Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Rizah Pašalić, advokat iz Sarajeva
Subota 13.08.2011.
Za koji mjesec navršavam sedamdeset dvije godine. Često sam sretao starce, moje vršnjake, koji su nakon penzionisanja prestali da izlaze iz stana, da se redovno briju i kupaju, pa i neke matorce koji čitav dan provode u pidžami, jer ih mrzi da se presvlače. Nisam od tih! Subota je, nisam imao nekih važnih obaveza, a ipak sam, po navici, ustao u šest sati. Obavio sam malu jutarnju gimnastiku, obrijao se, okupao i u lijepo, ljetno sunčano jutro, uz doručak, pregledao internet portale i jutarnje novine. Pišu da je 13 avgusta 1961. počela gradnja Berlinskog zida. Sjetih se da sam prvi i posljedni put vodio dnevnik za vrijeme rata. U tom ratnom dnevniku zapisao sam da smo ljeta 1994. godine moj komšija Mujo i ja, kao radnici u radnom vodu srpske vojske na Grbavici, po naredbi gradili zid kojim je pregrađena Ljubljanska ulica. Šalio sam se sa Mujom da nas dvojica ulazimo u istoriju, jer u Sarajevu gradimo građevinu poput Berlinskog zida. Odmah prekidam doručak, tražim i nalazim moj ratni dnevnik i pokušavam pronaći tačan datum kada smo gradili grbavički zid. Slijepljeni i sasušeni listovi razlivenih slova mog grbavičkog dnevnika, koji je bio zakopan nekoliko ratnih godina, skoro su nečitljivi. Nije bitno. Nema više grbavičkog zida, ali izgleda da se neki trude na naprave zid između BiH entiteta. Ja neću. Ako ga naprave, prestaću da se brijem, kupam, a pidžamu ću, eventualno, skidati samo noću.
Nedelja 14.08.2011.
Već u osam sati ujutro sam na teniskom terenu. Igramo dubl. Malik i ja - protiv Seje i Vlade. Pimpongaši protiv tenisera, jer je Maliku i meni stoni tenis prvi sport. Meč je u gerijatrijskoj kategoriji: Sejo 75 godina, Vlado i ja smo napunili 72, a mlađašni Malik tek 69. Prosjek - sedamdeset dvije Još koju godinu i možemo u Ginisovu knjigu rekorda. Pobjeđujemo tenisere u dva seta sa po 6:4. Srećom! Pri kraju je sunce već dobro pripeklo i ne znam kako bih izdržao treći set.
Prije večere slušam Radio Slobodna Evropa. Činim to često, a zadnjih dana redovno. Pa, sada sam i ja nekakav „saradnik“ ugledne informativne kuće! Jedna od glavnih tema večernjeg regionalnog programa je sudbina predmeta iz grobnica pobijenih
Memorijalni centar Potočari
Srebraničana. O ovome se protekle sedmice dosta pisalo i govorilo na naslovnim stranama i prvim minutama radio i TV dnevnika. Nekada, u davnoj mladosti, bio sam novinar, ali sada ću u dnevnik upisati nekoliko svojih „advokatskih razmišljanja“ na ovu temu. Bez naknade, humanitarno, kao oni engleski advokati koji su povodom ovog postupka boravili u Sarajevu. Mislim da su Haški sud i tužilaštvo pogriješili što su uništili stvari srebreničkih žrtava. Trebali su pozvati srodnike da ove predmete preuzmu. U tome se slažem sa ženama Srebrenice. Ali, da nije bilo Haškog suda i tužilaštva, kao i obilne finansijske pomoći evropske, pa i svjetske zajednice, ubijeni Srebreničani i njihovi odjevni predmeti do danas ne bi ni bili iskopani. Ti predmeti, trule ili truhle majice i cipele, nemaju nikakvu ekonomsku vrijednost. Pravno: imaju afekcionu vrijednost, (latinski - pretium affectionis), odnosno vrijednost osobne naklonosti. Štetu na takvim stvarima nadoknađuje samo onaj koji je štetu pričinio s umišljajem. Umišljaj postoji, ali na strani ratnih zločinaca kojim Haški sud sudi. Zato, drage Srebreničanke, pomislite – nisu li vaš suprug, sin ili babo ostavili za sobom još nešto osim raspalih teniski: možda šljivu u avliji koju su posadili, livadu koju su iskrčili, pismo koje su poslali prije rata bratu ili sinu u Njemačkoj, poslovicu koju su ponavljali, pjesmu koju su pjevušili... Razmislite o tome. Manite se slanja Carle del Ponte u zatvor. Tome se ne biste radovali samo vi, nego i Krajišnik, Karadžić, Mladić i drugi, koji su je zvali kurvom i prijetili ubistvom.
Ponedjeljak 15.08.2011.
Danas je sahranjen akademik Midhat Uščuplić. Za mene i brojne njegove prijatelje - Bičo. Bio je Bičo divan, veseo, obrazovan i razborit čovjek. Sa Bičom sam se intezivno družio pred kraj rata i nekoliko godina poslije toga. Najčešće poslije nedeljnih sastanaka Kruga 99. Po dolasku na groblje vidim da je parking krcat, a plato pred kapelama potpuno prazan. Svi su se sakrili u hladovinu od podnevnog sunca. Tek kada je povorka krenula iz ateističke kapele prema grobnom mjestu, sagledavam masu ljudi koji su došli da Biči odaju poslijednju počast. Poslije sahrane odlazim i do groba svojih roditelja. Otac mi je umro baš na današnji dan 1987. Usput posmatram groblje Bare, po površini najveće u Evropi.
Mislim da sam bio gimnazijalac kada je otvoreno, a sada je posljednje počivalište za šezdeset hiljada ljudi. Ne usuđujem se ni pomisliti koliko je tu mojih nekadašnjih prijatelja. Naveče sjedim u jednoj kafani uz rijeku Bosnu. U društvu sam mojih sarajevskih prijatelja, koji sad žive u Francuskoj. Sa njima su došli i njihovi prijatelji, doktor Bernard Bene sa suprugom, koje upoznajem. Bernard je francuski ljekar, humanitarac, koga su naša ratna stradanja potresla do te mjere da svake godine posjećuje Srebrenicu. Toliko se posvetio Bosni i Hercegovini, da je naučio i naš jezik. Prije pola godine pročitao je moju zbirku pripovijedaka LABUDARKA. Knjiga je štampana prije dvije godine i niko je nije spomenuo u novinama, radiju ili TV. Ali, Bernardu se jako svidjela! Kaže da niko nije tako dobro opisao ratnu i poratnu situaciju u Bosni i Hercegovini. A onda je, uz pomoć jednog našeg izbjeglice, knjigu preveo na francuski jezik. Naravno, sretan sam i počastvovan. Zahvaljujem se Bernardu, a onda konstatujemo da niko od nas ne zna šta bi se moglo uraditi sa prevodom. U sebi razmišljam koliko je isplatnije pisati tužbe i žalbe, nego literarne tekstove.
Utorak 16.08.2011.
Danas popodne prolazim glavnom sarajevskom ulicom. Ispred Predsjedništva Bosne i
Zgrada Predsjedništva BiH, foto: Midhat Poturović
Hercegovine sve četiri saobraćajne trake Titove ulice pune su vozila. Uz grmljavinu motora nailaze četiri motocikla koji mijenjajući saobraćajne trake prestižu automobile. Jedan od vozača podiže svoj motocikl na zadnji točak i vozi tako stotinjak metara. Dvojica policajaca stoje pred ulazom u Predsjedništvo. Nezainteresovano gledaju cirkusku scenu. Istina, policajci su radnici SIPA – Državne agencije za istrage i zaštitu - i nisu nadležni za regulisanje saobraćaja. Pomišljam šta bi se dogodilo da se neko slično ponaša pred predsjedništvom Austrije, Njemačke ili Francuske. Ali, kod nas to prolazi. Skupi motocikli su vlasništvo sinova bogatih i uglednih roditelja. Malo kasnije stižem na raskrsnicu. Gledam automobile zaustavljene pred semaforom. Brojim i računam. Oko 70 % vozača ne koristi sigurnosni pojas. Pripasani su uglavnom oni u sirotinjskim automobilima.
Srijeda. 17.08.2011.
Danima u sarajevskim medijima pratim događaje u vezi sa bespravnom gradnjom objekta uz Pionirsku dolinu, u Nahorevskoj ulici. Prije možda pola godine prolazio sam ovim dijelom Sarajeva i ugledao ogromnu rupu koju su kopali bageri. Začudio sam se da su vlasti dozvolile da tu, uz zelenu oazu namjenjenu djeci i zoološkom vrtu, neko gradi tako veliki objekat. Tek prije par mjeseci pojavile su se prve informacije o tome da objekat podiže jedan od rukovodilaca stranke SBB – Saveza za bolju budućnost - Bedro Hasanović, bez saglesnosti urbanista i bez građevinske dozvole. Od tada do danas Općina Centar Sarajevo donosila je više rješenja o zabrani te gradnje i rušenju objekta, ali je Hasanović uporno
nastavljao započeti posao. Prije nekoliko dana protiv njega je povedeni krivični postupak i policija je zaustavila radove. U današnjem listu OSLOBOĐENJE i večeras na drugom Dnevniku TV BiH doznajem da je Općina Centar obezbjedila pola miliona maraka za rušenje tog objekta. Pola miliona para poreskih obveznika. A bespravni graditelj je večeras u TV Dnevniku ljutito izjavio da će objekat sam srušiti, a onda će tu posaditi travu i napraviti livadu na kojoj će ovce bezbrižno pasti travu.
Ali, sve je ovo, zapravo,vrh ledenog brijega. Ne čudi me ponašanje gospodina Hasanovića. On je opravdano ljut. Zašto baš njemu da se zabrani bespravna gradnja, kada je poslednjih desetak godina u Sarajevu bespravno podignuto najmanje dvadeset hiljada objekata. I niko zbog toga nije kažnjen. Gdje je tu pravičnost? Prije nekoliko godina je doskorašnji dekan Pravnog fakulteta, dr.Fuad Saltaga (dakle, neko ko predaje studentima nauku o pravdi i zakonima) u istoj Nahorevskoj ulici, samo stotinjak metara dalje od Hasanovićevog neizgrađenog objekta, bespravno podigao zgradu na četiri sprata. Njega niko nije kaznio, niti mu je porušio objekat. Istina, prije mjesec dana dekan Saltaga je smijenjen, ali ne zbog bespravne gradnje, već zbog seksualnog iskorištavanja studentica.
Četvrtak 18.08.2011.
Ponovo predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, uzbuđuje javnost u Federaciji Bosne i Hercegovine. Za 2. i 3. septembar zakazao je svesrpsko okupljanje lidera. Da li je to, možda, uvod u rasprad Bosne i Hercegovine? Ja u tako nešto ne vjerujem. Naravno, osuđujem Dodikovu politiku, ako se njegovo ponašanje uopšte može nazvati politikom. BiH se neće raspasti, ali krivnju da se o tome uopšte raspravlja ne snosi samo Dodik. Odgovornost je i na liderima u Federaciji, a i na narodu koji ih je birao. Federacija je za samo jedan procenat veća od Republike Srpske. Ali ima više stanovnika, privrednih potencijala, a strana ulaganja i inostrane donacije su daleko veća nego u Republici Srpskoj. Standard stanovništva je, međutim, približno jednak. Prosječna plaća je oko 800,00 maraka. Pretpostavimo šta bi bilo da je prosječna plaća u Federaciji 2.000,00 maraka, (a mogla je biti - da su lideri bolje radili i manje krali), a u Republici Srpskoj ovakva kakva jeste - 800,00 KM. Da li bi se tada građani Republike Srpske htjeli otcijepiti od ostatka Bosne i Hercegovine? Ili bi se željeli spojiti sa ostatkom domovine? Ne treba biti naivan. Istočni Njemci nisu rušili Berlinski zid samo iz ideoloških razloga. Trpili bi oni omraženi komunizam da je standard u Istočnoj Njemačkoj bio isti ili bolji nego u Zapadnoj.
Petak 19.08.2011.
Moja supruga Branka opet posluje nešto oko cvijeća. Dobijam zadatak da kupim vreću humusa. Da li znate onu krilaticu - "kupuj domaće". Bolje da ne znate! Sjednem u automobil, odem u prvu radnju, a u njoj vreće zemlje uvezene iz Mađarske. Iz principa neću tu da pazarim. Hoću BiH zemlju! Odem u drugu radnju - a tamo njemačka zemlja. U trećoj - odustajem od principa i kupujem slovenački humus. Mi smo, izgleda, zemlja bez zemlje.
Subota 13.08.2011.
Za koji mjesec navršavam sedamdeset dvije godine. Često sam sretao starce, moje vršnjake, koji su nakon penzionisanja prestali da izlaze iz stana, da se redovno briju i kupaju, pa i neke matorce koji čitav dan provode u pidžami, jer ih mrzi da se presvlače. Nisam od tih! Subota je, nisam imao nekih važnih obaveza, a ipak sam, po navici, ustao u šest sati. Obavio sam malu jutarnju gimnastiku, obrijao se, okupao i u lijepo, ljetno sunčano jutro, uz doručak, pregledao internet portale i jutarnje novine. Pišu da je 13 avgusta 1961. počela gradnja Berlinskog zida. Sjetih se da sam prvi i posljedni put vodio dnevnik za vrijeme rata. U tom ratnom dnevniku zapisao sam da smo ljeta 1994. godine moj komšija Mujo i ja, kao radnici u radnom vodu srpske vojske na Grbavici, po naredbi gradili zid kojim je pregrađena Ljubljanska ulica. Šalio sam se sa Mujom da nas dvojica ulazimo u istoriju, jer u Sarajevu gradimo građevinu poput Berlinskog zida. Odmah prekidam doručak, tražim i nalazim moj ratni dnevnik i pokušavam pronaći tačan datum kada smo gradili grbavički zid. Slijepljeni i sasušeni listovi razlivenih slova mog grbavičkog dnevnika, koji je bio zakopan nekoliko ratnih godina, skoro su nečitljivi. Nije bitno. Nema više grbavičkog zida, ali izgleda da se neki trude na naprave zid između BiH entiteta. Ja neću. Ako ga naprave, prestaću da se brijem, kupam, a pidžamu ću, eventualno, skidati samo noću.
Nedelja 14.08.2011.
Već u osam sati ujutro sam na teniskom terenu. Igramo dubl. Malik i ja - protiv Seje i Vlade. Pimpongaši protiv tenisera, jer je Maliku i meni stoni tenis prvi sport. Meč je u gerijatrijskoj kategoriji: Sejo 75 godina, Vlado i ja smo napunili 72, a mlađašni Malik tek 69. Prosjek - sedamdeset dvije Još koju godinu i možemo u Ginisovu knjigu rekorda. Pobjeđujemo tenisere u dva seta sa po 6:4. Srećom! Pri kraju je sunce već dobro pripeklo i ne znam kako bih izdržao treći set.
Prije večere slušam Radio Slobodna Evropa. Činim to često, a zadnjih dana redovno. Pa, sada sam i ja nekakav „saradnik“ ugledne informativne kuće! Jedna od glavnih tema večernjeg regionalnog programa je sudbina predmeta iz grobnica pobijenih
Ponedjeljak 15.08.2011.
Danas je sahranjen akademik Midhat Uščuplić. Za mene i brojne njegove prijatelje - Bičo. Bio je Bičo divan, veseo, obrazovan i razborit čovjek. Sa Bičom sam se intezivno družio pred kraj rata i nekoliko godina poslije toga. Najčešće poslije nedeljnih sastanaka Kruga 99. Po dolasku na groblje vidim da je parking krcat, a plato pred kapelama potpuno prazan. Svi su se sakrili u hladovinu od podnevnog sunca. Tek kada je povorka krenula iz ateističke kapele prema grobnom mjestu, sagledavam masu ljudi koji su došli da Biči odaju poslijednju počast. Poslije sahrane odlazim i do groba svojih roditelja. Otac mi je umro baš na današnji dan 1987. Usput posmatram groblje Bare, po površini najveće u Evropi.
Bernard je francuski ljekar, humanitarac, koga su naša ratna stradanja potresla do te mjere da svake godine posjećuje Srebrenicu.
Mislim da sam bio gimnazijalac kada je otvoreno, a sada je posljednje počivalište za šezdeset hiljada ljudi. Ne usuđujem se ni pomisliti koliko je tu mojih nekadašnjih prijatelja. Naveče sjedim u jednoj kafani uz rijeku Bosnu. U društvu sam mojih sarajevskih prijatelja, koji sad žive u Francuskoj. Sa njima su došli i njihovi prijatelji, doktor Bernard Bene sa suprugom, koje upoznajem. Bernard je francuski ljekar, humanitarac, koga su naša ratna stradanja potresla do te mjere da svake godine posjećuje Srebrenicu. Toliko se posvetio Bosni i Hercegovini, da je naučio i naš jezik. Prije pola godine pročitao je moju zbirku pripovijedaka LABUDARKA. Knjiga je štampana prije dvije godine i niko je nije spomenuo u novinama, radiju ili TV. Ali, Bernardu se jako svidjela! Kaže da niko nije tako dobro opisao ratnu i poratnu situaciju u Bosni i Hercegovini. A onda je, uz pomoć jednog našeg izbjeglice, knjigu preveo na francuski jezik. Naravno, sretan sam i počastvovan. Zahvaljujem se Bernardu, a onda konstatujemo da niko od nas ne zna šta bi se moglo uraditi sa prevodom. U sebi razmišljam koliko je isplatnije pisati tužbe i žalbe, nego literarne tekstove.
Utorak 16.08.2011.
Danas popodne prolazim glavnom sarajevskom ulicom. Ispred Predsjedništva Bosne i
Srijeda. 17.08.2011.
Danima u sarajevskim medijima pratim događaje u vezi sa bespravnom gradnjom objekta uz Pionirsku dolinu, u Nahorevskoj ulici. Prije možda pola godine prolazio sam ovim dijelom Sarajeva i ugledao ogromnu rupu koju su kopali bageri. Začudio sam se da su vlasti dozvolile da tu, uz zelenu oazu namjenjenu djeci i zoološkom vrtu, neko gradi tako veliki objekat. Tek prije par mjeseci pojavile su se prve informacije o tome da objekat podiže jedan od rukovodilaca stranke SBB – Saveza za bolju budućnost - Bedro Hasanović, bez saglesnosti urbanista i bez građevinske dozvole. Od tada do danas Općina Centar Sarajevo donosila je više rješenja o zabrani te gradnje i rušenju objekta, ali je Hasanović uporno
Poslednjih desetak godina u Sarajevu je bespravno podignuto najmanje dvadeset hiljada objekata.
nastavljao započeti posao. Prije nekoliko dana protiv njega je povedeni krivični postupak i policija je zaustavila radove. U današnjem listu OSLOBOĐENJE i večeras na drugom Dnevniku TV BiH doznajem da je Općina Centar obezbjedila pola miliona maraka za rušenje tog objekta. Pola miliona para poreskih obveznika. A bespravni graditelj je večeras u TV Dnevniku ljutito izjavio da će objekat sam srušiti, a onda će tu posaditi travu i napraviti livadu na kojoj će ovce bezbrižno pasti travu.
Ali, sve je ovo, zapravo,vrh ledenog brijega. Ne čudi me ponašanje gospodina Hasanovića. On je opravdano ljut. Zašto baš njemu da se zabrani bespravna gradnja, kada je poslednjih desetak godina u Sarajevu bespravno podignuto najmanje dvadeset hiljada objekata. I niko zbog toga nije kažnjen. Gdje je tu pravičnost? Prije nekoliko godina je doskorašnji dekan Pravnog fakulteta, dr.Fuad Saltaga (dakle, neko ko predaje studentima nauku o pravdi i zakonima) u istoj Nahorevskoj ulici, samo stotinjak metara dalje od Hasanovićevog neizgrađenog objekta, bespravno podigao zgradu na četiri sprata. Njega niko nije kaznio, niti mu je porušio objekat. Istina, prije mjesec dana dekan Saltaga je smijenjen, ali ne zbog bespravne gradnje, već zbog seksualnog iskorištavanja studentica.
Četvrtak 18.08.2011.
Ponovo predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, uzbuđuje javnost u Federaciji Bosne i Hercegovine. Za 2. i 3. septembar zakazao je svesrpsko okupljanje lidera. Da li je to, možda, uvod u rasprad Bosne i Hercegovine? Ja u tako nešto ne vjerujem. Naravno, osuđujem Dodikovu politiku, ako se njegovo ponašanje uopšte može nazvati politikom. BiH se neće raspasti, ali krivnju da se o tome uopšte raspravlja ne snosi samo Dodik. Odgovornost je i na liderima u Federaciji, a i na narodu koji ih je birao. Federacija je za samo jedan procenat veća od Republike Srpske. Ali ima više stanovnika, privrednih potencijala, a strana ulaganja i inostrane donacije su daleko veća nego u Republici Srpskoj. Standard stanovništva je, međutim, približno jednak. Prosječna plaća je oko 800,00 maraka. Pretpostavimo šta bi bilo da je prosječna plaća u Federaciji 2.000,00 maraka, (a mogla je biti - da su lideri bolje radili i manje krali), a u Republici Srpskoj ovakva kakva jeste - 800,00 KM. Da li bi se tada građani Republike Srpske htjeli otcijepiti od ostatka Bosne i Hercegovine? Ili bi se željeli spojiti sa ostatkom domovine? Ne treba biti naivan. Istočni Njemci nisu rušili Berlinski zid samo iz ideoloških razloga. Trpili bi oni omraženi komunizam da je standard u Istočnoj Njemačkoj bio isti ili bolji nego u Zapadnoj.
Petak 19.08.2011.
Moja supruga Branka opet posluje nešto oko cvijeća. Dobijam zadatak da kupim vreću humusa. Da li znate onu krilaticu - "kupuj domaće". Bolje da ne znate! Sjednem u automobil, odem u prvu radnju, a u njoj vreće zemlje uvezene iz Mađarske. Iz principa neću tu da pazarim. Hoću BiH zemlju! Odem u drugu radnju - a tamo njemačka zemlja. U trećoj - odustajem od principa i kupujem slovenački humus. Mi smo, izgleda, zemlja bez zemlje.
