Pišu: Mustafa Sarwar i Abubakar Siddique, priredila Sabina Čabaravdić
Afganistanski fotograf Massoud Hossaini kaže da nikada neće zaboraviti užas u kojem je snimio fotku koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom.
Djevojčica Tarana stoji uspravno iznad mrtvih i ranjenih koji leže pod njenim nogama. Suze koje teku niz njeno lice umrljano krvlju ostavljaju brazde, a krvave ruke su raširene kao da se pita: "zašto?"
Slika koja slama srce snimljena je u Afganistanu u jednom od brojnih besmislenih nasilja u toj zemlji. Slika koja je ove godine nagrađena Pulitzerom.
Međutim, za čovjeka koji je fotografiju snimio i koja mu je donijela svjetsko priznanje, to je podsjećanje na traumatično iskustvo, jedno od brojnih s kojim se susretao kao fotoreporter u jednom od najnasilnijih mjesta na svijetu.
Afganistanski fotograf Massoud Hossaini živo se sjeća dana kada je nagrađenu fotografiju vidio “uživo” - 6.decembra 2011.godine na šiitskom festivalu Ašure.
Učesnici procesije skupili su se oko svetišta Abul Fazel u Kabulu kada je odjeknula snažna eksplozija. Stojeći svega 15-tak metara udaljen od mjesta eksplozije Hossaini je pošteđen težih ozljeda, ali stotine onih koji su stajali između njega i bombaša samoubice, nisu.
Hossaini je potrčao prema centru eksplozije, u kojoj je poginulo više od 70 osoba, I tamo, u dimu vidio desetogodišnju Taranu, odjevenu u zeleno, kako vrišti usred haosa.
"U djeliću sekunde Taranino okruženje postalo je klanica. Mrtva i ranjena tijela njenih rođaka ležala su oko nje. Među njima i njen brat i prijatelj s kojim se igrala. Potpuno šokirana, ukočeno je stajala i bolno plakala”, prisjeća se Hossaini.
Unatoč svog sopstvenog šoka i ruke ozlijeđene gelerima, Hossaini je nastavio snimati. Potom je požurio natrag u dopisništvo agencije France-press kako bi snimke poslao u svijet.
"Povorka se gušila u krvi, ali ja sam bio odgovoran za njeno 'pokrivanje'. Taj me osjećaj odgovornosti motivirao za nastavak snimanja”, objašnjava Hossaini i dodaje kako je tragediju snimio iz različitih uglova da bi i svi vidjeli i osjetili bol koju je on vidio i koju vidi svakog svog radnog dana.
(FOTOGALERIJA: Pulitzerova nagrada Afganistancu Massoudu Hossainiu)
Tarana se pojavila na naslovnicama velikih američkih novina, uključujući "The New York Times", "Washington Post" i "The Los Angeles Times".
"Za mene je ta slika pokazala ljudima u svijetu što se tog dana dogodilo u Kabulu, Taraninu nesreću i on čemu sam ja svjedočio", kaže nagrađeni 30-godišnji fotograf, ponosan na svoj rad.
Hossaini je iz Afganistana pobjegao da bi izbjegao sovjetsku okupaciju, u Iranu je radio kao krojač i štedio novac za kupovinu prve kamere.
Nakon pada talibana, 2001.godine se vratio u Kabul, završio kurseve foto novinarstva i pridružio se agenciji France-press, 2007.godine.
Ova, 2012. godina bila je uspješna za Hossainija. Osim Pulitzerove dobio je i drugu nagradu u Nizozemskoj, za istu fotografiju.
Kad izražava zadovoljstvo “uspjehom” fotografije Tarane, Hossaini ne zaboravlja napomenuti koliko je nesretan zbog nasilja u njegovoj zemlji.
“U kontaktu sam s Taranom i znam da ima noćne more. Baš kao i ja”, kaže na kraju razgovora afganistanski fotoreporter Massoud Hossaini.
Afganistanski fotograf Massoud Hossaini kaže da nikada neće zaboraviti užas u kojem je snimio fotku koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom.
Djevojčica Tarana stoji uspravno iznad mrtvih i ranjenih koji leže pod njenim nogama. Suze koje teku niz njeno lice umrljano krvlju ostavljaju brazde, a krvave ruke su raširene kao da se pita: "zašto?"
Slika koja slama srce snimljena je u Afganistanu u jednom od brojnih besmislenih nasilja u toj zemlji. Slika koja je ove godine nagrađena Pulitzerom.
Međutim, za čovjeka koji je fotografiju snimio i koja mu je donijela svjetsko priznanje, to je podsjećanje na traumatično iskustvo, jedno od brojnih s kojim se susretao kao fotoreporter u jednom od najnasilnijih mjesta na svijetu.
Afganistanski fotograf Massoud Hossaini živo se sjeća dana kada je nagrađenu fotografiju vidio “uživo” - 6.decembra 2011.godine na šiitskom festivalu Ašure.
Učesnici procesije skupili su se oko svetišta Abul Fazel u Kabulu kada je odjeknula snažna eksplozija. Stojeći svega 15-tak metara udaljen od mjesta eksplozije Hossaini je pošteđen težih ozljeda, ali stotine onih koji su stajali između njega i bombaša samoubice, nisu.
Hossaini je potrčao prema centru eksplozije, u kojoj je poginulo više od 70 osoba, I tamo, u dimu vidio desetogodišnju Taranu, odjevenu u zeleno, kako vrišti usred haosa.
"U djeliću sekunde Taranino okruženje postalo je klanica. Mrtva i ranjena tijela njenih rođaka ležala su oko nje. Među njima i njen brat i prijatelj s kojim se igrala. Potpuno šokirana, ukočeno je stajala i bolno plakala”, prisjeća se Hossaini.
Unatoč svog sopstvenog šoka i ruke ozlijeđene gelerima, Hossaini je nastavio snimati. Potom je požurio natrag u dopisništvo agencije France-press kako bi snimke poslao u svijet.
"Povorka se gušila u krvi, ali ja sam bio odgovoran za njeno 'pokrivanje'. Taj me osjećaj odgovornosti motivirao za nastavak snimanja”, objašnjava Hossaini i dodaje kako je tragediju snimio iz različitih uglova da bi i svi vidjeli i osjetili bol koju je on vidio i koju vidi svakog svog radnog dana.
(FOTOGALERIJA: Pulitzerova nagrada Afganistancu Massoudu Hossainiu)
Tarana se pojavila na naslovnicama velikih američkih novina, uključujući "The New York Times", "Washington Post" i "The Los Angeles Times".
"Za mene je ta slika pokazala ljudima u svijetu što se tog dana dogodilo u Kabulu, Taraninu nesreću i on čemu sam ja svjedočio", kaže nagrađeni 30-godišnji fotograf, ponosan na svoj rad.
Hossaini je iz Afganistana pobjegao da bi izbjegao sovjetsku okupaciju, u Iranu je radio kao krojač i štedio novac za kupovinu prve kamere.
Nakon pada talibana, 2001.godine se vratio u Kabul, završio kurseve foto novinarstva i pridružio se agenciji France-press, 2007.godine.
Ova, 2012. godina bila je uspješna za Hossainija. Osim Pulitzerove dobio je i drugu nagradu u Nizozemskoj, za istu fotografiju.
Kad izražava zadovoljstvo “uspjehom” fotografije Tarane, Hossaini ne zaboravlja napomenuti koliko je nesretan zbog nasilja u njegovoj zemlji.
“U kontaktu sam s Taranom i znam da ima noćne more. Baš kao i ja”, kaže na kraju razgovora afganistanski fotoreporter Massoud Hossaini.