Kako štititi tajnost osobnih podataka i u isto vrijeme uvidom u arhivsku građu jugoslavenske službe sigurnosti omogućiti suočavanje s prošlošću?
Hrvatska je tu našla rješenje na tragu češkog modela, ali dok je u Češkoj ili Njemačkoj s ostavštinom Stasija nađeno sustavno rješenje, hrvatsko je rješenje polovično i otvara vrata arbitrarnim tumačenjima, a novi zakon to neće popraviti.
Javno arhivsko gradivo nastalo do 30. svibnja 1990, dakle do uspostave prvog višestranačkog Sabora u Hrvatskoj dostupno je bez bitnih ograničenja, a isto tako i "osobni podaci osobe koja je do 30. svibnja 1990. godine obnašala javne dužnosti te bila pripadnik ili suradnik službe sigurnosti tako da je sudjelovala u kršenju ili ograničavanju ljudskih prava i temeljnih sloboda trećih osoba".
Član radne grupe koja je radila novi zakon koji će na prvo saborsko čitanje Jozo Ivanović iz Hrvatskog državnog arhiva podsjeća da se radi o "vaganju" dviju vrijednosti – zaštite osobnih podataka i društvene koristi od suočavanja s "repovima prošlosti" i da je Sabor u svibnju odlučio da oko dokumentacije do 1990. godine preteže vrijednost suočavanja s prošlošću.
"Kada bi se radilo o dosjeima Službe državne sigurnosti (SDS), vi biste dobili taj dosje, ali biste bili upozoreni i morali biste potpisati izjavu da – ako uočite podatke koji nemaju veze sa suočavanjem s prošlošću – snosite odgovornost za eventualno kršenje prava trećih osoba, jer svatko može pokrenuti postupak za zaštitu svoga prava na osobnost i taj postupak može ići i na Europski sud za ljudska prava", navodi Ivanović.
Međutim, osim što nema registra nositelja javnih dužnosti do 1990, što se velikim dodatnim radom arhivista nekako može rekonstruirati, kako da arhivisti znaju tko je bio pripadnik jugoslavenske službe sigurnosti ili njihov doušnik i je li bio među onima koji su kršili ljudska prava?
To ne rješava ni prijedlog novog zakona.
"Ja znam da se i na tragu europskih preporuka – ako se komunističko razdoblje uzima kao totalitarno - trebaju kazniti krivci. Ja se slažem – svatko tko je kršio ljudska prava trećih osoba ili sudjelovao u njihovom kršenju treba biti kažnjen, ali treba biti kažnjen na pravi način, dakle u sudskom procesu. I onda neka država izradi registra takvih osoba da arhivi i korisnici i same te osobe znaju da su u tom registru", kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) ravnateljica jednog od 17 područnih arhiva, Državnog arhiva u Zagrebu Živana Heđbeli.
Sa njom se u meritumu slaže i Jozo Ivanović.
"U principu bi se to trebalo – koliko se ja razumijem u pravni poredak – utvrđivati u nekom sudskom postupku. A sada imamo situaciju da ravnatelji arhiva mogu utvrđivati je li netko kršio ljudska prava. Može se postaviti kao pitanje – odakle ravnatelju arhiva kompetencije i ingerencije za to?", riječi su Ivanovića.
Ovakvo omogućavanje slobodnog pristupa osobnim podacima tih triju grupa ljudi do 1990. godine uvedeno je izmjenama zakona što ih je u proljeće progurala klerikalno-populistička stranka Most, još dok je bila dio vladajuće koalicije.
Međutim, to rješenje ostalo je i u prijedlogu novog zakona, kojeg predlaže HDZ-ova vlada.
Zašto je to tako, Živana Heđbeli kao svoj osobni stav sugerira objašnjenje: "Po meni je to nekakvo uvođenje lustracije na mala vrata".
Zanimljivo je da takvo rješenje nije postojalo u prijedlogu novog zakona kojeg je izradila radna grupa u kojoj je bio i Ivanović, nego je, tvrdi se, uvršteno kao rezultat javne rasprave.
Međutim, kako je javna rasprava dostupna, vidi se da nitko takav prijedlog nije iznio.
Ako se zakon u predloženom obliku i donese, za očekivati je da zbog spomenutih nedorečenosti bude osporen na Ustavnom sudu.
Facebook Forum