Reportaža iz Hrvatske: Povratnička 'Cesta sira i meda'

'Kako je zelena moja dolina' romantično je ime ekološke udruge u Plaškom iza koje doista stoji prekrasan krajolik ispod Male Kapele u dolini rijeke Dretulje, ali i niz socijalno-ekonomskih projekata koji pomažu povratnicima da ponovo stanu na noge i prehrane svoje obitelji. Jedan od njih je i 'Cesta sira i meda' od Josipdola do Saborskog i Plitvičkih jezera, pokrenut 2008., a financiran sredstvima UNHCR-a i kraljevine Belgije.

"Ideja je bila da turiste koji putuju prema Plitvicama skrenemo prema lokalnim obiteljsko-poljoprivrednim gospodarstvima koja su vrlo kvalitetna i poznati proizvođači sira i meda", kaže predsjednica Udruge 'Kako je zelena moja dolina Plaški' Zorka Jovetić.

Ona navodi da je dosad pokrenuto desetak obiteljsko-poljoprivrednih gospodarstava (OPG-a), a riječ je uglavnom o mlađim Srbima povratnicima, ali i Hrvtaima iz susjednih općina.

"U Plaškom živi 50:50 posto Srba povratnika i Hrvata, uglavnom doseljenika iz BiH. Međuitim, mi 'Cestu sira i meda' nismo ograničili samo na općinu Plaški, pokrenuli smo je na skretanju od Josipdola prema Plaškom, znači dio općine Josipdol je uključen u taj projekt i cijela općina Saborski", pojašnjava Zorka Jovetić.

Vlasnik jednog takvog gospodarstva je i Đuro Čalina, Srbin povratnik iz sela Vera, dvanaestak kilometara od Plaškog, koji sa suprugom i djecom proizvodi i prodaje svježe mlijeko, kajmak, sir, poznati lički škripavac i basu:

„Da, da, imam sedam mliječnih krava, malo je to obiteljsko gospodarstvo, a glavna nam je proizvodnja sira, čista eko proizvodnja, samo mlijeko, jedini začin je sol, nema kemije. U proizvodnju smo uključeni supruga, ja i dvoje djece, svi radimo", priča Đuro Čalina.

Obitelj Čalina se vratila još 1998. godine, uz puno muke, tek danas, nakon 15 godina, mogu reći da su 'ponovo na nogama'.

"Država nam je lani obnovila kuću, dobili smo nešto sredstava, a nešto smo proširili sami, svojim novcima i radom", kaže Đuro Čalina.

I nešto stariji bračni par Simo i Danica Vezmar sami su 'kovači' svoga uspjeha, naravno uz 'bogom danu' prirodu. Vratili su se 2003. iz Vojvodine, nakon osam godina izbjeglištva, u potpuno razrušenu kuću i devastirano imanje, desetak kilometara od Plaškog. Prvo što su učinili, kupili su deset košnica za pčele. To im je bio sav kapital, danas imaju 100 košnica i proizvode dvije tone meda godišnje:

"Kasnije sam radio košnice i sada ih radim sam. U početku ih nisam imao kamo ni staviti, pa sam ih jednostavno poslagao po livadi", priča Simo Vezmar.

"Jedno dvije godine su i bačvice s medom stajale na livadi, ispod drveta, u hladovini, ali nam ih nitko nije dirao. Dvanaest kilometara dalje smo mi odlazili uveče na spavanje, a ujutro se vraćali i sve smo nalazili uredno. Stavili bismo na jedan panj bocu rakije i čašice, tako, ako tko naiđe, da se počasti i nikad ništa nam nije pofalilo, nikad ništa", dodaje njegova supruga Danica.

"Zahvaljujući siromaštvu, napuštenosti sela i divljini, postali smo igrom sudbine, vlasnici neprocjenjivog bogatstva. Mi vam živimo u čistoj prirodi, doslovce netaknutoj. Nema poljoprivrede, ne radi se, ne šprica se...Živimo zapravo u šumi, pa nam je i med tako poseban i čist. Ima jako specifične arome, imamo medljiku, znači onaj čisti šumski med sa jele i smreke, imamo prekrasan livadski med, jako bogate arome, i samo med iz našeg pčelinjaka može se naći u našoj kući", kaže Danica.

„Sad sam", nastavlja Simo, "nabavio i jedan kontejner koji se moze prevoziti i stavio u njega 40 košnica".

"Baš sam se prije tri dana vratio od Karlovca, iz Jarče polja, sa bagrema. I, eto, nije ova godina bila baš tako bogata, ali je dobro. Zadovoljan sam i ovim koliko ima, važno je da je u pozitivi", kaže Simo.

"Može se živjeti, ali s jednim izuzetno velikim radom. Mi nemamo nikakva primanja i živimo jedino od prodaje meda. Prodajemo ga na kućnom pragu, glas se širi usmenom predajom i ljudi dolaze. Nemamo djece, nemamo neku veliku proizvodnju, ali tolika kolika je, mi smo zadovoljni", dodaje Danica.

Jedini problem im je makadamska cesta, oko kilometar i pol, kroz šumu, do kuće:

„Moja je supruga rekla: 'ako bih ja dobila na Bingu, ja bih moj put sama napravila'", kaže Simo.

"Samo još moram kupiti listić", smijući se dodaje Danica.

U Plaškom danas živi oko 2 200 stanovnika, u samom mjestu samo je dvadesetak zaposleno, u cijeloj općini možda 100 ljudi, zato je povratak i zamro, znaju čak reći 'tko se vratio, vratio', jer teško je počinjati iz ničega.

Dobro se toga sjeća i obitelj Bogdanović iz obližnjih Gornjih Vrhovina, četrdesetogodišnjaci Stevan i Slobodanka i njihove kćerke Dragana i Jovana.

Iako su 2001. došli na razrušeno i opljačkano, u početku bez struje i vode, još čekaju obnovu kuće, ne žale što su se vratili.

I njih je udruga 'Kako je lijepa moja zelena dolina' pokrenula, imaju osam krava, obrađuju njive i vrt:

"Mi smo ovdje, kad se ujutro ustanemo, 'svoj na svome' i naš život je definitivno ovdje. Cure kasnije nek se školuju, nek idu u školu koliko god hoće, voljela bih da im bude lakše u životu", kaže Slobodanka.

Bilo bi im lakše da mogu više prodati Plitvicama ili nekom većem trgovačkom lancu, ali, kaže,što je tu je:

"I Plitvicama i Todoriću (vlasnik najvećeg hrvatskog trgovačkog lanca) lakše je naručiti sve od jednog dobavljača nego da idu sabirati po selu i onda to naše tako propada, sve iz uvoza ide u Plitvice, a mi prodamo il' ne prodamo. Ljudi koji znaju za lički sir i lički krumpir dođu čak iz Rijeke i Zagreba i kupe to kod nas, a u plitvičkim hotelima se jede hrana iz uvoza, iz Mađarske, Austrije, malo je tamo ličkog“, tvrdi vrsna proizvođačica sira i krumpira iz Gornjih Vrhovina.