Obećanja su dugo trajala, a onda je došao papir da je kuća obnovljena i da se može vratiti. Međutim, kuća postoji samo na papiru. Uz sve njene muke, sada je i u birokratskim zavrzlamama. Iz kolektivnog centra je tjeraju jer papiri kažu da kuće ima, bez obzira što ona u stvarnosti ne postoji.
Poslije 13 godina boravka u Mihatovićima kod Tuzle, Fatija Hrvačić mora napustiti kolektivni centar jer u tuzlanskom odjeljenju za izbjeglice tvrde da je Fatijina kuća obnovljena:
„Dobila sam prije tri i po godine da mi je kuća obnovljena, da mogu izaći, potom sam išla, nije ništa istina, nije bila. Ponovo opet sam dobila sad - i stalno mi šalju da mi je kuća obnovljena, a od tog nema ništa. I kad sam išla da kažem, jednom mi kažu: ’Šta će tebi kuća? Stara si ti, sama, ne mereš kuće dobiti.’ Ja imam sina i snahu i dvoje unučadi. Oni odu preko ljeta da zarade sebi, ne moremo da živimo od moje penzije same. I vrate se. Hoće i oni da se vrate ovdi, na svoju očevinu.“
Dok jedni tvrde da joj je kuća obnovljena i da mora napustiti kolektivni centar, ona ne vidi izlaz, ali traži pravdu:
„Ne znam kako će se riješiti. Ja bih želila da mi se napravi kuća, da mi se djeca smjeste. Imam djecu tu, unučiće. Šehidska sam porodica, izgubila sam oca, mater, muža, sina, zeta, svekra, đevera...“
Fatija sa sinom ispred svoje porušene kuće
Sin Dževad insistira da se njegovoj majci napravi kuća i tek tada može napustiti kolektivni centar:
„Imam mater, šehidsku porodicu. Skoro sam se operisao i digao sam se da je neko ostavi više na miru jer ovo ne vodi ničemu dobrom, nema ovo nikakvog smisla. Prije tri i po godine pokazuju joj slike kuće - kao da ima kuću. Žena bi rado da se vrati toj kući, ali je nema. Nakon svega toga ponovo šalju izvinjenja kao, eto, produžiće joj u alternativnom smještaju da živi u Mihatovićima - i produžili su joj da bi se vratila tu da živi. Nakon toga, 14. sedmog, poslije dženaze odmah u Srebrenici, ponovo joj stiže rješenje koje glasi da moja mati ima sagrađenu kuću, samo nema struju i vodu i da joj se produžuje za naredna tri mjeseca i da napusti kolektivni smještaj.
Žena je oboljela, ima i dokaze i nalaze, ima visok šećer i sve ostalo, ne može više da podnese ovo, ovo je katastrofa. Ništa ona bolja nije ni gora od drugih porodica. Treba da joj se napravi kuća jer je tu bila kuća, imaju dokazi, ima sve ostalo. Ako je ona izgubila toliko u ovom ratu, trinaestero ukupno, ako je sve to izgubila, samo neka kažu šta treba još da da za ovu državu da bi se njima napravila kuća - tu smo, daćemo i to. Nikakav problem nije. Ali to ne vodi ničemu dobrome, niti može voditi. Neko je tu kuću morao potpisati svojom rukom za moju mater. Ako i postoji ta kuća, što je ta gospođa Ljubica pokazivala, znači postoji. Mati može da se vrati i hoće da se vrati u tu kuću što joj ona pokazuje. I ona ne odustaje od tog. Sad odmah, iz ovih stopa bi se ona vratila u tu kuću. Ali, normalno, ne da niko u svoje.“
Na centralnom opštinskom spisku obnovljenih kuća nema imena Fatije Hrvačić. Ona nije dobila donaciju, što kazuje da njena kuća zaista nije obnovljena.
Poslije 13 godina boravka u Mihatovićima kod Tuzle, Fatija Hrvačić mora napustiti kolektivni centar jer u tuzlanskom odjeljenju za izbjeglice tvrde da je Fatijina kuća obnovljena:
„Dobila sam prije tri i po godine da mi je kuća obnovljena, da mogu izaći, potom sam išla, nije ništa istina, nije bila. Ponovo opet sam dobila sad - i stalno mi šalju da mi je kuća obnovljena, a od tog nema ništa. I kad sam išla da kažem, jednom mi kažu: ’Šta će tebi kuća? Stara si ti, sama, ne mereš kuće dobiti.’ Ja imam sina i snahu i dvoje unučadi. Oni odu preko ljeta da zarade sebi, ne moremo da živimo od moje penzije same. I vrate se. Hoće i oni da se vrate ovdi, na svoju očevinu.“
Dok jedni tvrde da joj je kuća obnovljena i da mora napustiti kolektivni centar, ona ne vidi izlaz, ali traži pravdu:
„Ne znam kako će se riješiti. Ja bih želila da mi se napravi kuća, da mi se djeca smjeste. Imam djecu tu, unučiće. Šehidska sam porodica, izgubila sam oca, mater, muža, sina, zeta, svekra, đevera...“
Sin Dževad insistira da se njegovoj majci napravi kuća i tek tada može napustiti kolektivni centar:
„Imam mater, šehidsku porodicu. Skoro sam se operisao i digao sam se da je neko ostavi više na miru jer ovo ne vodi ničemu dobrom, nema ovo nikakvog smisla. Prije tri i po godine pokazuju joj slike kuće - kao da ima kuću. Žena bi rado da se vrati toj kući, ali je nema. Nakon svega toga ponovo šalju izvinjenja kao, eto, produžiće joj u alternativnom smještaju da živi u Mihatovićima - i produžili su joj da bi se vratila tu da živi. Nakon toga, 14. sedmog, poslije dženaze odmah u Srebrenici, ponovo joj stiže rješenje koje glasi da moja mati ima sagrađenu kuću, samo nema struju i vodu i da joj se produžuje za naredna tri mjeseca i da napusti kolektivni smještaj.
Žena je oboljela, ima i dokaze i nalaze, ima visok šećer i sve ostalo, ne može više da podnese ovo, ovo je katastrofa. Ništa ona bolja nije ni gora od drugih porodica. Treba da joj se napravi kuća jer je tu bila kuća, imaju dokazi, ima sve ostalo. Ako je ona izgubila toliko u ovom ratu, trinaestero ukupno, ako je sve to izgubila, samo neka kažu šta treba još da da za ovu državu da bi se njima napravila kuća - tu smo, daćemo i to. Nikakav problem nije. Ali to ne vodi ničemu dobrome, niti može voditi. Neko je tu kuću morao potpisati svojom rukom za moju mater. Ako i postoji ta kuća, što je ta gospođa Ljubica pokazivala, znači postoji. Mati može da se vrati i hoće da se vrati u tu kuću što joj ona pokazuje. I ona ne odustaje od tog. Sad odmah, iz ovih stopa bi se ona vratila u tu kuću. Ali, normalno, ne da niko u svoje.“
Na centralnom opštinskom spisku obnovljenih kuća nema imena Fatije Hrvačić. Ona nije dobila donaciju, što kazuje da njena kuća zaista nije obnovljena.
