Širom svijeta 27. marta se slavi Dan pozorišta. Pozorište je upravo to magično mjesto za neke uvijek nove, neobične susrete sa sobom, ljudima i svijetom oko sebe. Tu nam se kroz igru otvara mogućnost da višedimenzionalno doživljavamo i sebe i društvo, da nam se razigrava i mašta i misao, da se preispitujemo, promišljamo i oživljavamo sopstvene uspavane emocije.
Međutim, pozorište nije mjesto za zabavu, jer mnoge društveno angažovane predstave imaju zadatak uzburkati različite vrste emocija i isprovocirati razmišljanje o određenoj problematici - pa se i smijemo i plačemo.
Čovjek, za kojeg mnogi misle da je majstor za dramski detalj, zove se Almir Imširević – dramski pisac, šef odsjeka za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Imširević: Nama je želja da danas kažemo par riječi, prije svega našim kolegama – da im čestitamo Svjetski dan pozorišta, a onda da svoje kolege, pozorišne ljude, upoznamo s budućim radom ITI centra u BiH. Nažalost, ni ljudi iz naše profesije ne znaju dobro šta ITI centar, odnosno Međunarodni teatarski institut podrazumijeva i šta on može uraditi da bh. teatar postane možda ne bolji, ali da ovakav kakav jeste, za njega čuju izvan granica Bosne i Hercegovine. Potrudićemo se da proslavimo Dan pozorišta. Tom prilikom će biti pročitana poruka koju svake godine neko od pozorišnih ljudi napiše i koja se čita u pozorištima širom svijeta. Ove godine poruku je sastavio John Malkovich, tako da će nam biti drago da s kolegama i to podijelimo.
Imširević: Evo ukratko male 'biografije' ITI centra – koji postoji od 1948. godine. Prvi kongres je održan u Pragu, i te godine na tom sastanku bilo je dvanaest zemalja. Šezdeset i četiri godine poslije, Bosna i Hercegovina dolazi na mapu teatarskog svijeta. Naravno, imali smo i imamo svojevrsna opravdanja za toliko kašnjenje. Susjedne zemlje su od strane svjetskog ITI-a zamoljene da budu neke vrste pomagača u našim prvim koracima, tako Srbija i Hrvatska nastavljaju s radom kojim će pomagati naš bh. ITI centar. Inače, ITI prati ciljeve UNESCO-a, dakle, pored onoga što je sama profesija, tj. teatar, bitno je napomenuti taj politički angažman u smislu da se ITI centri svijeta, baš kao UNESCO, bore protiv rasizma, protiv socijalne i političke diskriminacije, i što je za nas iz posla važno, uključuju u svoj rad ljude iz svih izvođačkih umjetnosti. Tu su ljudi iz drame, plesa i muzičkog teatra. Nastupaju svi zajedno i pokušavaju prezentirati svoj teatar u drugim sredinama. Ono što će našem teatru sigurno pomoći jeste da ćemo prvi puta organizovano pokrenuti izdavačku djelatnost, ujediniti ovo što smo do sad imali razbacano na razne strane, imati ozbiljan teatarski časopis koji će pratiti sve što se dešava u Bosni i Hercegovini.
I na kraju, jedna stvar koja se možda toliko ne primjećuje, ali koja svakoj ozbiljnoj sredini treba, a to je vođenje dokumentacije. Nama nedostaje dokumentacija, nama nedostaje ozbiljna baza podataka. Kada jedan stranac dođe u Sarajevo i kada nas pita najosnovnije stvari o bh. teatru, mi ne znamo gdje ga i kome uputiti. Mi naprosto nemamo mjesto na kojem možete saznati koliko to tačno ima, recimo, pozorišta u BiH, koliko glumaca, koliko scenografa, koje to dramske pisce imamo, pogotovo je teško naći njihove dramske tekstove. ITI centar, između ostalog, bavi se i potiče i prevođenje, i prezentaciju dramskog teksta izvan granica same države.
Imširević: Da. Naš cilj je, prije svega, da se ne bismo bavili povezivanjem sa svijetom, a ostali nepovezani u svojoj sopstvenoj državi, umrežiti samu Bosnu i Hercegovinu, tj. teatre koji dolaze iz različitih gradova Bosne i Hercegovine. Pri tom mislim, naravno, na oba entiteta. Mi ćemo pozorišnu vezu vjerovatno lako napraviti između Sarajeva i Pariza, ali vezu između Sarajeva i Banjaluke, Sarajeva i Prijedora i drugih gradova, pravimo mnogo teže, tako da će se ITI centar truditi na tome. Mi, pored ostalog, imamo i pravo i dužnost da pravimo svoje podružnice u drugim gradovima, tako da smo već u kontaktu sa kolegama iz svih tih gradova koji bi nam pomogli, i mi njima, da nam teatri počnu sarađivati, da ljudi dolaze jedni kod drugih, da rade najbolje ovo čime se bave.
Imširević: Svaki put kad neko spomene takvo pitanje, ja kažem: 'Veza sam ja'. Svaka druga mi je jako teška za objasniti. Ili previše jednostavna, pa nezanimljiva novinarima i drugima. Naprosto, zadnjih dana stalno spominjem: ako ništa drugo, veza je da se i jedan i drugi tekst bave Sarajevom, bave ratom, Sarajevom u tom periodu, od '92-'95. Bitna razlika je što sam ja ostario u tom vremenu i što moje viđenje tih dešavanja sad zahtjeva nekako mirnije gledanje. U prvoj predstavi, prvom dramskom tekstu, nekako sam pretjerano bio zaljubljen u pozorište, kao mlad, htio sam pokazati svoje 'žonglersko' umijeće. Ovaj drugi tekst je, čini mi se, nekako puno mirniji.
Premijera predstave "Kad bi ovo bio film..." zakazana je za 13. april u Narodnom pozorištu Sarajevo. Režiju potpisuje Dino Mustafić, glumačku ekipu čine Miralem Zupčević, Ljiljana Dragutinović, Aleksandar Seksan, Aldin Omerović, Jasna Žalica, Izudin Bajrović i Ermin Sijamija. Scenograf predstave "Kad bi ovo bio film..." je Drago Broz iz Hrvatske, kostimograf Makedonac Blagoj Micevski, dok muziku potpisuje Damir Imamović.
Međutim, pozorište nije mjesto za zabavu, jer mnoge društveno angažovane predstave imaju zadatak uzburkati različite vrste emocija i isprovocirati razmišljanje o određenoj problematici - pa se i smijemo i plačemo.
Čovjek, za kojeg mnogi misle da je majstor za dramski detalj, zove se Almir Imširević – dramski pisac, šef odsjeka za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
RSE: Internacionalni teatarski institut je međunarodno teatarsko udruženje pod okriljem UNESCO-a, koje je i pokrenulo obilježavanje Svjetskog dana teatra. Od danas zvanično počinje sa radom Udruženje ITI centra u Bosni i Hercegovini, a čiji si predsjednik. Na koji način ćete obilježiti početak rada?
Imširević: Nama je želja da danas kažemo par riječi, prije svega našim kolegama – da im čestitamo Svjetski dan pozorišta, a onda da svoje kolege, pozorišne ljude, upoznamo s budućim radom ITI centra u BiH. Nažalost, ni ljudi iz naše profesije ne znaju dobro šta ITI centar, odnosno Međunarodni teatarski institut podrazumijeva i šta on može uraditi da bh. teatar postane možda ne bolji, ali da ovakav kakav jeste, za njega čuju izvan granica Bosne i Hercegovine. Potrudićemo se da proslavimo Dan pozorišta. Tom prilikom će biti pročitana poruka koju svake godine neko od pozorišnih ljudi napiše i koja se čita u pozorištima širom svijeta. Ove godine poruku je sastavio John Malkovich, tako da će nam biti drago da s kolegama i to podijelimo.
RSE: Rekao si da će biti predstavljen plan rada i ciljevi ITI centra BiH. Vrlo bitno je da i šira javnost sazna više o važnosti ovog udruženja za pozorište i pozorišne radnike.
Imširević: Evo ukratko male 'biografije' ITI centra – koji postoji od 1948. godine. Prvi kongres je održan u Pragu, i te godine na tom sastanku bilo je dvanaest zemalja. Šezdeset i četiri godine poslije, Bosna i Hercegovina dolazi na mapu teatarskog svijeta. Naravno, imali smo i imamo svojevrsna opravdanja za toliko kašnjenje. Susjedne zemlje su od strane svjetskog ITI-a zamoljene da budu neke vrste pomagača u našim prvim koracima, tako Srbija i Hrvatska nastavljaju s radom kojim će pomagati naš bh. ITI centar. Inače, ITI prati ciljeve UNESCO-a, dakle, pored onoga što je sama profesija, tj. teatar, bitno je napomenuti taj politički angažman u smislu da se ITI centri svijeta, baš kao UNESCO, bore protiv rasizma, protiv socijalne i političke diskriminacije, i što je za nas iz posla važno, uključuju u svoj rad ljude iz svih izvođačkih umjetnosti. Tu su ljudi iz drame, plesa i muzičkog teatra. Nastupaju svi zajedno i pokušavaju prezentirati svoj teatar u drugim sredinama. Ono što će našem teatru sigurno pomoći jeste da ćemo prvi puta organizovano pokrenuti izdavačku djelatnost, ujediniti ovo što smo do sad imali razbacano na razne strane, imati ozbiljan teatarski časopis koji će pratiti sve što se dešava u Bosni i Hercegovini.
I na kraju, jedna stvar koja se možda toliko ne primjećuje, ali koja svakoj ozbiljnoj sredini treba, a to je vođenje dokumentacije. Nama nedostaje dokumentacija, nama nedostaje ozbiljna baza podataka. Kada jedan stranac dođe u Sarajevo i kada nas pita najosnovnije stvari o bh. teatru, mi ne znamo gdje ga i kome uputiti. Mi naprosto nemamo mjesto na kojem možete saznati koliko to tačno ima, recimo, pozorišta u BiH, koliko glumaca, koliko scenografa, koje to dramske pisce imamo, pogotovo je teško naći njihove dramske tekstove. ITI centar, između ostalog, bavi se i potiče i prevođenje, i prezentaciju dramskog teksta izvan granica same države.
RSE: ITI centar BiH je, naravno, otvoren za sva pozorišta i sve pozorišne radnike u Bosni i Hercegovini.
Imširević: Da. Naš cilj je, prije svega, da se ne bismo bavili povezivanjem sa svijetom, a ostali nepovezani u svojoj sopstvenoj državi, umrežiti samu Bosnu i Hercegovinu, tj. teatre koji dolaze iz različitih gradova Bosne i Hercegovine. Pri tom mislim, naravno, na oba entiteta. Mi ćemo pozorišnu vezu vjerovatno lako napraviti između Sarajeva i Pariza, ali vezu između Sarajeva i Banjaluke, Sarajeva i Prijedora i drugih gradova, pravimo mnogo teže, tako da će se ITI centar truditi na tome. Mi, pored ostalog, imamo i pravo i dužnost da pravimo svoje podružnice u drugim gradovima, tako da smo već u kontaktu sa kolegama iz svih tih gradova koji bi nam pomogli, i mi njima, da nam teatri počnu sarađivati, da ljudi dolaze jedni kod drugih, da rade najbolje ovo čime se bave.
RSE: Važno je i ovo da kažemo: prije više od deset, možda i petnaest godina, napisao si dramski tekst „Kad bi ovo bila predstava“, za predstavu koju je tada režirao Aleš Kurt. Slobodno mogu reći da je riječ o kultnoj sarajevskoj predstavi i prava je šteta što se više ne igra. Treba pomenuti i to da je riječ o drami koja je uvrštena u Antologiju bh. drame XX vijeka. Ali, tu predstavu pominjem zbog toga što želim da najavimo novu za koju si napisao scenarij, a koja se zove „Kad bi ovo bio film“. Koja je veza, osim u naslovu, između ove dvije predstave?
Imširević: Svaki put kad neko spomene takvo pitanje, ja kažem: 'Veza sam ja'. Svaka druga mi je jako teška za objasniti. Ili previše jednostavna, pa nezanimljiva novinarima i drugima. Naprosto, zadnjih dana stalno spominjem: ako ništa drugo, veza je da se i jedan i drugi tekst bave Sarajevom, bave ratom, Sarajevom u tom periodu, od '92-'95. Bitna razlika je što sam ja ostario u tom vremenu i što moje viđenje tih dešavanja sad zahtjeva nekako mirnije gledanje. U prvoj predstavi, prvom dramskom tekstu, nekako sam pretjerano bio zaljubljen u pozorište, kao mlad, htio sam pokazati svoje 'žonglersko' umijeće. Ovaj drugi tekst je, čini mi se, nekako puno mirniji.
Premijera predstave "Kad bi ovo bio film..." zakazana je za 13. april u Narodnom pozorištu Sarajevo. Režiju potpisuje Dino Mustafić, glumačku ekipu čine Miralem Zupčević, Ljiljana Dragutinović, Aleksandar Seksan, Aldin Omerović, Jasna Žalica, Izudin Bajrović i Ermin Sijamija. Scenograf predstave "Kad bi ovo bio film..." je Drago Broz iz Hrvatske, kostimograf Makedonac Blagoj Micevski, dok muziku potpisuje Damir Imamović.
