Dostupni linkovi

Đukanović - od autoritarnog manipulatora do očinske figure


Milo Đukanović obavještava javnost o svom povlačenju sa mjesta premijera, decembar 2011.
U odnosu na region, a bogami i šire, samo u Crnoj Gori još uvijek nije došlo do smjene vlasti. Komunistička partija je samo promijenila ime i kao Demokratska partija socijalista, ostaje na vlasti već dvadeset godina. Tokom tog perioda, DPS se cijepao, mijenjao programe, pojedinci su odustajali ili bili odbacivani. Jedina konstanta je sve jači i neizbježni Milo Đukanović.

Iako se prije pola godine odrekao funkcije, koja je formalizovala njegovu lidersku poziciju, bivši premijer Milo Đukanović je i dalje, kao šef vladajuće Demokratske partije socijalista, neprikosnoveni vođa u Crnoj Gori i jedini aktivan političar državničke garniture iz perioda raspada Jugoslavije.

Kritičari ga smatraju autoritarnim manipulatorom i političkim konvertitom, a pristalice majstorom političke taktike, moćnim gospodarem i očinskom figurom koja rješava probleme i otklanja sve neizvjesnosti i opasnosti.

O načinu na koji veliki broj ljudi doživljava Đukanovića, govori sociolog politike, Srđan Vukadinović.

„Veliki broj građana, i to upravo niže socijalne strukture, građana koji su na hijerarhijskoj ljestvici vrijednosti društva niže pozicionirani, identifikovali su, i puno puta identifikuju Đukanovića sa državom. I ne samo sa državom, nego ga identifikuju i sa platama koje oni dobijaju i sa penzijama koje oni dobijaju. Pa će tako dosta puta reći - penzije im je dao Milo Đukanović, plate im je dao Milo Đukanović, stvari je razriješio Milo Đukanović. Bez obzira o kakvoj se harizmatičnoj ličnosti političkog lidera radi, jako je opasno vezati te stvari za pojedinca, za lidera, a ne za sistem“, upozorava Vukadinović.

Moć, harizma i status mita se ne stiče preko noći. Doskorašnji crnogorski premijer Milo Đukanović je svoju današnju poziciju gradio dvije decenije. Iako se često može čuti da mu je premijerska fotelja prvo radno mjesto, to ipak nije tačno.

Politikom se bavi od najranije mladosti, pa je već kao student bio predsjednik Omladinske organizacije, da bi odmah nakon fakulteta stupio u profesionalni angažman na mjestu omladinskog funkcionera. Pravu vlast je prvi put okusio u vrijeme Miloševićeve antibirokratske revolucije, odnosno, njegovog obračuna sa dotadašnjim političkim rukovodstvom Crne Gore.

Na vlast je došla mlada politička garnitura kojoj su, pored Đukanovića, pripadali i Momir Bulatović i Svetozar Marović. Uz naklonost ili sarkazam, dobili su grupni nadimak - mladi, lijepi i pametni.

Trojac je funkcionisao do polovine devedesetih, a 1997. godine dolazi do razlaza. Đukanović pravi distancu u odnosu na Miloševića, na koju Bulatović ne pristaje. DPS se cijepa, Bulatović gubi duel, a Đukanović postaje neprikosnoveni vođa.

Funkcioner Demokratskog centra i pažljiv posmatrač društvenih prilika, Goran Đurović, kaže da je čarobna formula Đukanovićeve dvadesetogodišnje nepomućene i rastuće moći zapravo u kombinaciji harizme, autoritarnosti i sposobnosti za političke i ideološke metamorfoze:

„To je prosto neodvojivo. On je jednostavno uspio da u jednom trenutku bude moćan u periodu kada je bio blizak Miloševiću i onda je u jednom trenutku, kad je vidio da cijeli svijet pušta Miloševića niz vodu, naravno politički pametno niko mu to ne može osporiti, donio jednu pametnu i lucidnu odluku i rekao - OK, okrećem se nekoj drugoj priči. I istim takvim autoritetom moći okrenuo se u suprotnom pravcu“, kaže Đurović.

Eksperimentalna politička faza

Milo Đukanović je bio tvrdokorni komunista, lojalan Miloševićev politički i ratni saveznik, a kad ga je napustio miljenik Zapada. Potom reformista, odan evro-atlantskim integracijama.

Sa kolikom je ubijeđenošću, 1991. govorio da je Crna Gora opstala kao ostrvo slobode kada su drugi bili porobljeni, pa da bi isto tako mogla opstati kao „ostrvo komunizma“, tako i danas samouvjereno zastupa principe neoliberalne ekonomije.
Milo Đukanović sadi drvo povodom akcije pošumljavanja, april 2009. Foto: Savo Prelević


Sve bi, pa i energetske resurse prodao u većinsko vlasništvo strancima i ne sumnja u svoj sud, kao što nije sumnjao ni prije dvadeset godina, kada je rekao da je i „šah omrznuo zbog šahovnice“, pa se 2000. izvinjavao Hrvatima.

„Što se tiče mog gesta upućenog hrvatskoj javnosti, to je, možda jedna od najboljih tačaka u mojoj političkoj biografiji“, rekao je svojevremeno Đukanović.

Svaki njegov političko-ideološki salto mortale, građani su bespogovorno pratili.

Sociolog politike, Srđan Vukadinović, koji kaže da su mentalitet građana Crne Gore i Đukanovićeve karakteristike kao političara - savršen spoj, ukazuje na izvjestan paradoks.

„Crna Gora i crnogorski ambijent se dugo nalazio u jednoj eksperimentalnoj političkoj fazi, gdje su mnogi građani i mnogi pripadnici društvenih grupa bili svjedoci mnogih obećanja, a najmanje su se ispunila ona bitna koja se tiču kvalitet života. I nekako ispada da što određeni političari dobijaju više glasova da je kvalitet života sve manji i manji kod većeg broja populacije“, kaže Vukadinović.

Govoreći o korelaciji građani - lider na crnogorskom primjeru, istoričar Dragutin Papović sagledava okolnosti i konstatuje da građani Crne Gore, još uvijek nisu dobili priliku da upoznaju autentičnog demokratskog lidera, što zapravo može biti glavni razlog njihove privrženosti autoritarnom lideru, kao jedinom poznatom tipu.

„Mislim da je kod nas sada jedno tranziciono vrijeme na čijem kraju treba da se desi jedna istorijska prekretnica, da svaki naredni izabrani predsjednik Vlade ili predsjednik države bude istovremeno sposobna ličnost, da bude ličnost koja ima integritet i viziju da bi zaslužio taj epitet lidera, a opet da bude dovoljno obazriv prema demokratskim institucijama ili da bude dovoljno obazriv u čuvanju demokratskih kontrola moći vlasti da ne bi prešao u ono što zovemo sferom autoritativnih vladara“, kazao je Papović.
XS
SM
MD
LG