Na Bledskom strateškom forumu u Sloveniji 28. avgusta predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel iznio je svoje viđenje proširenja Evropske unije.
"Vjerujem da moramo, na obje strane, biti spremni na proširenje do 2030."
Uvjeren je da je "vrijeme da se riješimo nejasnoća. Vrijeme je da se suočite s izazovima jasno i iskreno. Da bismo bili vjerodostojni, vjerujem da moramo razgovarati o vremenskim okvirima i zadacima".
Ovo je izazovno. Proširenje EU nalazi se "na aparatima" otkako je Hrvatska, kao posljednja koja je do sada pristupila bloku, postala članica prije deset godina. I sam Michel je ukazao na neke od izazova: stvaranje nezavisnog pravosuđa, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Ali, isto tako, ekonomska spremnost uz napomenu da je trenutno BDP budućih zemalja članica oko 50-70 posto od najmanje ekonomije EU. I pored toga, nešto što postaje sve važnije za Brisel: usklađivanje sa vanjskopolitičkim ciljem EU - posebno sa sve većim EU sankcijama Rusiji i Bjelorusiji.
Šta bi bio njegov lijek?
Uz klimanje glavom EU nadama na Zapadnom Balkanu, čiji su lideri bili prisutni tokom govora, možda je najzanimljivije bilo sljedeće:
"Moramo se pobrinuti da se prošli sukobi ne uvoze u EU. I koriste za blokiranje pristupanja susjeda i budućih država članica. Jedan od načina bi mogao biti dodavanje takozvane 'klauzule o povjerenju' u ugovore o pristupanju kako bi se osiguralo da zemlje koje su se upravo pridružile ne mogu blokirati buduće države članice."
Sve je to u redu, ali šta je sa trenutnim državama članicama koje blokiraju proces? Riječ je o Grčkoj, Francuskoj i Bugarskoj koje su sve u različitim fazama blokirale put Sjeverne Makedonije u EU zbog bilateralnih pitanja i/ili unutrašnje politike. Postoje neki nagovještaji.
Potpuno se protivi odustajanju od pravila o jednoglasnosti u EU navodeći da bi "ukidanje jednoglasnosti moglo biti izbacivanje svega dobrog zajedno sa lošim" i da je "jedinstvo u centru snage Evropske unije".
Umjesto toga, spomenuo je koncepte o kojima se već raspravljalo u briselskim krugovima, kao što je "konstruktivno suzdržavanje", što se koristilo kada je EU odlučila finansirati isporuke oružja Ukrajini i što u suštini podrazumijeva da država članica ne glasa o tom pitanju i jednostavno ne daje ni veto ni odobravanje.
Također je spomenuo da "postoje različiti načini da se prilagodi glasanje kvalifikovanom većinom (pravilo glasanja u EU koje znači da se nešto donese kada glasa 55 posto država članica koje predstavljaju 65 posto ukupne populacije EU) bilo u brojevima ili kako i kada to primjenjujemo".
Međutim, jednoglasnost vlada u vanjskoj politici EU, kao i u politici proširenja, a za promjenu bila bi potrebna jednoglasnost. Drugim riječima, težak zadatak.
Ipak, kada secirate govor poput ovog, vrijedi imati na umu nekoliko stvari. Prvo pravilo u Briselu po pitanju proširenja je sljedeće: nagađanje o budućim proširenjima je nezahvalna igra. To je rađeno i ranije i uvijek se završi previše optimistično.
Čuo sam da se i ranije razbacivalo raznim godinama, kao i prilikom izvještavanja o Strategiji Evropske komisije za Zapadni Balkan iz 2018. godine u kojoj se navodi da bi Crna Gora i Srbija trebalo da budu spremne za članstvo u EU 2025. godine, a da bi Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Sjeverna Makedonija do tada trebalo da daleko odmaknu na putu ka pridruživanju EU.
Sada smo u ranoj jeseni 2023. godine i jasno je da nijedna od država Zapadnog Balkana koje se nadaju Evropskoj uniji neće biti članica za dvije godine. Zapravo, pošteno je reći, a možda čak i malo velikodušno, da su svi oni napravili male korake ka cilju, ali niko nije baš blizu pridruživanju.
Također je vrijedno napomenuti da ćete vjerovatno čuti više ovih predviđanja u bliskoj budućnosti.
Zašto? Iz dva razloga.
Prvo, zbog toga što proširenje EU ponovo postaje goruća tema. Čak i zapadne članice Unije koje su ranije oklijevale, sada su za. Lideri EU će razgovarati o tome kako veća EU može funkcionisati kada se sastanu u Briselu u oktobru i decembru.
I vjerovatno će donijeti odluke koje će "pogurati" proces pristupanja, kao što je davanje zelenog svjetla Ukrajini i Moldaviji za početak pregovora o pristupanju, moguće da Gruzija postane zemlja kandidat i potencijalno da Albanija i Sjeverna Makedonija počnu otvarati različita poglavlja nakon procesa pregleda koji je trajao skoro 18 mjeseci.
Ali, ovo je druga tačka, to je takođe zato što se približavamo kraju mandata nekih kao što je sam gospodin Michel. Sljedeće godine u ovo vrijeme više neće biti predsjednik Evropskog vijeća. I dok bi on mogao ponovo da se pojavi kao belgijski premijer, prilično su velike šanse da on neće biti ni u kakvom kapacitetu donošenja odluka o proširenju EU uoči ili oko 2030.
Drugim riječima, sada može sebi da priušti da bude ambiciozan i da kaže više stvari jer odluka nije na njemu.
Ne bi bilo iznenađujuće da predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u svom godišnjem govoru o stanju u Evropskoj uniji u Evropskom parlamentu 13. septembra izbaci slične pozitivne glasove o proširenju EU, pogotovo jer to može biti njen posljednji, osim ako ne bude ponovo imenovana u ljeto 2024.
Ali, u svom skepticizmu i sumnjama, ovdje vrijedi istaknuti jedan pozitivan aspekt: ako se Michel, koji je stalno u kontaktu s liderima 27 država članica, osjećao dovoljno sigurnim da održi tako pozitivan govor o proširenju Unije, onda proširenje dobiva momentum.
Možda neće ostati u fokusu zauvijek: izbori, ekonomski padovi i drugi "crni labudovi" se stalno pojavljuju, ali možete očekivati da će se u narednim mjesecima dogoditi barem neka vrsta malih koraka ka proširenju EU - samo ne pitajte o vremenskim okvirima.
Facebook Forum