Dostupni linkovi

Dodik i Čović – savez za razbijanje BiH?


Milorad Dodik i Dragan Čović

Tema Mosta RSE bila je savez između Milorada Dodika, predsednika Republike Srpske (RS), i Dragana Čovića, lidera bosanskohercegovačkih Hrvata. Sagovornici su bili Slavo Kukić, sociolog i profesor Sveučilišta u Mostaru, i Dragan Bursać, politički analitičar iz Banjaluke i novinar magazina Buka.

Bilo je reči o tome šta je to što povezuje Dodika i Čovića, zašto su njih dvojica zatražili da strane sudije odu iz Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kada znaju da taj njihov zahtev nema nikave šanse da prođe, koliko Milorad Dodik može pomoći Čoviću da ostvari svoj naum o osnivanju trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, da li se vrh Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini distancira od Čovića, da li saradnja Dodika i Čovića liči na saradnju Radovana Karadžića i Mate Bobana tokom rata u Bosni i Herecegovini, ima li savez Dodika i Čovića podršku Beograda i Zagreba, kao i o tome kako to da Dodik i Čović odlično sarađuju i onda kada su Beograd i Zagreb na ratnoj nozi.

Omer Karabeg: Jedan od najtrajnijih političkih saveza u Bosni i Hercegovini je savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića. Šta povezuje tu dvojicu političara?

Slavo Kukić: Vrlo često se govori da njih povezuju stvari ideološke naravi. Ja, međutim, mislim da je ideologija samo paravan, da njih povezuje druga vrsta interesa i da je njihov savez vezan za činjenicu da su i jedan i drugi duboko ogrezli u kriminalu. Za njih je "borba za interese naroda" najbolji paravan da se ono za šta se svugdje u svijetu završava u zatvoru - ako ne u potpunosti anulira, onda barem koliko je to moguće relativizira.

Dragan Bursać: Ja mislim da je riječ o dvojici pragmatika. Nema tu govora o bilo kakvoj ideologiji. Njihov cilj je - ostati na vlasti pošto-poto. Uzmimo primjer gospodina Dodika. On je bio mladi socijalista, pa reformista, pa samostalni kandidat, pa socijaldemokrata, a sada je ultranacionalista pod plaštom socijaldemokratije. Očigledno je da je cilj i jednom i drugom da zadrže stečeno bogatstvo, da ostanu sa ove strane tamničkih vrata, a da bi to ostvarili ne prezaju ni od čega. Koliko god bio nezdrav, njihov savez je normalan.

Priča za malu decu

Omer Karabeg: Najnoviji zajednički potez Dodika i Čovića je zahtev da u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ne bude stranaca. Da bi se to ostvarilo mora da se promeni Ustav Bosne i Hercegovine, a on se ne može menjati bez saglasnosti predstavnika Bošnjaka, koji su već odavno stavili do znanja da se neće s tim saglasiti. Ako Dodik i Čović znaju da njihov zahtev ne može proći, zašto ga onda pokreću?

Slavo Kukić: U pitanju je talasanje, jer i jedan i drugi imaju svoje medije. Gospodin Dodik kontroliše najjači elektronski medij u Republici Srpskoj, a Dragana Čovića podržava najčitanija novina na prostoru BiH gdje su Hrvati u većini. I jednom i drugom je jasno da promjena ustava ne može proći. Jer to što oni predlažu da Ustavni sud BiH bude sastavljen od šest sudaca - po dvojica iz svakog od tri konstitutivna naroda - i da nijedna odluka ne može biti donijeta ako za nju ne glasa najmanje po jedan sudac iz svakog naroda, potpuno je suprotno praksi ustavnih sudova u svijetu i u državama koje su slične Bosni i Hercegovini.

Oni žele Ustavni sud pretvoriti u Dom naroda i na taj način odgoditi uspostavljanje pravne države u Bosni i Hercegovini. To im garantuje da neće odgovarati za ono što su do sada činili, a zbog čega se završava u zatvoru.

Zbog toga Dodik ne mora brinuti ni zbog Bobar banke, ni zbog Pavlović banke, niti zbog Boske, niti zbog autoputa, a Čović se ne mora bojati da će ponovo biti otvoreni slučajevi koji se tiču Eroneta i Sokola. Njihova priča o tome kako izmjenama u sastavu Ustavnog suda žele Srbe i Hrvate dovesti u ravnopravnu poziciju i spriječiti majorizacija je priča za malu djecu. Radi se o dvojici izuzetnih pragmatika s tim što je Milorad Dodik siroviji, a Dragan Čović suptilniji. Sve ostalo je potpuno isto.

Dragan Bursać: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića, jer s vremena na vrijeme treba podizati tenzije. Kako se radi o prvoklasnim političkim šarlatanima koji su ovisni o medijima, oni su u politički život morali ubrizgati injekciju koja se zove promjena ustava, mada to nema nikakve veze sa realnošću. Drugi njihov cilj je obezvređivanje pravosuđa Bosne i Hercegovine, što je Dodik započeo spovođenjem referenduma kojim je na neki način demontirao kompletno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Dragan Bursać: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića
Dragan Bursać: Riječ je o medijskom bildovanju nacionalnih mišića


Gospodin Čović radi to isto, samo daleko suptilnije i itekako mu odgovara uraganska inicijativa gospodina Dodika. Po mom sudu ova predstava oko Ustavnog suda trajaće još najviše deset - petnaest dana. Naravno da se ništa neće desiti, ali oni su svojom pričom o Ustavnom sudu uspjeli da zatalasaju javnost. Da nije tako ne bismo ni mi sada pričali o tome.

Čović na udaru Katoličke crkve

Slavo Kukić: Ja mislim da se to neće tako brzo završiti. Pričom o Ustavnom sudu Milorad Dodik pravi uvod u slijedeće parlamentarne izbore 2018. godine. On je već najavio još jedan referendum u 2017. godini. On želi stalno održavati tenzije među građanima Republike Srpske i marginalizirati opoziciju na isti način kako je to učinio na lokalnim izborima oktobra prošle godine. Što se tiče Čovića, on bi se mogao suočiti sa problemima - ne zbog organa pravosuđa, nego zbog onoga što mu je u predbožićno vrijeme servirala Katolička crkva. To je zapravo bilo najsnažnije distanciranje Katoličke crkve od politike bosanskohercegovačkog HDZ-a i njegovog lidera od 1996. godine.

Naime, uoči Božića Ivo Tomašević, tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, u autorskom tekstu u Slobodnoj Dalmaciji vrlo snažno je kritizirao HDZ BiH i Dragana Čovića osobno zbog njihova zalaganja za treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet. Monsinjor Tomašević je napisao, a kasnije su to isto ponovili i biskup Komarica (Franjo) i kardinal Puljić (Vinko), da su dva entiteta donijela puno zla građanima Bosne i Hercegovine, a posebice Hrvatima, i da bi treći entitet doveo do njihovog nestajanja. Biskup Komarica je još više upro prstom u savez Čović - Dodik tvrdnjom da je iz Republike Srpske nestalo preko 90 posto Hrvata i da bi Čoviću bolje bilo da vodi računa o vlastitim sunarodnicima, nego da kuje planove sa Dodikom.

I Tomašević, i Puljić, i Komarica su poručili da je Čovićeva priča da tamo gdje tokom rata nije bilo jedinica Hrvatskog vijeća obrane nema ni Hrvata - zapravo pokušaj da na desetine hiljada Hrvata, koji žive na tim područjima, budu živi sahranjeni. To su bila vrlo oštra upozorenje i, ako se tako nastavi, Dragan Čović bi mogao imati ozbiljnih problema. Karakteristično je da kardinal Puljić nije došao na božićni domijenak kod gospodina Čovića, niti se ovaj pojavio na domijenku kojeg je organizirao kardinal.

Omer Karabeg: Milorad Dodik podržava glavni cilj Dragana Čovića, a to je osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Koliko Dodik može pomoći Čoviću da ostvari svoj cilj?

Dragan Bursać: Kada bismo imali hrvatski entitet, to bi nužno zahtijevalo ono što Milorad Dodik ne može da prihvati, a to je da se "uštine" dio Republike Srpske, jer bez toga nema trećeg entiteta. Treba se odreći dijela teritorije koji pripada Republici Srpskoj - na šta Milorad Dodik ne pristaje. Znate onu njegovu izjavu koju često ponavlja: "Treći entitet - da, ali ne na uštrb Republike Srpske". Tako da se moramo zapitati koliko se o trećem entitetu može govoriti kao o nekoj ozbiljnoj stvari. Inače, kad je reč o odnosu sa takozvanom maticom mislim da je u tom pogledu Dragan Čović u predosti nad Miloradom Dodikom.

U Hrvatskoj je na vlasti HDZ koji je na neki način matica bosanskohrecegovačkom HDZ-u. U Srbiji apsolutnu moć ima Aleksandar Vučić koji nikako ne podnosi Milorada Dodika. Kako sada stvari stoje, Milorad Dodik je jako usamljena ličnost. Osim imaginarnih Rusa i ruskih kredita on u realnosti ima samo kredite MMF-a, a predstoje mu i nova zaduživanja. Banjaluka je ušla u novu godinu sa najnovijim kreditom bez koga toplana ne bi mogla da radi i ljudi ne bi imali grijanje.

Dodikovi imaginarni prijatelji

Omer Karabeg: Kako tumačite činjenicu da Dodik i Čović odlično sarađuju čak i onda kada su na ratnoj nozi Beograd i Zagreb od kojih i jedan i drugi zavise?

Dragan Bursać: Čović i Dodik su mali politički igrači. Njihova politička moć se završava na granicama Bosne i Hercegovine. U matičnim državama oni su gotovo beznačajne ličnosti. Dodik je u Srbiji dio folklora. Prosječan Novosađanin ili Beograđanin o dešavanjima u Republici Srpskoj ne zna gotovo ništa. On više zna o folk pjevaču Nedeljku Bajiću Baji i zvjezdama rijaliti programa, poput Zmaja od Šipova, nego o političkom djelovanju Dodika. Milorad Dodik je svjestan toga. On nema istinskog političkog partnera osim Čovića.

Postoje, naravno, oni imaginarni o kojima govore njegovi mediji i Radio-televizija Republike Srpske. Ali to su izmišljeni likovi ili ljudi koji su daleko od Republike Srpske poput Putina (Vladimir), Trampa (Donald) i ne znam koga još. Ostaje mu samo Čović, sa kojim ga vezuje nastojanje da po svaku cijenu ostane na vlasti. Ostanak na vlasti za njih dvojicu znači kontrolu nad policijom, a kontrola nad policijom znači da neće otići u zatvor. Logično je onda da su oni okrenuti jedan drugom.

Slavo Kukić: I Dodik i Čović pokušavaju stvoriti dojam kako su oni preuzeli ulogu operativaca Beograda i Zagreba koju su nekoć imali Mate Boban i Radovan Karadžić. Ali taj pokušaj im ne prolazi, jer su u ratno vrijeme Beograd i Zagreb Karadžića i Bobana zaista doživljavali kao operativce vlastite političke ideologije. Danas, međutim, niti Beogradu treba Dodik, niti Zagrebu Čović. Oni samo stvaraju privid o vlastitoj važnosti za unutarnju političku upotrebu. Pitanje je dokle će to ići.

Pokušaj Dodika da stvori dojam kako je on važan političar u očima novog američkog predsjednika je demistificiran. Njemu se prostor sužava. Mislim da će Dodik u konačnici puno snažnije nego što to sada čini posegnuti za represivnim instrumentarijem koji mu je kao predsjedniku Republike Srpske na raspolaganju, što će ga koštati glave. Te instrumente Čović nema, jer je Federacija Bosne i Hercegovine drugačije strukturirana. On eventualno može svoje ljude u nekim kantonima, kao što je Zapadnohercegovački kanton, instruirati da pokušaju funkcionirati kao država.

Recimo, 25. novembar se u Federaciji slavi kao Dan državnosti BiH i to je neradni dan. To je neradni dan i u Zapadnohercegovačkom kantonu, koji je jedan od deset kantona Federacije, ali ne zato što se slavi Dan državnosti nego sveta Kata. To su smiješne stvari, ali pokazuju kako se na razini kantona pokušava nametnuti ono što se ne može nametnuti na razini Federacije.

Omer Karabeg: Kad je u pitanju Dodikov kontroverzni referendum o Danu Republike Srpske, Čoviću je bio važniji Dodik nego matični Zagreb. Dok je zvanični Zagreb oštro osudio taj referendum, Čović ga je praktuično podržao.

Slavo Kukić: Dakako da Čoviću odgovara svako talasanje u Bosni i Hercegovini, jer to odgađa stabiliziranje društvenog i političkog sistema i razgovor o suštinskim temama. Referendum je naprosto čitavu društvenu energiju i u Republici Srpskoj i u Federaciji sa temeljnih životnih pitanja usmjerio na iracionalne stvari. A to ide na ruku kako Dodiku, tako i Čoviću.

Slavo Kukić: Dakako da Čoviću odgovara svako talasanje u BiH
Slavo Kukić: Dakako da Čoviću odgovara svako talasanje u BiH


Osim toga, podrškom referendumu Čović pokušava ostvariti još jedan cilj: stjerati Bakira Izetbegovića u kut i postaviti mu ultimatum - ili ćeš udovoljavati zahtjevima koje ja ispostavljam ili ja odoh u savez sa Dodikom, pa ću ti još više zagorčati život. Ta benevolentnost Čovića prema Dodiku nije rezultat njegovih stvarnih uvjerenja nego njegovih kalkulacija.

Dodik i Čović kao Karadžić i Boban

Omer Karabeg: Gospodin Kukić je uporedio odnos Dodika i Čovića sa odnosom koji su tokom rata imali Radovan Karadžić, lider bosanskohercegovačkih Srba, i Mate Boban, koji je u to vreme bio lider bosanskohercegovačkih Hrvata. Gospodine Bursać, kakvo je vaše mišljenje, podseća li savez Dodik-Čović na savez Karadžić-Boban?

Dragan Bursać: Ta dva saveza se itetako mogu porediti. Dodik i Čović izigravaju malog Karadžića i malog Bobana. Međutim, zvanični Zagreb i Beograd trenutno ne trebaju ni takvog Dodika ni takvog Čovića. Ta njihova igra uspijeva samo dok se igra na nivou Bosne i Hercegovine. Dodik nema ništa protiv toga da bude novi Radovan Karadžić u Republici Srpskoj.

Međutim, to nikako ne odgovara Vučiću zbog evropskog puta kojim ide Srbija. Sa druge strane, nemojmo zaboraviti da je Milorad Dodik ptica zloslutnica, da je on mnoge srbijanske vladare ispratio u debelu penziju, a on je od 2006. godine stalno na vlasti. On je političar koji koristi minimum manevarskog prostora da bi izvukao maksimum. To mu za sada ide dobro. Međutim, kao što je rekao profesor Kukić, glave bi mu mogla doći represija kojoj će morati pribjeći. Prije svega, doći će do ekonomskog kolapsa koji je već sada vidljiv golim okom. Ne trebate biti ekonomski analitičar da biste bili toga svjesni.

Omer Karabeg: Gospodine Bursać, shvatio sam da vi smatrate da Beograd ne daje podršku savezu Dodika i Čovića?

Dragan Bursać: Beograd se trudi da bude diplomatski distanciran i poručuje da su to unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Trenutno Beogradu ne odgovara nestabilnost u Republici Srpskoj, jer bi ona za njega bila pogubna i ubitačna. To bi direktno pokvarilo Vučićeve odnose sa Angelom Merkel, a zna se da dobri odnosi sa njemačkom kancelarkom drže Vučića na vlasti. To mu je glavna infuzija koja ga održava na vlasti. Zbog jačanja rusofilije i euroskepticizma u Srbiji karijera Aleksandra Vučića bi bila okončana bez jake podrške koju mu daje Njemačka.

Svako zaoštravanje odnosa na relaciji Federacija - Republika Srpska direktno šteti Vučiću. Zbog toga ne možemo očekivati da bi Srbija podržala bilo kakvu destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Ne zato što je Srbija protiv toga, nego što nije u situaciji da to podrži. S druge strane, Hrvatska prema BiH ima jasan stav kojeg se drži. Tako da smo mi u Bosni i Hercegovini sada po prvi put osuđeni na naše lidere i njihove greške, što me jednako plaši kao kada smo bili osuđeni na greške lidera iz susjedne dvije zemlje.

Omer Karabeg: Kako Zagreb gleda Čovićev savez sa Dodikom?

Slavo Kukić: Ne vjerujem da Zagreb podržava Čovićev savez sa Dodikom, ali je istina da je veza između HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH još uvijek vrlo snažna i da tu postoji i neka vrsta i patronskog odnosa. Taj odnos je u jednom momentu bio prekinut za vrijeme Ive Sanadera zbog njegovih ambicija da skloni Čovića i dovede Božu Ljubića. Kasnije je ta veza obnovljena i može biti negativan faktor u odnosima između BiH i Hrvatske.

Dragan Bursać: Hrvatska je dio Evropske unije, znači njen glavni grad je Brisel, a ne Zagreb. Čak i ako bi neki ljudi iz vrha HDZ-a pristali na zajedničko djelovanje Dodika i Čovića, Hrvatska će povući kočnicu, ako se Brisel tome usprotivi.

Jedini cilj - vlast

Omer Karabeg: Može li se reći da je zajednički cilj Dodika i Čovića slabljenje Bosne i Hercegovine?

Dragan Bursać: Nije to zajednički cilj Dodika i Čovića. Njihov zajednički cilj je ostanak na vlasti. Ukoliko bi uslov da ostanu na vlasti i da ne odu u zatvor bio stvaranje unitarne Bosne i Hercegovini, oni bi bili najveći unitaristi. Oni nemaju vlastita uvjerenja, oni zastupaju samo ono što ih održava na vlasti. To su ljudi koji svoja uvjerenja mogu mijenjati iz minuta u minut, ako im to donosi korist. Pitate da li su spremni da unište Bosnu i Hercegovinu. Jesu - ukoliko će ih to održati na vlasti. Ali su isto tako spremni da budu i unitaristi, ukoliko će ostati na vlasti i sa ove strane zatvorske kapije.

Kada napadaju Ustavni sud Bosne i Hercegovine to direktno utiče na rušenje ustavnopravnog poretka zemlje i oni su rušitelji Bosne i Hercegovine. Ali ukoliko bi im to rušenje zaprijetilo da nestanu sa političke mape, oni će jako brzo povući kočnicu. Ne bih ih nazvao ni secesionistima. Ne možemo nazvati secesionistima one koji će sutra biti unitaristi, prekosutra reformisti, poslije toga nacionalisti, pa socijalisti. Oni su samo puki pragmatičari.

Slavo Kukić: Poznajem Dodika iz drugih vremena kada sam mu giovorio: "Mile, smiri se", jer je bio vrlo žestok kritičar Miloševića (Slobodan), Karadžića i Mladića (Ratko). To je bilo između 1996. i 2005. godine. Ako on danas slavi Karadžića i Mladića i velikosrpsku politiku, onda on nema nikakav sistem vrijednosti. Jedino što ima - to je pragmatizam. Isto je i sa Draganom Čovićem, samo je njegova karijera išla drugačije.

On je devedesetih godina bio jedan od jačih mostarskih ujdijevaca (UJDI - Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu) da bi danas došao dotle da priča o trećem entitetu. Niti on istinski želi treći entitet, niti Dodik istinski želi secesiju Republike Srpske. To je za njih samo način da što duže ostanu na vlasti.

Ne mislim da je njihov cilj slabljenje Bosne i Hercegovine, već zadržavanje status quo-a. Njima je to potrebno kako na dnevni red ne bi došli njih dvojica. A zadržavanje status quo-a za Bosnu i Hercegovinu znači zaostajanje za društvima u njenom okruženju. To znači haos u državi, to znači da se neće stati na put kriminalu i korupciji i to znači da će desetine hiljada mladih, obrazovanih ljudi i daje napuštati ovu zemlju u kojoj im je uskraćeno pravo na normalan život.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG