Dnevnik za RSE vodio Pavo Marinković, dramski pisac i filmski redatelj iz Hrvatske, trenutno sa praškom adresom.
Subota
„Aqua Palace“ je nešto čega u Hrvatskoj još uvijek nema. Ogroman kompleks bazena nadomak Praga ukrašen poput Disneylanda s daškom Kariba. Danas je subota, nema škole i vrtića pa supruga nagrađuje djecu zato što su nas probudila prije svitanja. Tako barem misli njena namrgođena lošija polovica. Ulaz plaćamo šezdesetak eura, to je tzv. cjelodnevna obiteljska ulaznica, sve da bi se djeca prepustila toboganima, vodenim strujama, podvodnim masažama i još kojekakvim avanturističkim igrarijama. Avanturističkim jer ne kontrolirate svoje tijelo već ga prepuštate. Dobar trening Česima za izlete gumenjakom po Velebitskom kanalu ili planinarenja po Mosoru. Na najvratolomnijim spravama, uvijek je najduži red. Gledate dlakavu mrcinu od 150 kila, kako se s glavom prema naprijed surva toboganom, te uz zastrašujući pljusak vode umalo gnječi svoje, ali i tuđe dijete. Pravo je čudo što ozlijeđenih nema, a nema čak ni bolničkih kola – u blizini su tek vatrogasna. Djeca naravno uživaju, a ja se izležavam, te u prikladnom kontekstu završavam knjigu Siniše Pavića „Plačeš li to?“. Možda bi pisac želio da knjiga ima veći dramski potencijal, no nema. Nema dramaturgije uopće. Dok sam okružen jakim umjetnim strujama u bazenima, Pavićeva je knjiga voda stajaćica zanimljivih, bliskih i autentičnih stanja jednog mladog, a zrelog, ljubavlju ispunjenog braka. Kad čitate takvu knjigu morate se zapitati, možemo li i mi osjećajima i toplinom prevladati neugodne banalitete svakodnevice. Nakon ove knjige čini vam se da ste u liku pisca pronašli novog prijatelja, ili ste se ponovno susreli s nekim koga već dugo godina poznajete. Prilazi mi supruga i pita, hoću li se pridružiti njoj i djeci. Ah, ti slatki banaliteti zajedničkog života.
Nedjelja
Dobitnik glavne nagrade na Zagreb Film Festivalu je NJEMAČKI film „PLJAČKAŠ“. Koja glupost! Radujem se toj činjenici iako većinu filmova sa ZFF-a nisam uspio vidjeti, ali ljuti me formulacija koju je objavila HINA, a vjerojatno odaslao festival. Radujem se jer dobro poznajem ovaj film, gledao sam ga čak već tri puta. Autor knjige po kojoj je snimljen – Martin Prinz, posjetio nas je prošle godine u našem praškom domu,glavna glumica Franziska Weisz, bila je gošća moje bolje polovice prije 3 tjedna kad je „Der Räuber“ otvorio „Das Filmfest“, a producenta filma Nikolausa Geyrhaltera, renomiranog dokumentarista upoznao sam ovaj tjedan. Svi oni, uključujući i preostale glumce, ali i većinu autora nisu Nijemci, nego Austrijanci. Film inspiriran istinitim događajem, maratoncem koji pljačka banke, i to ne zato da bi trošio novac već iz autističke potrebe „bijega u slobodu“, autentična je austrijska priča, smještena na ulice i u okolicu Beča, upravljana austrijskim mentalitetom, neočekivanim i perverznim dramskim preokretima toliko karakterističnim za naše sjeverne susjede. Redatelj filma jest Nijemac, Heisenberg, jedan dio koprodukcijskog kolača pokrili su Nijemci, ali film, s Njemačkom zapravo nema prevelike veze. Ukoliko recimo Branko Schmidt ili Vinko Brešan odu u Plovdiv i tamo snime rock 'n' roll komediju s bugarskim bendovima, samim tim činom njihov film neće postati hrvatski pa čak i onda ako na račun svoje reputacije priskrbe bugarskom producentu i ponešto hrvatskog novca. U najboljem bismo ga slučaju mogli tada voditi kao bugarsko-hrvatski film. Upravo je tako to učinjeno i kod „Räubera“. Zašto me sada, u vremenu općih integracija, to toliko ljuti? Zato jer pokazuje površnost i ignorantnost na stvarima gdje smo upravo mi najranjiviji. Nismo spremni oprostiti drugima kad Hrvatsku smještaju na istok Balkana i miješaju sa Srbijom ili Bosnom. Toliko smo ponosni kad branimo svoju autentičnost, a toliko neobrazovani i neosjetljivi kad se dotičemo tuđe. Istovremeno bezobrazno prisvajamo najam hrvatskog talenta u filmovima tuđih kinematografija kako bismo ispali ljepši i pametniji.
Druga bitna bedastoća dotiče se hrvatskog prijevoda naslova filma. Friedrich Schiller je nekoć davno napisao dramu „Die Räuber“. Vjerojatno autoru hrvatske verzije naslova nije poznato da Schiller nije napisao „Pljačkaše“ nego „Razbojnike“. Razlika postoji, i ona se krije ispod površine. Biti pljačkaš, to je stanje tijela, a biti razbojnik, to je stanje duha. Biti razbojnikom, to je pogled na svijet, dok riječ pljačkaš suho i prosto označava izvršenu radnju. Živio naš mali bijedni jezik. Večer se nastavlja intoksikacijom domaćim internet portalima. Hrvatska je korumpirana i opljačkana, slažu se svi. Što mislite, tko su bili egzekutori? Pljačkaši ili razbojnici? I jedni i drugi?...ili je baš svejedno?
Ponedjeljak
Sinoć je na HRT-u po prvi puta išao „Ljubavni život domobrana“.
Prvo pravo suočavanje sa širokom publikom, onom koja nije festivalska, onom koja ne ide u kino gledati hrvatske naslove. Čudne su TV premijere, nema pljeska kao u kazalištu, niti zvižduka niti smijeha. Publika je nečujna. Uspješnost se mjeri postotkom upaljenih televizora. Ja premijeru nisam pratio jer nemam satelit, a film mi je valjda već dovoljno poznat. Danas očekujem reakcije. Neke pozitivne došle su još jučer SMS-om. Čudno je to s ovim filmom. Ovaj mjesec obišli smo 3 festivala tako da mi impresije iz Hamburga, Chicaga i Viareggia još uvijek odzvanjaju u srcu. Htio sam napraviti komediju gorka okusa o tuzi i nemoći hrvatskog intelektualca na pragu srednjih godina. I o barbarima pored kojih je teško osjetiti ljubav. Svugdje gdje su ljudi prepoznali gorčinu, prošli smo jako dobro. Čak su me znali pitati jesam li zbog filma imao problema u Hrvatskoj. Naivčine. Doduše, možda sam ja naivan pa će problemi tek sad doći. Osjetio bih se tada hrabriji nego što jesam. Istina je da mi Hrvati izbjegavamo važne društvene teme i angažman – a kad ih se prihvatimo onda smo „ubi Bože“ depresivni. Danas se slavi rođendan moje druge domovine kojoj nikako da počnem pripadati. No, diplomatski ušminkan, pratim suprugu na proslavu Austrijskog državnog blagdana u svečani Rudolfinum. Impresivno je vidjeti koliko su naši sjeverni susjedi važni, a istovremeno i dobro organizirani u Češkoj. Kompletan sustav – politički, financijski, kulturni i gospodarski funkcionira kao dobar, ali i šarmantan stroj, i na tome im naravno zavidim. Dan završava izležavanjem na kauču i gledanjem njemačke komedije o ženi koja je s 50 godina shvatila da je muž vara s mlađom i ljepšom. Jasno, ona treba raskrstiti s prošlosti i započeti novi život. Čini mi se da je to kratki sadržaj gotovo svake njemačke komedije. Mi kućanice odgajamo još većim kičem. No, mlađem je petogodišnjem sinu film napet, othrvava se našim pokušajima da ga pošaljemo u krevet te nas zabrinuto pita: „Zašto je ovaj tata otišao od mame?“
Utorak
Gledam vremensku prognozu i shvaćam. Vrijeme je za promjenu guma na autu. Supruga me u to već danima uvjerava. Srećom, u blizini stana je vulkanizer pa će sve biti jednostavno. S dvoje djece ulazim u patuljastu radionicu. Stariji vulkanizer je prekomjerno neljubazan, nalik je bezazlenom negativcu iz Menzelovih filmova, no mlađi kolega koji natuca engleski, čini se pristojan. No, ne može primiti naš auto. Barem ne još. Prvi mogući termin je petak – 14 h. Vulkanizeri su ovdje kao zubari. Na moju primjedbu da mi je trodnevno čekanje egzotično, jer normalna promjena guma traje dvadesetak minuta, stiže protureakcija. Stariji vulkanizer me nije udario mada je to sigurno poželio dok je mladac spustio nos. Niste vi jedini, gospodine, tisuću ljudi želi promijeniti gume na kotačima, pobjedonosno izjavljuje. Zagrebački vulkanizeri, što čekate? Prag je za vas obećana zemlja.
Poslijepodne s ljetnim gumama odlazimo u Jihlavu na najveći češki festival dokumentaraca. Tamo nas čeka punica koja uzima djecu i vodi ih na par dana u Beč. Naime, cijeli tjedan traju školski praznici. Jihlava je stari rudarski gradić u Visočini, na granici Češke i Morave, zapravo bilo bi to sasvim lijepo mjestašce da nepoznati majstor češke arhitekture nije nasred prekrasnog trga postavio čudovište od robne kuće te ga tako bespovratno unakazio. Jihlava je kao mnogi drugi češki gradići tipična žrtva estetske kirurgije realsocijalizma. Otvaranje festivala je češki atipično – dosadno. Igrokaz je predug, kabaretisti koji ga vode ne baš šarmantni, a nakon skoro dvosatne uvertire slijedi film otvaranja. Jedva držim oči otvorene iakose autori filma silno trude biti zabavni i duhoviti. Radnja se odvija u slovačkom gradiću gdje je jedan sumanuti gradonačelnik demografski opsjednut pa prisiljava mještane da se vjenčavaju i prave djecu. Česi umiru od smijeha, uživaju u gluposti priprostih Slovaka. Međutim, humor se brzo troši, a vicevi ponavljaju. Ne bih bio želio biti u koži redateljice kada film bude predstavljala tamo gdje ga je snimala. Nitko baš ne želi biti snimljen, a nakon toga prikazan kao glupan. Nakon pola sata izlazimo van. Naime, shvatio sam da film traje punih 90 minuta.
Srijeda
Koprodukcijski doručak s Austrijancima. Austrijski kulturni forum upriličio je festivalski susret s najpoznatijim producentima i redateljima svojih dokumentaraca. Tu su Glawogger, Geyrhalter i drugi. U zraku je pesimizam. Novca za filmove je sve manje, a austrijski film sve uspješniji tako da je polovica budžeta za sljedeću godinu već rezervirana za najuspješnije producente i redatelje, zapravo za „carte blanche“ projekte. Tako da većih novaca za koprodukcije neće biti. Čudesna situacija se iznjedrila. Austrijski redatelji žele jedni drugima neuspjeh jer će tek tada budžeti za preostale kolege biti veći. Mi u Hrvatskoj nemamo problema s tim. Naime, kolega želi neuspjeh kolegi bez obzira na količinu novaca koji će sljedeće godine biti na dispoziciji.
U Prag vozimo dvije hrvatske filmašice koje su u Jihlavu došle predstaviti svoj projekt na istočnoeuropskoj dokumentarnoj tržnici projekata, i eventualno pronaći ostatak novca koji filmu nedostaje. Mlade su, otvorene, idealistične i znatiželjne. Rade na projektu o Golom otoku, a ja im želim svu sreću da ga naprave što bolje. Njihov je entuzijazam zarazan, budi u meni pritajenog dokumentaristu.
Na žalost ne mogu pratiti saborsku raspravu o povjerenju vladi. Nemamo satelit. Vršim intoksikaciju internetom i ne mogu vjerovati. Osjećam se poniženo, kao i, pretpostavljam, većina građana. Stid me je. S takvim osjećajem uzimam briljantni krimić Wolfa Haasa „Der Brenner und der Liebe Gott“ i na tren poželim da sam netko drugi.
Pavo MarinkovićČetvrtak
Kava s Jaroslavom Otčenašekom, profesorom na Katedri za slavistiku Karlovog sveučilišta u Pragu. Nalazimo se u kavani „Slavia“, legendarnom okupljalištu disidenata i žbirova u doba socijalizma. Danas je to elitna i raskošna kavana privlačna i turistima makar sam sebe već davno prestao tako doživljavati. Otčenašek je kroatist, prevoditelj, literarni kritičar. Jedan od onih vrijednih samozatajnih ljudi koje bismo trebali držati kao kap vode na dlanu. I jedan od ambasadora hrvatske kulture u Češkoj. Želim ga upoznati s festivalom „New Waves, New Ways“ koji pod patronatom Rumunjskog kulturnog instituta za tjedan dana započinje u Pragu. Na festivalu će između ostaloga biti prikazan ciklus filmova posvećen mom pokojnom prijatelju Vedranu Šamanoviću. Tri igrana filma gdje je bio direktor fotografije te izbor njegovih eksperimentalnih radova. Bit će skoro godina dana otkako je otišao Šaman i ostavio svima nama golemu prazninu. S takvim je čovjekom bila čast i užitak raditi i prijateljevati. Ono što mogu je potruditi se da „hommage“ njegovom radu bude dostojanstven te da ga pokušam predstaviti onima koji ga još nisu upoznali. Jer bez obzira što nikad nije osvojio pulsku Zlatnu Arenu (a zaslužio ju je barem u dva, tri navrata), Šaman je bio direktor fotografije u nekoliko ponajboljih hrvatskih filmova. U Prag će doći i Vedranova Sanja, a i Sviličići (Ogi i Vanja). Otčenašek je oduševljen idejom festivala i obećao je pomoći, animirati studente da u što većem broju posjete projekcije.
Petak
Filmski studio na Barandovu. Hollywood istočnog bloka. Goleme, stare zgrade u kojima uglavnom više nema života. No ipak, ima ga više nego u „Jadran filmu“. Tamo imam sastanak s Jaroslavom Boučekom i Janom Budařom. Jaroslav Bouček je jedan od najmoćnijih čeških producenata, a Jan Budař je glumac, istovremeno i koscenarist našeg zajedničkog projekta „Nježni barbari“ kojeg Bouček želi producirati. No Bouček je vrlo zaposlen, krupna riba trenutno mu je u postprodukciji – redateljski prvijenac Vaclava Havela. Tako da su „Nježni barbari“ u drugom planu i napreduju dosta sporo. Honza Budař je bio dosta zauzet tako da smo zadnju verziju scenarija radili puna 4 mjeseca. Bouček bi film htio snimiti već sljedećeg ljeta, a još uvijek nema redatelja kojeg bi želio imati, tako da sve izgleda preoptimistično. „Nježni barbari“ priča je o nekad slavnom češkom bendu iz osamdesetih koji se nakon dvadeset godina ponovno okuplja na povratničkoj turneji po hrvatskim hotelima. To je priča o odrastanju i sazrijevanju napravljena na način nostalgične muzičke komedije. Silno vjerujem u potencijal projekta, ali ne vjerujem redatelju koji još ne postoji i to me brine. Ne bih želio da se projekt odradi površno. Iako se „Domobran“ svidio Boučeku, nema šanse da mi ponudi režiju. Ipak sam ja stranac. Za točno tjedan u dvorani Europske komisije, a u sklopu Tjedna proširenja EU i predstavljanja Hrvatske, bit će prikazan film „Trešeta“ Dražena Žarkovića i Pave Marinkovića. Nije loše za film koji je bio prezren od žirija pulskog festivala, da bi ga nakon što je osvojio 6 međunarodnih nagrada i obišao cijeli svijet, osim puka prigrlila i intelektualna elita. Da nismo imali sreće s jednim jakim i utjecajnim festivalom u Njemačkoj na kojem je sve krenulo, film bi bio šutnut u zaborav i za njega ne bi znao nitko. To govori o hrvatskom provincijalizmu, nesigurnosti, predrasudama i medijskim manipulacijama. Ali govori i o nečem drugom. Naime, prije desetak godina dobro sam upoznao jednog multimilijunaša koji je tada već imao blizu 90 godina. Bio je to stari šarmantni čovjek izvanrednog instinkta i dara za biznis. Volio je, nikad ne docirajući, pripovijedati o svojim počecima. Prisjećajući se, rekao je, najvažnije za njegov uspjeh, bilo je to da je imao sreće. Jer bez nje ne bi mogao ništa.
U potrazi za srećom odlazim vulkanizeru, kupim suprugu i krećemo po klince u Beč.
Subota
„Aqua Palace“ je nešto čega u Hrvatskoj još uvijek nema. Ogroman kompleks bazena nadomak Praga ukrašen poput Disneylanda s daškom Kariba. Danas je subota, nema škole i vrtića pa supruga nagrađuje djecu zato što su nas probudila prije svitanja. Tako barem misli njena namrgođena lošija polovica. Ulaz plaćamo šezdesetak eura, to je tzv. cjelodnevna obiteljska ulaznica, sve da bi se djeca prepustila toboganima, vodenim strujama, podvodnim masažama i još kojekakvim avanturističkim igrarijama. Avanturističkim jer ne kontrolirate svoje tijelo već ga prepuštate. Dobar trening Česima za izlete gumenjakom po Velebitskom kanalu ili planinarenja po Mosoru. Na najvratolomnijim spravama, uvijek je najduži red. Gledate dlakavu mrcinu od 150 kila, kako se s glavom prema naprijed surva toboganom, te uz zastrašujući pljusak vode umalo gnječi svoje, ali i tuđe dijete. Pravo je čudo što ozlijeđenih nema, a nema čak ni bolničkih kola – u blizini su tek vatrogasna. Djeca naravno uživaju, a ja se izležavam, te u prikladnom kontekstu završavam knjigu Siniše Pavića „Plačeš li to?“. Možda bi pisac želio da knjiga ima veći dramski potencijal, no nema. Nema dramaturgije uopće. Dok sam okružen jakim umjetnim strujama u bazenima, Pavićeva je knjiga voda stajaćica zanimljivih, bliskih i autentičnih stanja jednog mladog, a zrelog, ljubavlju ispunjenog braka. Kad čitate takvu knjigu morate se zapitati, možemo li i mi osjećajima i toplinom prevladati neugodne banalitete svakodnevice. Nakon ove knjige čini vam se da ste u liku pisca pronašli novog prijatelja, ili ste se ponovno susreli s nekim koga već dugo godina poznajete. Prilazi mi supruga i pita, hoću li se pridružiti njoj i djeci. Ah, ti slatki banaliteti zajedničkog života.
Nedjelja
Dobitnik glavne nagrade na Zagreb Film Festivalu je NJEMAČKI film „PLJAČKAŠ“. Koja glupost! Radujem se toj činjenici iako većinu filmova sa ZFF-a nisam uspio vidjeti, ali ljuti me formulacija koju je objavila HINA, a vjerojatno odaslao festival. Radujem se jer dobro poznajem ovaj film, gledao sam ga čak već tri puta. Autor knjige po kojoj je snimljen – Martin Prinz, posjetio nas je prošle godine u našem praškom domu,
Nismo spremni oprostiti drugima kad Hrvatsku smještaju na istok Balkana i miješaju sa Srbijom ili Bosnom. Toliko smo ponosni kad branimo svoju autentičnost, a toliko neobrazovani i neosjetljivi kad se dotičemo tuđe.
Druga bitna bedastoća dotiče se hrvatskog prijevoda naslova filma. Friedrich Schiller je nekoć davno napisao dramu „Die Räuber“. Vjerojatno autoru hrvatske verzije naslova nije poznato da Schiller nije napisao „Pljačkaše“ nego „Razbojnike“. Razlika postoji, i ona se krije ispod površine. Biti pljačkaš, to je stanje tijela, a biti razbojnik, to je stanje duha. Biti razbojnikom, to je pogled na svijet, dok riječ pljačkaš suho i prosto označava izvršenu radnju. Živio naš mali bijedni jezik. Večer se nastavlja intoksikacijom domaćim internet portalima. Hrvatska je korumpirana i opljačkana, slažu se svi. Što mislite, tko su bili egzekutori? Pljačkaši ili razbojnici? I jedni i drugi?...ili je baš svejedno?
Ponedjeljak
Sinoć je na HRT-u po prvi puta išao „Ljubavni život domobrana“.
Prvo pravo suočavanje sa širokom publikom, onom koja nije festivalska, onom koja ne ide u kino gledati hrvatske naslove. Čudne su TV premijere, nema pljeska kao u kazalištu, niti zvižduka niti smijeha. Publika je nečujna. Uspješnost se mjeri postotkom upaljenih televizora. Ja premijeru nisam pratio jer nemam satelit, a film mi je valjda već dovoljno poznat. Danas očekujem reakcije. Neke pozitivne došle su još jučer SMS-om. Čudno je to s ovim filmom. Ovaj mjesec obišli smo 3 festivala tako da mi impresije iz Hamburga, Chicaga i Viareggia još uvijek odzvanjaju u srcu. Htio sam napraviti komediju gorka okusa o tuzi i nemoći hrvatskog intelektualca na pragu srednjih godina. I o barbarima pored kojih je teško osjetiti ljubav. Svugdje gdje su ljudi prepoznali gorčinu, prošli smo jako dobro. Čak su me znali pitati jesam li zbog filma imao problema u Hrvatskoj. Naivčine. Doduše, možda sam ja naivan pa će problemi tek sad doći. Osjetio bih se tada hrabriji nego što jesam. Istina je da mi Hrvati izbjegavamo važne društvene teme i angažman – a kad ih se prihvatimo onda smo „ubi Bože“ depresivni. Danas se slavi rođendan moje druge domovine kojoj nikako da počnem pripadati. No, diplomatski ušminkan, pratim suprugu na proslavu Austrijskog državnog blagdana u svečani Rudolfinum. Impresivno je vidjeti koliko su naši sjeverni susjedi važni, a istovremeno i dobro organizirani u Češkoj. Kompletan sustav – politički, financijski, kulturni i gospodarski funkcionira kao dobar, ali i šarmantan stroj, i na tome im naravno zavidim. Dan završava izležavanjem na kauču i gledanjem njemačke komedije o ženi koja je s 50 godina shvatila da je muž vara s mlađom i ljepšom. Jasno, ona treba raskrstiti s prošlosti i započeti novi život. Čini mi se da je to kratki sadržaj gotovo svake njemačke komedije. Mi kućanice odgajamo još većim kičem. No, mlađem je petogodišnjem sinu film napet, othrvava se našim pokušajima da ga pošaljemo u krevet te nas zabrinuto pita: „Zašto je ovaj tata otišao od mame?“
Utorak
Gledam vremensku prognozu i shvaćam. Vrijeme je za promjenu guma na autu. Supruga me u to već danima uvjerava. Srećom, u blizini stana je vulkanizer pa će sve biti jednostavno. S dvoje djece ulazim u patuljastu radionicu. Stariji vulkanizer je prekomjerno neljubazan, nalik je bezazlenom negativcu iz Menzelovih filmova, no mlađi kolega koji natuca engleski, čini se pristojan. No, ne može primiti naš auto. Barem ne još. Prvi mogući termin je petak – 14 h. Vulkanizeri su ovdje kao zubari. Na moju primjedbu da mi je trodnevno čekanje egzotično, jer normalna promjena guma traje dvadesetak minuta, stiže protureakcija. Stariji vulkanizer me nije udario mada je to sigurno poželio dok je mladac spustio nos. Niste vi jedini, gospodine, tisuću ljudi želi promijeniti gume na kotačima, pobjedonosno izjavljuje. Zagrebački vulkanizeri, što čekate? Prag je za vas obećana zemlja.
Poslijepodne s ljetnim gumama odlazimo u Jihlavu na najveći češki festival dokumentaraca. Tamo nas čeka punica koja uzima djecu i vodi ih na par dana u Beč. Naime, cijeli tjedan traju školski praznici. Jihlava je stari rudarski gradić u Visočini, na granici Češke i Morave, zapravo bilo bi to sasvim lijepo mjestašce da nepoznati majstor češke arhitekture nije nasred prekrasnog trga postavio čudovište od robne kuće te ga tako bespovratno unakazio. Jihlava je kao mnogi drugi češki gradići tipična žrtva estetske kirurgije realsocijalizma. Otvaranje festivala je češki atipično – dosadno. Igrokaz je predug, kabaretisti koji ga vode ne baš šarmantni, a nakon skoro dvosatne uvertire slijedi film otvaranja. Jedva držim oči otvorene iako
Čudesna situacija se iznjedrila. Austrijski redatelji žele jedni drugima neuspjeh jer će tek tada budžeti za preostale kolege biti veći. Mi u Hrvatskoj nemamo problema s tim. Naime, kolega želi neuspjeh kolegi bez obzira na količinu novaca koji će sljedeće godine biti na dispoziciji.
Srijeda
Koprodukcijski doručak s Austrijancima. Austrijski kulturni forum upriličio je festivalski susret s najpoznatijim producentima i redateljima svojih dokumentaraca. Tu su Glawogger, Geyrhalter i drugi. U zraku je pesimizam. Novca za filmove je sve manje, a austrijski film sve uspješniji tako da je polovica budžeta za sljedeću godinu već rezervirana za najuspješnije producente i redatelje, zapravo za „carte blanche“ projekte. Tako da većih novaca za koprodukcije neće biti. Čudesna situacija se iznjedrila. Austrijski redatelji žele jedni drugima neuspjeh jer će tek tada budžeti za preostale kolege biti veći. Mi u Hrvatskoj nemamo problema s tim. Naime, kolega želi neuspjeh kolegi bez obzira na količinu novaca koji će sljedeće godine biti na dispoziciji.
U Prag vozimo dvije hrvatske filmašice koje su u Jihlavu došle predstaviti svoj projekt na istočnoeuropskoj dokumentarnoj tržnici projekata, i eventualno pronaći ostatak novca koji filmu nedostaje. Mlade su, otvorene, idealistične i znatiželjne. Rade na projektu o Golom otoku, a ja im želim svu sreću da ga naprave što bolje. Njihov je entuzijazam zarazan, budi u meni pritajenog dokumentaristu.
Na žalost ne mogu pratiti saborsku raspravu o povjerenju vladi. Nemamo satelit. Vršim intoksikaciju internetom i ne mogu vjerovati. Osjećam se poniženo, kao i, pretpostavljam, većina građana. Stid me je. S takvim osjećajem uzimam briljantni krimić Wolfa Haasa „Der Brenner und der Liebe Gott“ i na tren poželim da sam netko drugi.
Kava s Jaroslavom Otčenašekom, profesorom na Katedri za slavistiku Karlovog sveučilišta u Pragu. Nalazimo se u kavani „Slavia“, legendarnom okupljalištu disidenata i žbirova u doba socijalizma. Danas je to elitna i raskošna kavana privlačna i turistima makar sam sebe već davno prestao tako doživljavati. Otčenašek je kroatist, prevoditelj, literarni kritičar. Jedan od onih vrijednih samozatajnih ljudi koje bismo trebali držati kao kap vode na dlanu. I jedan od ambasadora hrvatske kulture u Češkoj. Želim ga upoznati s festivalom „New Waves, New Ways“ koji pod patronatom Rumunjskog kulturnog instituta za tjedan dana započinje u Pragu. Na festivalu će između ostaloga biti prikazan ciklus filmova posvećen mom pokojnom prijatelju Vedranu Šamanoviću. Tri igrana filma gdje je bio direktor fotografije te izbor njegovih eksperimentalnih radova. Bit će skoro godina dana otkako je otišao Šaman i ostavio svima nama golemu prazninu. S takvim je čovjekom bila čast i užitak raditi i prijateljevati. Ono što mogu je potruditi se da „hommage“ njegovom radu bude dostojanstven te da ga pokušam predstaviti onima koji ga još nisu upoznali. Jer bez obzira što nikad nije osvojio pulsku Zlatnu Arenu (a zaslužio ju je barem u dva, tri navrata), Šaman je bio direktor fotografije u nekoliko ponajboljih hrvatskih filmova. U Prag će doći i Vedranova Sanja, a i Sviličići (Ogi i Vanja). Otčenašek je oduševljen idejom festivala i obećao je pomoći, animirati studente da u što većem broju posjete projekcije.
Petak
Filmski studio na Barandovu. Hollywood istočnog bloka. Goleme, stare zgrade u kojima uglavnom više nema života. No ipak, ima ga više nego u „Jadran filmu“. Tamo imam sastanak s Jaroslavom Boučekom i Janom Budařom. Jaroslav Bouček je jedan od najmoćnijih čeških producenata, a Jan Budař je glumac, istovremeno i koscenarist našeg zajedničkog projekta „Nježni barbari“ kojeg Bouček želi producirati. No Bouček je vrlo zaposlen, krupna riba trenutno mu je u postprodukciji – redateljski prvijenac Vaclava Havela. Tako da su „Nježni barbari“ u drugom planu i napreduju dosta sporo. Honza Budař je bio dosta zauzet tako da smo zadnju verziju scenarija radili puna 4 mjeseca. Bouček bi film htio snimiti već sljedećeg ljeta, a još uvijek nema redatelja kojeg bi želio imati, tako da sve izgleda preoptimistično. „Nježni barbari“ priča je o nekad slavnom češkom bendu iz osamdesetih koji se nakon dvadeset godina ponovno okuplja na povratničkoj turneji po hrvatskim hotelima. To je priča o odrastanju i sazrijevanju napravljena na način nostalgične muzičke komedije. Silno vjerujem u potencijal projekta, ali ne vjerujem redatelju koji još ne postoji i to me brine. Ne bih želio da se projekt odradi površno. Iako se „Domobran“ svidio Boučeku, nema šanse da mi ponudi režiju. Ipak sam ja stranac. Za točno tjedan u dvorani Europske komisije, a u sklopu Tjedna proširenja EU i predstavljanja Hrvatske, bit će prikazan film „Trešeta“ Dražena Žarkovića i Pave Marinkovića. Nije loše za film koji je bio prezren od žirija pulskog festivala, da bi ga nakon što je osvojio 6 međunarodnih nagrada i obišao cijeli svijet, osim puka prigrlila i intelektualna elita. Da nismo imali sreće s jednim jakim i utjecajnim festivalom u Njemačkoj na kojem je sve krenulo, film bi bio šutnut u zaborav i za njega ne bi znao nitko. To govori o hrvatskom provincijalizmu, nesigurnosti, predrasudama i medijskim manipulacijama. Ali govori i o nečem drugom. Naime, prije desetak godina dobro sam upoznao jednog multimilijunaša koji je tada već imao blizu 90 godina. Bio je to stari šarmantni čovjek izvanrednog instinkta i dara za biznis. Volio je, nikad ne docirajući, pripovijedati o svojim počecima. Prisjećajući se, rekao je, najvažnije za njegov uspjeh, bilo je to da je imao sreće. Jer bez nje ne bi mogao ništa.
U potrazi za srećom odlazim vulkanizeru, kupim suprugu i krećemo po klince u Beč.
