Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kurspahić: Doviđenja u Južnoj Osetiji


Predsjednik RS mogao je osjetiti ograničenja izigravanja državnosti

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Bosanskohercegovački nacionalisti sva tri etnička predznaka mogli bi, u površnom tumačenju razvoja na političkoj sceni demokratskih država, zaključiti kako su oni neka vrsta nepriznatih vizionara koji su praktikovali “nacionalizaciju” političkog života – i izbornih kampanja - prije nego što je to postalo pobjednički recept u zemljama razvijene demokratije. U Sjedinjenim Državama je Donald Tramp (Trump) na izborima 2016. pobijedio s nacionalističko-populističkim pokličem “prvo Amerika” sa svim nepredvidivim domaćim i međunarodnim posljedicama takvog izbora: produbljivanja rasnih razlika i podozrenja; raspirivanja odbojnosti prema imigrantima koji se etiketiraju kao silovatelji, narko dileri ili čak “životinje” zbog kojih se mora podići zid na granici s Meksikom; raskidanje međunarodnih ugovora – o slobodnoj trgovini, klimatskim promjenama, iranskom nuklearnom programu – sve do sasvim realne prijetnje izbijanja svjetskog “trgovinskog rata”.

(Nervoza i ekstremne manifestacije “nacionalizacije politike” mogu se bolje razumjeti ako se, na primjer, imaju u vidu projekcije popisa stanovništva po kojima će rasne manjine postati većina u Americi 2045. godine kad će bijelci predstavljati 49,9 posto stanovništva uz 24,6 posto hispanika, 13,1 posto crnaca, 7,8 Azijata i 3,8 multirasnog stanovništva.)

“Nacionalizacija politike” ozbiljno je potresla i evropsku političku scenu s izbornim pobjedama nacionalističkih partija u Austriji i Italiji i narastanjem desničarskog ekstremizma u nizu zemalja uključujući i neke od novijih članica Evropske unije poput Mađarske i Poljske, Češke i Hrvatske.

Ako ti nacionalistički sentimenti – “prvo mi” – prevladavaju u zemljama Evropske unije, sve do Brexita kao lošeg predskazanja budućnosti ujedinjene Evrope, zašto bi bilo koga trebalo da čudi što se i sa približavanjem oktobarskih izbora u Bosni i Hercegovini sve opet vrti oko tri nepomirljiva nacionalistička projekta.

Među njima bi, kao baštinici iznevjerene tradicije i kulture multietničke i multireligijske države, neku višu moralnu poziciju uoči oktobarskih izbora mogle da zahtijevaju takozvane “probosanske snage” ali one – bilo da su oličene u partiji koja prisvaja sve zasluge u odbrani Bosne i Hercegovine ili u tradicionalno nenancionalističkoj opoziciji - imaju zajednički problem kredibiliteta ili uvjerljivosti: kako da za ideju evropske budućnosti pridobiju i značajniji dio javnosti u dijelovima države u kojima dominiraju srpske ili hrvatske nacionalističke partije. Bez te ujedinjujuće vizije i bez vidljivih perspektiva formiranja proevropskog svebosanskog fronta “probosanske snage”, htjele ili ne htjele, ostaju samo jedna od “suprotstavljenih snaga” suodgovornih za dugogodišnje zaostajanje Bosne i Hercegovine za bližim i daljim susjedima u traženju euroatlantske budućnosti.

Nije li to odsustvo ujedinjujuće vizije neka vrsta mirenja s razjedinjujućim tendencijama oličenim u sanjarijama Milorada Dodika o osamostaljenju Republike Srpske ili namjerama hrvatskih nacionalističkih partija za uspostavu “trećeg entiteta” odnosno obnovu međunarodno osuđenog ratnog projekta “Herceg-Bosne”?

Odgovor treba potražiti u relevantnim međunarodnim stavovima o Bosni i Hercegovini.

Polugodišnja zasjedanja i saopštenja Savjeta za implementaciju mira, koliko god se domaćim cinicima to činilo “već viđenim” i “već čuvenim”, pokazuju da i svijet zaokupljen vlastitim i međusobnim nesporazmima, u vezi s tom zemljom ima neke trajne standarde uključujući njenu nedjeljivost i teritorijalni integritet. Ovonedjeljno saopštenje tog Savjeta predstavlja, pored ostalog, jasnu poruku vlastima i javnosti Republike Srpske o uzaludnosti kampanje da se zatvori ured međunarodnog Visokog predstavnika: za takvu odluku valja ispuniti već zaboravljenih pet ciljeva i dva uslova koji će pokazati da je zemlja “nepovratno na putu evropske budućnosti”. Svijet, ukratko, želi da može reći kako je politička situacija u Bosni i Hercegovini povoljna za ukidanje međunarodnog nadzora nad mirovnim procesom.

Dok je njegovih secesionističkih poziva, biće i Visokog predstavnika: Milorad Dodik
Dok je njegovih secesionističkih poziva, biće i Visokog predstavnika: Milorad Dodik

Antibosanska retorika predsjednika Republike Srpske u tom kontekstu je samoporažavajuća: što on žešće i češće zagovara raspad bosanske države i ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom – to je sigurnije da se međunarodna zajednica ne može odreći funkcije Visokog predstavnika u nadzoru nad prilikama u Bosni i Hercegovini. (Davno mi je rečeno u sjedištu američke diplomatije u Vašingtonu: “Ako jednom ukinemo funkciju Visokog predstavnika, više nećemo moći postići međunarodnu saglasnost o njenom novom uspostavljanju ako zatreba: zato je nećemo ukinuti sve dok se ne ispune uslovi”. Administracije se mijenjaju ali taj princip – uključujući i američke sankcije za podrivanje Dejtonskog sporazuma – ostaju.)

Predsjednik Republike Srpske mogao je, uostalom, i na vlastitom iskustvu osjetiti ograničenja izigravanja državnosti. Svojevremeno je izazvao diplomatski skandal kad je pozvao “predsjednika” otcijepljene gruzijske provincije Južna Osetija na proslavu Dana Republike Srpske, a nedavno se sa njim sastao i u Sankt Petersburgu i prihvatio poziv da u avgustu prisustvuje proslavi 10. godišnjice “nezavisnosti” ove pokrajine. Pouka iz ove diplomatske avanture: za tih 10 godina Južnu Osetiju su priznali samo Rusija, Nikaragva, Venecuela i Nauru (ostrvo u Mikroneziji sa 13.049 stanovnika). To je otprilike i perspektiva mogućih novih “samostalnih” entiteta. Dakle: Doviđenja u Južnoj Osetiji.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG