Do kraja Evropskog fudbalskog prvenstva koje se igra u Poljskoj i Ukrajini ostala je još jedna utakmica. U nedjelju. Izostalo je očekivano, a ima dosta sportskih radnika koji smatraju i projektovano, finale između Španije i Njemačke, ekipa koje su završile i prethodno prvenstvo.
Aktuelni šampioni su, doduše, opravdali očekivanja, mada nisu prikazali igru dostojnu šampionske i u finale se provukli poslije izvođenja jedanaesteraca.
Njemačka, pak, posrnula je protiv Italijana. Premda je selektor Nijemaca Joakim Lev kuražio i sebe i svoje momke obećanjima kako se tradicija neće nastaviti, pokazalo se posve suprotno. Njemačka selekcija, koja je do sada tri puta bila kontinentalni prvak, nikad dosad na nekom evropskom, niti svjetskom prvenstvu nije pobijedila italijansku.
Azuri, a tako od milja zovu vrstu sa Apeninskog poluostrva, na najdrastičniji način iznova demantuju onu već mitsku izjavu engleskog velikana Gerija Linekera, a po kojoj je fudbal „jednostavna igra u kojoj uvijek pobjedjuju Nijemci“. Po svemu sudeći ova je već mitska izjava, istina ne samo na Engleze, ograničenog dometa, a zato se kontinuirano brinu Italijani. Engleska frustracija vuče duboke korijene, jer su Nijemci kontinuirano podrivali tamošnje samopouzdanje kad je ova igra u pitanju. Uvijek su mislili kako su oni, ne samo utemeljili nego i izmislili igru. U doslovnom i u prenesenom značenju.
Mit o moći njemačkih loptača počeo je prije šezdesetak godina stvarati legendarni Sep Hepberger, trener koji je ovu selekciju vodio u vise od 160 utakmica, što je za ondašnji ritam odigravanja bio pravi kuriozitet. Hoteći instalirati novu filozofiju igre, a u kojoj osim fokusiranja na zeleni travnjak i tamošnja dešavanja nema drugih računica, Hepberger je ispleo malu mrežu velikih logičkih besmislica tipa: „lopta je okrugla“ i „utakmica traje devedeset minuta“. Izreke su, naravno u značenju koje je igračima usađivao veliki trener, imale istinske poučke, mantre od kojih je zavisila predanost cilju i trenerskim zamislima. Danas zvuče kao očigledne bedastoće kad ih veseli ekzemplari časne mi profesije svakodnevno rabe u svojim prenosima i raportima. Davno su prestale biti tek poštapalice i postale istinske proteze za invalidne rečenice i još invalidnije misli.
Ali, vratimo se priči. Mada nisu blistali, Nijemci su i u polufinalnoj utakmici pokušali „odraditi“ prema Hepbergerovim instrukcijama. Igrali su bez kalkulacija, borili se do poslednjeg daha i, poslije penala u drugoj minuti nastavka, nadali se kako će im se sreća u formi okrugle lopte još jednom nasmiješiti. Ali, nije tako desilo. Nije im sreća okrenula leđa, nego su Prandelijevi momci pokazali kako se dovršava posao. Bila bi i grehota i sramota ne pomenuti ime Ćezara Prandelija, čovjeka koji je na prvenstvo, umjesto one zatvorene, dosadne i kalkulantske reprezentacija koja je ubijala volju za gledanjem, doveo jednu posve dugačiju, goropadnu i razigranu Italiju.
Aktuelni šampioni su, doduše, opravdali očekivanja, mada nisu prikazali igru dostojnu šampionske i u finale se provukli poslije izvođenja jedanaesteraca.
Njemačka, pak, posrnula je protiv Italijana. Premda je selektor Nijemaca Joakim Lev kuražio i sebe i svoje momke obećanjima kako se tradicija neće nastaviti, pokazalo se posve suprotno. Njemačka selekcija, koja je do sada tri puta bila kontinentalni prvak, nikad dosad na nekom evropskom, niti svjetskom prvenstvu nije pobijedila italijansku.
Azuri, a tako od milja zovu vrstu sa Apeninskog poluostrva, na najdrastičniji način iznova demantuju onu već mitsku izjavu engleskog velikana Gerija Linekera, a po kojoj je fudbal „jednostavna igra u kojoj uvijek pobjedjuju Nijemci“. Po svemu sudeći ova je već mitska izjava, istina ne samo na Engleze, ograničenog dometa, a zato se kontinuirano brinu Italijani. Engleska frustracija vuče duboke korijene, jer su Nijemci kontinuirano podrivali tamošnje samopouzdanje kad je ova igra u pitanju. Uvijek su mislili kako su oni, ne samo utemeljili nego i izmislili igru. U doslovnom i u prenesenom značenju.
Mit o moći njemačkih loptača počeo je prije šezdesetak godina stvarati legendarni Sep Hepberger, trener koji je ovu selekciju vodio u vise od 160 utakmica, što je za ondašnji ritam odigravanja bio pravi kuriozitet. Hoteći instalirati novu filozofiju igre, a u kojoj osim fokusiranja na zeleni travnjak i tamošnja dešavanja nema drugih računica, Hepberger je ispleo malu mrežu velikih logičkih besmislica tipa: „lopta je okrugla“ i „utakmica traje devedeset minuta“. Izreke su, naravno u značenju koje je igračima usađivao veliki trener, imale istinske poučke, mantre od kojih je zavisila predanost cilju i trenerskim zamislima. Danas zvuče kao očigledne bedastoće kad ih veseli ekzemplari časne mi profesije svakodnevno rabe u svojim prenosima i raportima. Davno su prestale biti tek poštapalice i postale istinske proteze za invalidne rečenice i još invalidnije misli.
Ali, vratimo se priči. Mada nisu blistali, Nijemci su i u polufinalnoj utakmici pokušali „odraditi“ prema Hepbergerovim instrukcijama. Igrali su bez kalkulacija, borili se do poslednjeg daha i, poslije penala u drugoj minuti nastavka, nadali se kako će im se sreća u formi okrugle lopte još jednom nasmiješiti. Ali, nije tako desilo. Nije im sreća okrenula leđa, nego su Prandelijevi momci pokazali kako se dovršava posao. Bila bi i grehota i sramota ne pomenuti ime Ćezara Prandelija, čovjeka koji je na prvenstvo, umjesto one zatvorene, dosadne i kalkulantske reprezentacija koja je ubijala volju za gledanjem, doveo jednu posve dugačiju, goropadnu i razigranu Italiju.
