavljaju kulturnjacima i ljudima iz kulture, jeste, kako se zapravo institucije kulture nose sa institucijama politike, odnosno sa institucijama vlasti, koje odlučuju koliko će novca biti određeno, primjerice, Narodnom pozorištu Tuzla, a to je tek nekoliko posto proračuna? Iako je to standardno pitanje, kako se vi nosite sa svim tim a postižete ovakve značajne rezultate, dobijete nagrade i dovedete najbolje redatelje?
Ćatibušić: Dobrano prebacujemo vlastite mogućnosti, kada je u pitanju proizvodnja kvalitetnih predstava na sceni Narodnog pozorišta Tuzla. Mislim da to nije nekakav naš ekskluzivitet i mislim da se generalno sve pozorišne kuće, na području cijele bivše Jugoslavije, suočavaju sa manje-više istim problemom. Mi živimo u zemljama sa višestrukim problemima, zemljama koje grcaju od prioriteta i jako je teško razvijati kulturu u takvom okruženju.
Ono što mi možemo jeste, da ne ridajući nad vlastitom sudbinom, sa scene ponudimo ono najbolje što možemo, u skladu sa onim resursima koje imamo. Ima tu i puno ljubavi prema poslu, ima tu puno aktivizma, pa i kada govorimo o redateljima koji dolaze sa strane. Bez toga zaista ne bi bilo moguće jer veliki redatelji, veliki kostimografi, scenografi, pa i glumci i glumice, zbog ljubavi prema svom poslu, su možda i više uviđajniji prema okolnostima u kojima žive i rade.
U tom smislu, kada kanališemo energiju na to da napravimo dobar rezultat, možda ove materijalne stvari postanu ne toliko važne. To je možda i jedini recept kako uspijevamo u vremenu kada kultura baš i nije u fokusu interesovanja, naročito onih koji se nalaze u procesu donošenja odluka.
Ono što možda proizlazi kao problem, ove logike aktivističkog pristupa radu, koju upravo opisah, jeste da možda mi na taj način i maskiramo probleme. Možda, radeći puno više, nego što je to objektivno, mi nekako pokazujemo da se može. Vjerujte da svaki aktivizam ima rok trajanja. Pitanje je vremena, strpljenja i na kraju i elana ljudi koji rade u kulturi, do kada će se to moći tako.
Postoji jedno uvriježeno mišljenje, kada je u pitanju Sarajevo, kao centar Bosne i Hercegovine, da su se najkreativniji procesi odvijali za vrijeme opsade, u najtežem vremenu. Ne treba sumnjati da teška vremena iz umjetnika izvlače ono najbolje, ali mislim da društvo generalno mora više stati iza kulture.
RSE: Narodno pozorište Tuzla je bilo domaćin jednoj premijeri, vrlo vrijede predstave, koja šalje vrlo važnu poruku društvu, odnosno došla nam je tu Ajna Jusić, koja je bila žrtva rata. Takva predstava i Ajna zapravo danas pomjera granice, upravo tog društva, ali kroz kulturu. Koliko je važno da je kultura angažirana?
Ćatibušić: Kultura je obrazac ponašanja, matrica onoga što nas čini takvim, kakvi jesmo. Umjetnost, koja se ipak razlikuje od kulture, u određenom smislu, postavlja pitanja. Važno je postavljati pitanja sa scene.
Ajna Jusić, predstavom U ime oca, je prepoznatljivo lice jedne vrlo specifične populacije, a to su djeca rođena kao posljedica ratnog zločina silovanja. Pojavljuje se na sceni i sat i po priča o nečemu što su zaboravljena djeca rata. Nakon te premijere, koja se desila u aprilu, nekakvim slijedom događaja, Ajna, prije par mjeseci, govori na Generalnoj skupštini UN-a. Možda zvuči kao kliše, ali zaista pozorište ima tu snagu.
Jako je važno da gledamo sebe na sceni. Da na neki način na sceni radimo krvnu sliku vlastitog bića i da se stalno propitujemo jer bez propitivanja, nema napretka.
RSE: Kao veoma mlad čovjek i glumac, ste došli na čelo jedne vrlo važne institucije, Narodnog pozorišta Tuzla. Šta priželjkujete u 2020. godini, konkretno u narednom razdoblju?
Ćatibušić: Ono što bih volio za 2020. godinu jeste da nivo produktivnosti, koji smo uspostavili u prethodne dvije godine, nastavimo. Želja mi je da Tuzlanski pozorišni dani i naredne godine pune dvoranu, da što više u medije šaljemo obavještenje kako karata za predstave u Narodnom pozorištu Tuzla više nema, da su rasprodane.
Svima nama želim, prije svega, puno zdravlja, kao jedan od osnovnih preduslova da budemo dobri na sceni.
Facebook Forum