U petak je u ambijentu napuštenog atomskog skloništa u Konjicu, u mjestu koji se popularno zove Titov bunker, otvoren Drugi ciklus projekta Bijenale savremene umjetnosti. Unatoč svim početnim posrtanjima, ali i velikoj oskudici, novih 35 autora iz čitavog svijeta ostavilo je svoje radove u atipičnom prostoru, koji će uskoro biti istinski muzej savremene umjetnosti, o čemu razgovaramo sa direktorom projekta Edom Hozićem.
Hozić: Nakon dvije godine požrtvovanog rada, ne samo našeg tima, nego i umjetnika i selektora i ljudi iz Konjica, otvorili smo Drugi ciklus Bijenala. Ukupno 35 umjetnika iz 19 zemalja svijeta postavili su svoje radove trajno u tom prostoru, tako da ukupno, kad pogledamo oba ciklusa, u atomskom skloništu su 82 rada, a ukupno su zastupljena 72 umjetnika iz 27 zemlja.
Hozić: Oni su radili odvojene liste, ali su te liste na kraju spojene. Uvijek su selektori iz zemalja koji su partneri u ovom projektu, a to su Turska i Hrvatska (u Prvom su to bili Srbija i Crna Gora). Spojene su liste, koncept je jednostavan jer mi nemamo temu, kao što obično imaju projekti slične vrste. Naime, tema je atomsko sklonište i hladni rat, tako da umjetnici, koji su pozvani, uglavnom se svojim prethodnim radom referiraju na političke ili istorijske teme i kad se prođe kroz prostor i pogledaju umjetnički radovi vide se poruke.
Hozić: Teško je izdvojiti, ali reći ću imena kao što su pokojni Edo Murtić, sa svojim fantastičnim radom Generala Leibach, zatim naš Edin Numankadić i naša Danica Dakić, Almir Zrno, Nemanja Cijanović iz Banja Luke, Igor Bošnjak iz Trebinja. Važni su i umjetnici koji dolaze iz drugih zemalja iz regije, ali i iz svijeta. Tu su Kim Cascone, koji je poznat po muzici iz Twin Peaksa Davida Lincha. Imamo fantastičan rad McGrady-ja.
Bunker je dobio jednu sasvim novu dimenziju. Znam da postoji masa ljudi koji misle da je to nešto što treba sačuvati u izvornom stanju, ali takve arhitekture iz perioda hladnog rata ima svaka zemlja. Nije to bio ni patent onog prošlog režima, nego je to jednostavno bilo vrijeme kada su se gradila atomska skloništa. Ovaj naš projekt je upravo zato interesantan i medijima i umjetnicima zato što od jednog prostora, koji je besmislen, se pravi nešto što svake druge godine privlači svjetsku pažnju.
Hozić: To je nekakva naša karma. Ne znam ni sam. Često i stvari koje su jasne se tako na kraju izkompliciraju da izgledaju i apsurdno. Koncept je od početka išao za tim da pod imenom Bijenale, misleći na svaku drugu godinu, se radi Muzej savremene umjetnosti. Tu su se dakle sudarile dvije koncepcije. Ja mislim da sam ja bio u pravu, svako ima pravo da misli da je on bio u pravu, ali pokazuje se i pokazuje upravo i to da je stigla, neposredno nakon otvaranja, vijest iz Pariza, gdje generalna direktorica UNESCO-a, Irena Bokova, dala pokroviteljstvo UNESCO-a ovom projektu, što je za projekta važno, ali još važnije je za buduću sudbinu samog bunkera.
Hozić: Na međunarodnom planu smo u ovo kratko vrijeme postigli puno. Naravno da to nije kraj i čovjek ne treba nikada da bude samozadovoljan sa onim što je učinjeno. Koncepcije su uvijek različite, o bilo čemu. Kada sastavljamo fudbalski tim, uvijek imamo deset različitih imena za beka, ali te potvrde koje projekat ima u posljednje dvije – tri godine, dokazuju da radimo ispravno i mudro i polako. Ovo je velika stvar.
U početku je to izgledalo kao lagano ludilo. Uopšte se dogovoriti sa vojskom, sa Ministarstvom odbrane i oružanih snaga da ustupe taj prostor, koji je još uvijek pod upravom vojske. Sve je to izgledalo dosta maglovito i gotovo pa nerealno. Ali malo pomalo, ulazeći u razgovore sa susjednim zemljama, prvo sa Srbijom i Crnom Gorom, a zatim sa Turskom i Hrvatskom, nakon toga ići ćemo Slovenija i Austrija, stvari su se otvarale. Odziv umjetnika, što je najvažnije, je potvrdio da radimo dobro.
Što se tiče domaće scene, mislim da se u bunkeru u ovih zadnjih dva ciklusa, zastupljeni naši veoma značajni umjetnici: Braco Dimitrijević, Edin Numankadić, Danica Dakić. To su sve internacionalna imena. Radimo naravno i na promocijih mlađih talentovanih i već dokazanih umjetnika, kao što su Mladen Miljanović, Igor Bošnjak. U nekoj perspektivi, u narednih dva tri bijenala na svjetskom nivou, isplivaće naš potencijal u savremenoj umjetnosti. Oni se sreću sa velikim svjetskim umjetnicima, sreću selektore koji su „svjetski mačci“ i velika je mogućnost da će ti naši mladi umjetnici biti pozivani na mnogobrojne druge izložbe savremene umjestnosti širom svijeta.
Hozić: Teško. Čovjek treba biti realan. Možda smo mi malo i pretjerali sa brojem umjetnika jer to podrazumijeva i troškove njihovog putovanja i boravka i produkcije. Meni je bio cilj da „poklopimo“ taj prostor sa umjetničkim radovima, tako da je na uštrub same organizacije povećan broj umjetnika. Mi imamo veliku podršku izvana. UNESCO nas značajno pomože. Republika Turska najznačajnije. Republika Hrvatska, Srbija, Crna Gora, svi oni participiraju u ovom ovdje. Mondrijan fondacija, Prince Clause fondacija, SAHA, Goethe institut. Od svih njih smo dobili podršku, a dobili smo neka minimalna sredstva i od Kantona Sarajevo u prošloj godini i od Federacije u prošloj godini. U ovoj godini nismo dobili ništa. Ja naravno razumijem situaciju. Znam da para nema, pa se nadam da će doći bolji dani.
Hozić: Mislim da treba sjesti za stol, saslušati jedne druge i uvijek se nađe rješenje, a dok ne nađemo to rješenje, kultura će patiti. Para ima za kulturu jer nisu to neka velika sredstva koja trebaju institucijama kulture od značaja za BiH. Nije to nešto zbog čega bi država patila, ali očito su tu neke barijere i rovovi iskopani i niko ne želi da se to riješi.
RSE: Svečano je otvoren i Drugi ciklus projekta Bijenale savremene umjetnosti u fabuloznom atomskom skloništu u Konjicu. Koliko se umjetnika tamo našlo i odakle su došli?
Hozić: Nakon dvije godine požrtvovanog rada, ne samo našeg tima, nego i umjetnika i selektora i ljudi iz Konjica, otvorili smo Drugi ciklus Bijenala. Ukupno 35 umjetnika iz 19 zemalja svijeta postavili su svoje radove trajno u tom prostoru, tako da ukupno, kad pogledamo oba ciklusa, u atomskom skloništu su 82 rada, a ukupno su zastupljena 72 umjetnika iz 27 zemlja.
RSE: Ovoga puta selektori su bili iz susjedne Hrvatske i iz Turske. Jesu li oni imali istovjetne zadatke ili su se povodili različitim vlastitim konceptima?
Hozić: Oni su radili odvojene liste, ali su te liste na kraju spojene. Uvijek su selektori iz zemalja koji su partneri u ovom projektu, a to su Turska i Hrvatska (u Prvom su to bili Srbija i Crna Gora). Spojene su liste, koncept je jednostavan jer mi nemamo temu, kao što obično imaju projekti slične vrste. Naime, tema je atomsko sklonište i hladni rat, tako da umjetnici, koji su pozvani, uglavnom se svojim prethodnim radom referiraju na političke ili istorijske teme i kad se prođe kroz prostor i pogledaju umjetnički radovi vide se poruke.
RSE: Kažeš da je ukupno 35 umjetnika. Bilo bi iluzorno objavljivati njihov spisak, pa ipak, valjalo bi ukazati na neka imena, premda su svi ostavili, ili će ostaviti, vlastiti trag u izložbenom prostoru.
Hozić: Teško je izdvojiti, ali reći ću imena kao što su pokojni Edo Murtić, sa svojim fantastičnim radom Generala Leibach, zatim naš Edin Numankadić i naša Danica Dakić, Almir Zrno, Nemanja Cijanović iz Banja Luke, Igor Bošnjak iz Trebinja. Važni su i umjetnici koji dolaze iz drugih zemalja iz regije, ali i iz svijeta. Tu su Kim Cascone, koji je poznat po muzici iz Twin Peaksa Davida Lincha. Imamo fantastičan rad McGrady-ja.
Bunker je dobio jednu sasvim novu dimenziju. Znam da postoji masa ljudi koji misle da je to nešto što treba sačuvati u izvornom stanju, ali takve arhitekture iz perioda hladnog rata ima svaka zemlja. Nije to bio ni patent onog prošlog režima, nego je to jednostavno bilo vrijeme kada su se gradila atomska skloništa. Ovaj naš projekt je upravo zato interesantan i medijima i umjetnicima zato što od jednog prostora, koji je besmislen, se pravi nešto što svake druge godine privlači svjetsku pažnju.
RSE: U muzeju se sada nalaze radovi od više od 70 umjetnika iz tridesetak zemalja. Među njima je veliki broj domaćih autora. Ovo je bitno zbog činjenice da je onomad, na početku, došlo do malog, možda i velikog razdora unutar likovnjaka i da je dio naših stvaralaca prognoziralo kako Bijenala uopšte neće biti.
Hozić: To je nekakva naša karma. Ne znam ni sam. Često i stvari koje su jasne se tako na kraju izkompliciraju da izgledaju i apsurdno. Koncept je od početka išao za tim da pod imenom Bijenale, misleći na svaku drugu godinu, se radi Muzej savremene umjetnosti. Tu su se dakle sudarile dvije koncepcije. Ja mislim da sam ja bio u pravu, svako ima pravo da misli da je on bio u pravu, ali pokazuje se i pokazuje upravo i to da je stigla, neposredno nakon otvaranja, vijest iz Pariza, gdje generalna direktorica UNESCO-a, Irena Bokova, dala pokroviteljstvo UNESCO-a ovom projektu, što je za projekta važno, ali još važnije je za buduću sudbinu samog bunkera.
RSE: Premda su onamad padale neke teške riječi, da ostanemo tek kod sukoba koncepcija estetskih ili stručnih, eventualno sujete. Šta god da je bilo u pozadini, naudilo je projektu. Međutim imam osjećaj da to, što je naudilo, se više odnosi na domaću javnost, nego na ovu međunarodnu.
Hozić: Na međunarodnom planu smo u ovo kratko vrijeme postigli puno. Naravno da to nije kraj i čovjek ne treba nikada da bude samozadovoljan sa onim što je učinjeno. Koncepcije su uvijek različite, o bilo čemu. Kada sastavljamo fudbalski tim, uvijek imamo deset različitih imena za beka, ali te potvrde koje projekat ima u posljednje dvije – tri godine, dokazuju da radimo ispravno i mudro i polako. Ovo je velika stvar.
U početku je to izgledalo kao lagano ludilo. Uopšte se dogovoriti sa vojskom, sa Ministarstvom odbrane i oružanih snaga da ustupe taj prostor, koji je još uvijek pod upravom vojske. Sve je to izgledalo dosta maglovito i gotovo pa nerealno. Ali malo pomalo, ulazeći u razgovore sa susjednim zemljama, prvo sa Srbijom i Crnom Gorom, a zatim sa Turskom i Hrvatskom, nakon toga ići ćemo Slovenija i Austrija, stvari su se otvarale. Odziv umjetnika, što je najvažnije, je potvrdio da radimo dobro.
Što se tiče domaće scene, mislim da se u bunkeru u ovih zadnjih dva ciklusa, zastupljeni naši veoma značajni umjetnici: Braco Dimitrijević, Edin Numankadić, Danica Dakić. To su sve internacionalna imena. Radimo naravno i na promocijih mlađih talentovanih i već dokazanih umjetnika, kao što su Mladen Miljanović, Igor Bošnjak. U nekoj perspektivi, u narednih dva tri bijenala na svjetskom nivou, isplivaće naš potencijal u savremenoj umjetnosti. Oni se sreću sa velikim svjetskim umjetnicima, sreću selektore koji su „svjetski mačci“ i velika je mogućnost da će ti naši mladi umjetnici biti pozivani na mnogobrojne druge izložbe savremene umjestnosti širom svijeta.
RSE: Vremena su oskudna, sredstva za kulturu ništavna, a ovogodišnja selekcija ipak reprezentativna. Kako?
Hozić: Teško. Čovjek treba biti realan. Možda smo mi malo i pretjerali sa brojem umjetnika jer to podrazumijeva i troškove njihovog putovanja i boravka i produkcije. Meni je bio cilj da „poklopimo“ taj prostor sa umjetničkim radovima, tako da je na uštrub same organizacije povećan broj umjetnika. Mi imamo veliku podršku izvana. UNESCO nas značajno pomože. Republika Turska najznačajnije. Republika Hrvatska, Srbija, Crna Gora, svi oni participiraju u ovom ovdje. Mondrijan fondacija, Prince Clause fondacija, SAHA, Goethe institut. Od svih njih smo dobili podršku, a dobili smo neka minimalna sredstva i od Kantona Sarajevo u prošloj godini i od Federacije u prošloj godini. U ovoj godini nismo dobili ništa. Ja naravno razumijem situaciju. Znam da para nema, pa se nadam da će doći bolji dani.
RSE: Zapravo i ostaje da se nadamo kako će kad tad ovi nesporazumi biti poravnati i kako ćemo imati bijenale slično prvotnoj zamisli i naravno pun bunker vrhunskih djela.
Hozić: Mislim da treba sjesti za stol, saslušati jedne druge i uvijek se nađe rješenje, a dok ne nađemo to rješenje, kultura će patiti. Para ima za kulturu jer nisu to neka velika sredstva koja trebaju institucijama kulture od značaja za BiH. Nije to nešto zbog čega bi država patila, ali očito su tu neke barijere i rovovi iskopani i niko ne želi da se to riješi.
