Dostupni linkovi

Kurspahić: Djevojčica i general


Fotografije ubijenih i nestalih ispred Haškog tribunala na dan izricanja presude Ratku Mladiću

(*Komentar*)

Prva reagovanja na doživotnu kaznu zatvora koju je Tribunal za ratne zločine u Hagu u srijedu izrekao generalu Ratku Mladiću upućuju na duboko nerazumijevanje, ili politikantsko iskrivljavanje misije ovog suda. U kategoriji nerazumijevanja najčešći je prigovor kako „tribunal nije doprinio pomirenju“, kao da bi ovaj ili bilo koji drugi sud, mogao snositi odgovornost za to kako će se njegove presude tumačiti u javnosti koja je najmanje tri decenije od vladajućih nacionalističkih partija i patriotskih medija trenirana da odobrava sve što se čini u njenom „nacionalnom interesu“ – uključujući i ratna zlodjela – i da u svima „drugima“ vidi neprijatelja: u takvoj javnosti međunarodno osuđeni zločinci, poput političkog i vojnog vođe bosanskih Srba u ratu devedesetih Karadžića i Mladića, slave se kao heroji i po njima se uz najviše počasti imenuju javne ustanove.

Primjer druge vrste nesporazuma, politikantskog iskrivljavanja uloge tribunala, došao je iz samog političkog vrha države u vidu izjave srpskog člana državnog Predsjedništva Mladena Ivanića koji je rekao kako se ništa drugo – osim doživotne kazne Mladiću – nije ni moglo očekivati od haškog suda koji je „Srbima izrekao pet doživotnih kazni i ukupno 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina, a Bošnjacima svega 41,5 godinu“ i pozvao da se Mladiću pruži maksimalna pomoć u žalbenom postupku.

To što od haškog tribunala traži Ivanić, da nekako ravnomjernije rasporedi – pa i izjednači – krivicu „svih strana u sukobu“ bilo bi suprotno samoj suštini misije Tribunala da individualizuje krivičnu odgovornost i da sudi i presuđuje po dokazima a ne po „nacionalnim kvotama“. Izjednačavanje krivica za drastično nesrazmjerna zlodjela značilo bi iznevjeravanje i kompromitaciju pravde,

Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić
Politikantsko iskrivljavanje uloge Tribunala: Mladen Ivanić

Ako baš i nije doprinio pomirenju, a očito nije u mjeri u kojoj bi to kritičari željeli, Tribunal jeste obavio misiju neprocjenjivog značaja: prikupio je bogatu dokumentaciju, analize eksperata, izjave svjedoka i dokaze koji osvjetljavaju uzroke i posljedice rata u Bosni i Hercegovini i predstavljaju bogatu činjeničnu osnovu budućih studija i razumijevanja istorije devedesetih. Za razliku od domaćih politikanata i ignoranata, koji u primitivnoj manifestaciji nepoštovanja za žrtve priređuju herojske dočeke povratnicima sa izdržavanja pravosnažne zatvorske kazne, u svijetu su na osnovu haške dokumentarne podloge napisane desetine prvoklasnih akademskih studija iz kojih sada, recimo u Americi, uče i mladi koji nisu još bili ni rođeni dok je u Bosni bjesnio rat.

A šta reći o presudi Mladiću? On, u nastupu nekontrolisanog bijesa nije mogao saslušati njeno izricanje i galamom i psovkama je primorao sudiju da ga udalji iz sudnice, pa tako nije neposredno doživio trenutak kad mu je Tribunal izrekao najvišu moguću kaznu – doživotne robije – i našao ga krivim za neke od „najgorih zločina poznatih čovječanstvu“ uključujući i genocid u Srebrenici; učešće u progonima i istrebljenju nesrpskog stanovništva sa širokih područja Bosne i Hercegovine; teror i masovno ubijanje građana Sarajeva; uzimanje pripadnika mirovnih snaga za taoce i za jednu od ključnih uloga u čak četiri udružena zločinačka poduhvata.

Presuda će i razočarati one koji znaju kakvi su sve zločini počinjeni u opštinama u kojima je Tribunal našao Mladića krivim za „istrebljenje ali ne i za genocid“, ali je i skraćena verzija presude – pročitana u sudnici i pred milionima gledalaca globalnih televizijskih mreža (BBC je, recimo, uživo prenosio cijeli tok izricanja presude) – primjer kako su vrhunski svjetski pravnici uspjeli da punih šest godina suđenja, iskaze 592 svjedoka i uvid u 10.000 dokaza sistematizuju u pravnički i logički pristupačan i ubjedljiv dokument u kojem svaki nalaz o krivici počiva na dokazima o ličnoj odgovornosti počinioca.

U tome im je u mnogome pomogao i karakter generala Mladića. On je toliko uživao u ulozi gospodara života i smrti da su iza njega svuda ostajali dokazi u vidu dokumenata i televizijskih snimaka, pisanih i usmenih naredbi koji ga neupitno pokazuju u ulozi nalogodavca na mjestu i u vrijeme zločina. Tako je Tribunal mogao slušati audio-snimke njegovih naredbi artiljercima u noći bjesomučnog granatiranja Sarajeva 28. maja 1992. da gađaju Baščaršiju i Predsjedništvo i „Velušiće i Pofaliće jer tamo nema srpskog življa mnogo“ (dakle, ubijaj i Srbe ako ih nije previše); gledati ga kako u pobjedničkom zanosu pred kamerama srpske televizije na dan pada „zaštićene zone“ Srebrenice 11. jula 1995. „poklanja taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima na ovom prostoru“ nakon čega je slijedilo genocidno ubijanje. Prikazivani su i snimci kako hiljadama prestravljenih žena i djece u zbjegu u Potočarima garantuje da im se ništa neće desiti, osim što će im u idućih nekoliko dana pobiti muževe, braću i sinove – oko 8.000 muškaraca i dječaka Srebrenice.

Meni je o temeljitoj, sistematskoj prirodi tog zločina koju nedjelju kasnije sve rekla jedna četverogodišnja djevojčica. Reporter gledane ponoćne emisije „Linija noći“ (Nighteline) televizijske mreže ABC Dejv Maraš (Dave Marash) u Tuzli je pravio emisiju sa ženama i djecom izbjeglim iz Srebrenice. Tu četverogodišnju ljepoticu pitao je: „Da li ti nedostaje tata?“ ' Ne – odgovorila je djevojčica. „Kako to?“ – pitao je reporter. „Pa ovdje niko nema oca“ – rekla je djevojčica.

Tribunal je doprinio da svako ko to hoće danas može da zna šta joj se desilo ljeta 95.

* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG