Gost je prvi čovjek Narodnog pozorišta u Mostaru, Šemsudin Gegić – pisac, dramaturg, pozorišni, televizijski i filmski režiser, jedan od rijetkih autora regiona koji je tokom svoje trodecenijske karijere dobio najviša međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se ogledao. Univerzitetski je profesor, a dok nije preuzeo ulogu direktora Narodnog pozorišta u Mostaru, bio je televizijski urednik.
Gegić: Dva razloga su nas odredila da tako postupamo. Prošli su lijepi dani, tako da taj fenomen to 14 izvođenja predstava za 17 dana još nije zabilježen. Narodno pozorište Mostar je i dalje u velikoj, teškoj i neugodnoj situaciji, što finansijskoj, što tehničkoj i materijalnoj. Mi nemamo gotovo nikakvo grijanje u našem pozorištu i plašimo se da nećemo moći često igrati tokom mjeseci zimskog perioda, od novembra do januara, kada ovdje puše hladni vjetar i kada krov iznad scene prokišnjava.
Gegić: To je bio plan. Rizik postoji uvijek kada se pravi repertoar. Svjesni smo pozicije i situacije u pozorištu u BiH, i kulturnih institucija općenito, a da ne govorim o regiji. Prvi udar ide na pozorište i publika polako okreće leđa pozorištu iz razloga što dođe jednom, da podršku i kasnije je više nema. Mi smo uspjeli da vratimo nađu publiku. Imamo najmanje za 10 predstava prodatih i dogovorenih 200 ulaznica.
Gegić: Dugo vremena sam razmišljao da li da se prihvatim ponude. Ovo je već treći mandat koji meni Mostarci nude, što iz pozorišta, što iz osnivača, iz Grada, iz Hercegovine, da dođem, da preuzmem pozorište, da im pomognem. Prihvatio sam se i obećao sam da ću to uraditi. Ja sam na ovom pozorištu diplomirao na Akademiji u Beogradu. Ovdje su se igrale moje predstave prije rata. Kada je ovo pozorište bilo među četiri-pet najboljih pozorišta u ex YU, i tada je repertoar bio sačinjen dijelom od mojih autorskih projekata. Osjećao sam veliku odgovornost i rekao sam da trebamo vratiti ovom pozorištu staru slavu.
Mislim da je predstava, koju smo kod nas isproducirali, Koncert za pticu rugalicu, velika, složena, slojevita, uzvišena predstava. Ansambl koji opslužuje tu predstavu broji oko 40 i nešto ljudi i on je takođe odgovor na moje obećanje. Uz to, ne čini samo pozorište i uspjeh pozorišta njegov sopstveni repertoar i igre za domaću publiku, u mjestu u kojem jeste. Pozorište se vraća i ide na pijedestal nekog uspjeha, i produkcije i repertoara, i kada ostvaruje razmjenu sa drugim pozorištima u regionu.
Za ovaj mjesec - dva dana, što se nije dogodilo od prije rata, dobio sam sedam dramskih tekstova, izvrsnih ponuda iz cijele regije, sa željom da se njihov tekst nađe na repertoaru. Dobio sam šest - sedam mjeseci, prije festivala čiji smo organizatori, pet ponuda od raznih pozorišta koji se kandiduju da dođu ovdje. Sve to govori da se vijest o oporavku i povratku Narodnog pozorišta Mostar raširila u regiji i da se mi lagano vraćamo tamo gdje sam i obećao, gdje smo nekada bili.
Gegić: Svestan sam da korjenite promjene, koje sam izborom za direktora zagovarao, a planiram ih i dalje sprovoditi i sprovodim ih, a to su kadrovske, organizacione, repertoarne i sve druge, nisu odgovarale upravo inspiratorima i vođama bezočne kampanje protiv mene. Gotovo tri mjeseca su oni vodili kampanju protiv mene, samoljubivo i bez pokrića, oni koji su uživali ono stanje stvari koje je bilo ranije. Na taj su način nastavili kršiti zakonska pravila i propise našeg pozorišta, naših pravilnika i propisa.
Na žalost to je rezultiralo i mojoj dvomjesečnom bolešću. Nakon raspleta, koji se dogodio u zadnjih sedam dana, oni su doživjeli jedan moralni i profesionalni harakiri jer nisu uspjeli prevariti, ni osnivača, ni javnost, ni one koji vode ovo pozorište. Iza časnog imena sindikata našeg pozorišta, kriju se dva-tri uposlenika koji, na osnovu zadnje revizije, koja je došla od našeg osnivača, i na osnovu profesionalnih dosijea uposlenika, ne ispunjavaju uvjete. Oni ne ispunjavaju uvjete za ono za šta već godinama primaju plate. Ne igraju u sopstvenom pozorištu. Oni su zaboravili da su boemi u pozorištu davno umrli.
Mojim dolaskom su mi prezentirali da se događalo da mjesecima pojedini uposlenici nisu dolazili na posao, nisu se pojavljivali u pozorištu, da su odbijali da igraju, a da su odlazili tamo negdje gdje im neko da sitne pare. To sam prvim danom dolaska promijenio. Zaveo sam red, rad i disciplinu, da bih iz toga izvukao sukus, da vidimo koga imamo, šta imamo i kako možemo. Što je meni posebno drago, 95 posto uposlenika ove kuće se odazvalo mom pozivu i mi smo uspjeli da dignemo pozorište.
Nažalost, doživio sam verbalne i fizičke napade, pretnje, do onih kakvih se Mostarci, oni časni i pošteni, koji su ogromna većina, stide. Stotine poziva sam dobio iz cijele regije, a posebno me raduju ovi iz Mostara, koji su mi dali podršku i rekli da to nije Mostar. Prije pet dana stavljena je tačka na sve ovo jer su oni pokušali da obmane i našeg osnivača, grad Mostar, i Hercegovačko-neretvanjski kanton, koji su naši osnivači i kroz koje se mi finansiramo, sa nekim lažnim dokumentima, falsifikovanjem potpisa drugih uposlenika. Osnivač je odgovorio i dao punu podršku meni i mome radu, uz izvinjenje za sve što mi se dogodilo. Dao je podršku Upravnom odboru i zatražio da se eksplicitno sprovode zacrtani planovi.
Gegić: I mene je to pozitivni iznenadilo. Ono što mi je davalo snagu i volju da izdržim, zbilja je ta podrška kolega umjetnika, glumaca, dramskih pisaca, reditelja iz cijele regije, kolega novinara. Onoga trenutka kada su me obavijestili u Italiji da je izašlo saopćenje i podrška meni, te protest zbog toga što se meni čini u Mostaru od Antifašističkog vijeća BiH, na to je stavljena tačka. Ja sam i dalje tim oponentima pružio mogućnost da igraju. Od reditelja, kojeg sam doveo, Irfana Mensura, sjajnog i velikog glumca i reditelja iz Beograda, prvo sam tražio da njima da uloge, da budu u angažmanu, da mogu dobijati plaću. Oni su isti dan uzeli bolovanje i otišli su da bojkotuju rad i predstavu u svome pozorištu.
Svim kolegama i prijateljima, svim onim koji su mi dali podršku, zbilja u najtežim trenutcima u mojoj karijeri, se zahvaljujem na podršci. Bez njih se sigurno ne bih odlučio da se vratim ponovo u pozorište, da nastavim da vodim ovo pozorište ka onome mjestu o kojem smo govorili na početku.
Gegić: Osnivač je od mene tražio program i ja sam ga predao. Želim da napravim novi format savremenog, produkciono i repertoarno fleksibilnog pozorišta, kakvo može jedino da opstane, a takvo će biti Narodno pozorište Mostar. Jedino što sam od njih zatražio je da se riješi finansijski status. Pravni status imamo. Da iz granta izađemo i da uđemo u redovan budžet grada, našeg osnivača.
Ponudio sam im i jednu novu formu, da mi što više svojim snagama i znanjem, svojim talentom, uz otvaranja ovog pozorišta prema gostujućim glumcima, gostujućim rediteljima i dramskim piscima, tražimo pokrovitelje i sponzore naših projekata, da riješimo produkciju. Predstava Koncert za pticu rugalicu, koja košta oko 30.000 konvertibilnih maraka, je sva pokrivena iz tih sredstava. Čak i sada možemo da zarađujemo na njoj, od prodatih ulaznica. Možemo funkcionisati, možemo raditi, možemo promijeniti način mišljenja i profesionalni krvotok. Onakav kakav je bio ovdje, ni za šta nije.
RSE: Nova sezona u Narodnom pozorištu startala je u iznenađujućem ritmu. Koncert za pticu rugalicu, na premijernoj večeri, a potom još 13 predstava do kraja oktobra?
Gegić: Dva razloga su nas odredila da tako postupamo. Prošli su lijepi dani, tako da taj fenomen to 14 izvođenja predstava za 17 dana još nije zabilježen. Narodno pozorište Mostar je i dalje u velikoj, teškoj i neugodnoj situaciji, što finansijskoj, što tehničkoj i materijalnoj. Mi nemamo gotovo nikakvo grijanje u našem pozorištu i plašimo se da nećemo moći često igrati tokom mjeseci zimskog perioda, od novembra do januara, kada ovdje puše hladni vjetar i kada krov iznad scene prokišnjava.
RSE: Ako dođe 200 ljudi po predstavi, eto bezmalo pa 3.000 ljudi. To je brojka koju neki naši teatri samo sanjaju u kompletnoj sezoni?
Gegić: To je bio plan. Rizik postoji uvijek kada se pravi repertoar. Svjesni smo pozicije i situacije u pozorištu u BiH, i kulturnih institucija općenito, a da ne govorim o regiji. Prvi udar ide na pozorište i publika polako okreće leđa pozorištu iz razloga što dođe jednom, da podršku i kasnije je više nema. Mi smo uspjeli da vratimo nađu publiku. Imamo najmanje za 10 predstava prodatih i dogovorenih 200 ulaznica.
RSE: Start je uzbuđujući i on podsjeća na tvoje obećanje kada si preuzimao ovo direktorsko mjesto da ćeš Mostarskom pozorištu vratiti stari sjaja.
Gegić: Dugo vremena sam razmišljao da li da se prihvatim ponude. Ovo je već treći mandat koji meni Mostarci nude, što iz pozorišta, što iz osnivača, iz Grada, iz Hercegovine, da dođem, da preuzmem pozorište, da im pomognem. Prihvatio sam se i obećao sam da ću to uraditi. Ja sam na ovom pozorištu diplomirao na Akademiji u Beogradu. Ovdje su se igrale moje predstave prije rata. Kada je ovo pozorište bilo među četiri-pet najboljih pozorišta u ex YU, i tada je repertoar bio sačinjen dijelom od mojih autorskih projekata. Osjećao sam veliku odgovornost i rekao sam da trebamo vratiti ovom pozorištu staru slavu.
Mislim da je predstava, koju smo kod nas isproducirali, Koncert za pticu rugalicu, velika, složena, slojevita, uzvišena predstava. Ansambl koji opslužuje tu predstavu broji oko 40 i nešto ljudi i on je takođe odgovor na moje obećanje. Uz to, ne čini samo pozorište i uspjeh pozorišta njegov sopstveni repertoar i igre za domaću publiku, u mjestu u kojem jeste. Pozorište se vraća i ide na pijedestal nekog uspjeha, i produkcije i repertoara, i kada ostvaruje razmjenu sa drugim pozorištima u regionu.
Za ovaj mjesec - dva dana, što se nije dogodilo od prije rata, dobio sam sedam dramskih tekstova, izvrsnih ponuda iz cijele regije, sa željom da se njihov tekst nađe na repertoaru. Dobio sam šest - sedam mjeseci, prije festivala čiji smo organizatori, pet ponuda od raznih pozorišta koji se kandiduju da dođu ovdje. Sve to govori da se vijest o oporavku i povratku Narodnog pozorišta Mostar raširila u regiji i da se mi lagano vraćamo tamo gdje sam i obećao, gdje smo nekada bili.
RSE: Unatoč činjenici da si ostavio ugledne pozicije televizijskog reditelja i urednika, s jedne strane, a s druge strane da imaš duboke korijene u Narodnom pozorištu, kada si došao, nije sve išlo glatko. Počela su podmetanja, provokacije, uvrede, čak i prijetnje.
Gegić: Svestan sam da korjenite promjene, koje sam izborom za direktora zagovarao, a planiram ih i dalje sprovoditi i sprovodim ih, a to su kadrovske, organizacione, repertoarne i sve druge, nisu odgovarale upravo inspiratorima i vođama bezočne kampanje protiv mene. Gotovo tri mjeseca su oni vodili kampanju protiv mene, samoljubivo i bez pokrića, oni koji su uživali ono stanje stvari koje je bilo ranije. Na taj su način nastavili kršiti zakonska pravila i propise našeg pozorišta, naših pravilnika i propisa.
Na žalost to je rezultiralo i mojoj dvomjesečnom bolešću. Nakon raspleta, koji se dogodio u zadnjih sedam dana, oni su doživjeli jedan moralni i profesionalni harakiri jer nisu uspjeli prevariti, ni osnivača, ni javnost, ni one koji vode ovo pozorište. Iza časnog imena sindikata našeg pozorišta, kriju se dva-tri uposlenika koji, na osnovu zadnje revizije, koja je došla od našeg osnivača, i na osnovu profesionalnih dosijea uposlenika, ne ispunjavaju uvjete. Oni ne ispunjavaju uvjete za ono za šta već godinama primaju plate. Ne igraju u sopstvenom pozorištu. Oni su zaboravili da su boemi u pozorištu davno umrli.
Mojim dolaskom su mi prezentirali da se događalo da mjesecima pojedini uposlenici nisu dolazili na posao, nisu se pojavljivali u pozorištu, da su odbijali da igraju, a da su odlazili tamo negdje gdje im neko da sitne pare. To sam prvim danom dolaska promijenio. Zaveo sam red, rad i disciplinu, da bih iz toga izvukao sukus, da vidimo koga imamo, šta imamo i kako možemo. Što je meni posebno drago, 95 posto uposlenika ove kuće se odazvalo mom pozivu i mi smo uspjeli da dignemo pozorište.
Nažalost, doživio sam verbalne i fizičke napade, pretnje, do onih kakvih se Mostarci, oni časni i pošteni, koji su ogromna većina, stide. Stotine poziva sam dobio iz cijele regije, a posebno me raduju ovi iz Mostara, koji su mi dali podršku i rekli da to nije Mostar. Prije pet dana stavljena je tačka na sve ovo jer su oni pokušali da obmane i našeg osnivača, grad Mostar, i Hercegovačko-neretvanjski kanton, koji su naši osnivači i kroz koje se mi finansiramo, sa nekim lažnim dokumentima, falsifikovanjem potpisa drugih uposlenika. Osnivač je odgovorio i dao punu podršku meni i mome radu, uz izvinjenje za sve što mi se dogodilo. Dao je podršku Upravnom odboru i zatražio da se eksplicitno sprovode zacrtani planovi.
RSE: Do sada se nije desilo da ukupna kulturna javnost, tvoje i moje kolege, tako zdušno pruže pomoć jednom čovjeku kada se nađe u takvoj nevolji?
Gegić: I mene je to pozitivni iznenadilo. Ono što mi je davalo snagu i volju da izdržim, zbilja je ta podrška kolega umjetnika, glumaca, dramskih pisaca, reditelja iz cijele regije, kolega novinara. Onoga trenutka kada su me obavijestili u Italiji da je izašlo saopćenje i podrška meni, te protest zbog toga što se meni čini u Mostaru od Antifašističkog vijeća BiH, na to je stavljena tačka. Ja sam i dalje tim oponentima pružio mogućnost da igraju. Od reditelja, kojeg sam doveo, Irfana Mensura, sjajnog i velikog glumca i reditelja iz Beograda, prvo sam tražio da njima da uloge, da budu u angažmanu, da mogu dobijati plaću. Oni su isti dan uzeli bolovanje i otišli su da bojkotuju rad i predstavu u svome pozorištu.
Svim kolegama i prijateljima, svim onim koji su mi dali podršku, zbilja u najtežim trenutcima u mojoj karijeri, se zahvaljujem na podršci. Bez njih se sigurno ne bih odlučio da se vratim ponovo u pozorište, da nastavim da vodim ovo pozorište ka onome mjestu o kojem smo govorili na početku.
RSE: Ti si udahnuo zrak u organizam koji je koliko jučer jedva pokazivao znakove života, ali sada valja taj život održavati. Zanima me kako ćeš to u buduće raditi, sa istim siromašnim grantovima?
Gegić: Osnivač je od mene tražio program i ja sam ga predao. Želim da napravim novi format savremenog, produkciono i repertoarno fleksibilnog pozorišta, kakvo može jedino da opstane, a takvo će biti Narodno pozorište Mostar. Jedino što sam od njih zatražio je da se riješi finansijski status. Pravni status imamo. Da iz granta izađemo i da uđemo u redovan budžet grada, našeg osnivača.
Ponudio sam im i jednu novu formu, da mi što više svojim snagama i znanjem, svojim talentom, uz otvaranja ovog pozorišta prema gostujućim glumcima, gostujućim rediteljima i dramskim piscima, tražimo pokrovitelje i sponzore naših projekata, da riješimo produkciju. Predstava Koncert za pticu rugalicu, koja košta oko 30.000 konvertibilnih maraka, je sva pokrivena iz tih sredstava. Čak i sada možemo da zarađujemo na njoj, od prodatih ulaznica. Možemo funkcionisati, možemo raditi, možemo promijeniti način mišljenja i profesionalni krvotok. Onakav kakav je bio ovdje, ni za šta nije.
