Dostupni linkovi

Fauli se primaju sa osmehom


Nataša Odalović, novinarka iz Beograda
Nataša Odalović, novinarka iz Beograda

"Nema pomoći, do 11. maja svakog dana gledaćemo predizborne vriske i cike sa tribina širom Srbije. Gledam, isključenog tona, uglavnom, kako stranački lideri ili kandidati za ovo i ono, grle i ljube zbunjenu decu i bestidno varaju njihove roditelje," piše za Dnevnik Nataša Odalović, novinarka iz Beograda.

Subota, 19. april 2008.

U subotu sam se probudila prilično kasno i tako prespavala dogovoreni susret sa prijateljem izdavačem koji me opskrbljuje potrebnim knjigama koje inače sebi ne bih mogla da priuštim, jer su preskupe. Užas. Vidim pet njegovih propuštenih poziva na mobilnom. Razlog ovoj uspavanosti u subotu zapravo je petak. Naime, već stotu godinu unazad svakog 18. aprila obeležava se moj rođendan. Uglavnom uz muziku i crno vino. Ove godine moj plan je bio samo jedan – kako izbeći slavlje. Ako već ne mogu izbeći sam rođendan, mogu bar jedne godine imati pravo da to što imam godinu više ne proslavljam nužno sa radošću!Danima isleđivana o datumu tuluma, uspelo mi je samo odložiti ga za narednu nedelju. Ipak, u petak sam imala neku vrstu radnog rođendanskog doručka,sa najbližim prijateljima, koji je protekao vrlo komemorativno. Moja prijateljica Lida čitala nam je jedan od najpotresnijih intervijua Dubravke Ugrešić koji želi uvrstiti u jedan zbornik na kome trenutno radi. I tako, slušamo, svečano, kao da prisustvujemo antičkoj drami:

“Moja profesionalna biografija je izbrisana. I ne radi se samo o meni: profesionalne biografije mnogih ljudi su izbrisane, i sumnjam da ce se ikada ponovo uspostaviti kao kulturna vrijednost. I to ne zato, jer je proslo vrijeme, jer su stvari zastarjele, jer su mozda out of time, nego naprosto zato, jer se dogodila temeljita, teska destrukcija jedne kulture, s njezinim institucijama, mrežom odnosa, distribucije, navika i vrijednosti. Ostala je tzv. kulturna sredina u kojoj malo tko mari za bilo sto osim za svoje vlastito, personalno preživljavanje. Netko je rekao da je povijest koja se zaboravlja osudjena na to da se ponavlja. Ja, na primjer, nisam zaboravljena. Postojim kao citat bez navedena izvora.“

Ljudi od gipsa u predizbornom gipsanom Beogradu. Umetnost lak i slučajno pronađena ume biti istinitija od života...


Uh! Svima nam je bilo preteško da slušamo baš danas surovo preciznu i istinitu Dubravku, U njenu čast, a ipak imajući u vidu moj rođendan, odemo stoga do kioska da kupimo hrenovke u toplom pecivu. Nas petoro nakon deset minuta sedelo je nedaleko od fontane na platou ispred gradske skupštine i dok nam je senf curio u dlanove, posmatrali smo predstavu koja nam se odvijala pred očima. Tu kraj same fontane, članovi Sajlens teatra iz Bergama potpuno obloženi gipsom izvodili su barkono-umetnički performans. Ljudi od gipsa u predizbornom gipsanom Beogradu. Umetnost lak i slučajno pronađena ume biti istinitija od života.

Nedelja, 20.april 2008.

Nedelju mi je obeležio susret sa Petrom, dragim prijateljem iz studentskih dana koji već desetak godina živi u Francuskoj, gde piše i predaje filozofiju. Pričamo o politici, pre svega i ako bih radije sa njim želela pričati o svemu drugom. On je gotovo do tančina upoznat sa prilikama u Srbiji iako toliko dugo živi u inostranstvu. Dugo nisam slušala kompetentniju analizu. Petar mi zvuči kao neobično oštar kritičar, a to mi tako imponuje. Dosadilo mi je da o otužnoj javnoj sceni Srbije i njenim navodno dobrim i lošim momcima i devojkama uvek ja govorim najgore. Sedimo tako Petar i ja na Dunavu. Pričamo satima. On smatra da treba delati, stalno delati, u tom smislu predlaže mi i da krenemo. Što se mene tiče ostala bih tako celu večnost.

Kasno uveče me zove Maja. Hoće da mi priča o Utisku nedelje, kultnoj beogradskoj TV emisiji. Ne dozvoljavam. Kažem da ću gledati sutradan reprizu, ako je baš tako značajno, ali da ne želim kvarii to dragoceno veče slušajući o još jednom neukusnom produciranju glavnih zvezda ove izborne kampanje – kandidatima za gradonačelnika Beograda. Maja prihvata. Čitavu preostalu noć, ipak, čitam neprohodan rukopis, koji redigujem za jednog privatnog izdavača. Naporno mi je da satima gledam u treptavi ekran kompjutera. Sutra kupiti kapi za oči, zapisujem deseti put sebi u podsetnik.

Ponedeljak, 21. april 2008.

Neverovatno, ali gde god da sam mrdnula, koje god novine da sam otvorila, svi pričaju o Utisku nedelje. Morala sam da odnesem koleginici neke rukopise kod nje na posao i tako ne stignem da vidim ni reprizu. Uveče otvaram sajt B92 da proverim jesu li skinuli transkript, ima li gde drugde snimak emisije. Usput vidim da je to već tema svih popularnih blogova, foruma... O, ne mogu da čitam, spava mi se previše.

Utorak, 22. april 2008.

Posle podne na moju radost idem u veliku šetnju, avanturu, ko zna u šta sve ne, sa petogodišnjom Anom. Ana je ćerka moje sestre Jelene i apsolutno je čarobna. Rano izjutra najpre pokušavam da dođem do banke probijajući se kroz raskopan trotoar i glasno psujući zaglučujuću buku bagera, Posle dvadeset i nešto godina u mom kraju popravljaju trotoar. "Zašto baš sad?" pita me vičući u pokušaju da nadjala buku sused koga srećem red bankom. A čujte jednom su morali, kažem nervozno. A sused će: A zar ne mislite da se samo ulaguju zbog izbora? Pa što me pitate kad znate, dragi susede, doviknem mu i utrčim u spasonosnu tišinu banke.

Sreda, 23. april. 2008.

Zašto se parlamentarna kampanja ionako ogavna i preduga pretvorila u kampanju za gradonačelnika Beograda, ni ne pokušavam da razumem...

Nekoliko nedelja za redom moj prijatelj Pedja držao je zanimljiva predavanja u Narodnoj Biblioteci, a povodom knjige za koju još ne zna kada će i gde će objaviti, jer je u Srbiji sve tako komplikovano. Da je knjiga dnevnopoliički pamflet objavio bi je od prve, ovako ko zna. Elem, ni na jedno predavanje nisam stigla da odem. Pišem mu izvinjavajući mejl u kome pokušavam da mu sve to objasnim, kada mi zvoni telefon. Maja. Pita jesam li konačno gledala Utisak, i kako to nisam, i kako neizostavno to moram smesta učiniti. I tako odgledam Utisak nedelje, gde su gosti svi kandidati za gradonačelnika Beograda. Zašto se parlamentarna kampanja ionako ogavna i preduga pretvorila u kampanju za gradonačelnika Beograda, ni ne pokušavam da razumem. Ali, toliko o demokratskim promenama u Srbiji i priči o decentralizaciji. Gledam tu emisiju. U studiju s leva ne desno sede Đilas, Obradović, Srbljanović, Popović i Vučić. Na golu je voditeljka emisije Olja Bećković. Sudije nema. Fauli se primaju s osmehom. Niko ne svira penale.

Četvrtak, 24. april 2008.

Nema pomoći, do 11. maja svakog dana gledaćemo predizborne vriske i cike sa tribina širom Srbije. Gledam, isključenog tona, uglavnom, kako stranački lideri ili kandidati za ovo i ono, grle i ljube zbunjenu decu i bestidno varaju njihove roditelje. Najstrašnije je gledati posete romskim naseljima i izbegličkim kampovima, ukoliko tamo još ko od funkcionera uopšte sme da kroči. Negde tri meseca pre izbora srpski mediji su objavili da istraživanja pokazuju kako u Srbiji 14 odsto dece ne doručkuje, šest odsto ne ručava, 15 odsto ne večerava, 70 odsto

drage tate i mame ne dajte tim čikama i tetama da ljube vašu gladnu dečicu i poklanjaju im lilihipe...

nema užinu. Mleko nikad ili retko pije 38 odsto dece, a četvrtina dece jednom nedeljno vidi meso. Ministarstvo rada i socijalne politike upozorilo je da oko 46 odsto dece u Srbiji nema obroke svaki dan. Ko danas u kampanji pominje te podatke. Niko. Pa, drage tate i mame ne dajte tim čikama i tetama da ljube vašu gladnu dečicu i poklanjaju im lilihipe... Pa, ko je vladao Srbijom svih ovih godina i ko je kriv što deca u Srbiji žive tako kako žive. Nisu li to neprestano jedni te iisti ljudi koji će vladati i posle 11. maja?

Naveče Maja i ja svratile na otvaranje izložbe čudnih crteža i kolorističkih impresija mlade slikarke Sanvile Porej Đermanović. Kako reče kritičarka, u potrazi za svetlošću izbija prazan prostor, a mlada umetnica citira Levinasa: U svetlosti smo u meri u kojoj nepšto pronalazimo ni u čemu! Nije onda čudno da na jednom minijaturnom crtežu na kojem posmatrač vidi samo crnilo, Sanvila piše: Hoću tmina da mi postane mleko.

Petak, 25. april 2008.

U petak ujutro čitam jedan stari tekst koji su mi e-mailom pre desetak dana poslali Lida i njen muž. Tekst je o Poperovom otvorenom društvu, a napisao ga je, zamislite Džordž Soroš. Lida mi je s pravom dopisala “Iznenadićeš se kako Soroš piše”. I zbilja jesam prijatno iznenađena ovim što Soroš piše:

“Poper nije shvatio da u demokratskoj politici sticanje javne podrške ima prednost u odnosu na otkrivanje istine. U politici se može lako manipulisati percepcijama realnosti biračkog tela. Kao rezultat toga, politički dijalog, čak i u demokratskim društvima, ne vodi obavezno i boljem shvatanju realnosti.

Razlog zbog kojeg demokratska politika vodi manipulaciji je u tome što političari ne teže da kažu istinu. Oni žele da dobiju izbore, a najbolji način da se to postigne je da iskrive realnost u svoju korist.

Zbog ovog saznanja ne treba da napustimo koncept otvorenog društva, već da revidiramo i reafirmišemo argumente u njegovu korist.. Razdvajanje vlasti, sloboda govora i slobodni izbori ne mogu sami obezbediti otvoreno društvo; potrebna je i snažna posvećenost traženju istine.”

Važnije od toga se dešava kraj otvorenog društva, jer je dijalog ukinut, ostala je samo medijska simulacija dijaloga, demokratije, slobode medija, slobode uopšte...

Pitam se, da li bi ovaj tekst pomogao i boljem razumevanju onoga što se upravo dešava u Srbiji desetak dana pred izbore. Ne dešava se samo parodija od kampanje. Važnije od toga se dešava kraj otvorenog društva, jer je dijalog ukinut, ostala je samo medijska simulacija dijaloga, demokratije, slobode medija, slobode uopšte. Intelektualna korumpiranost u Srbiji ide dotle da više niko koga pripuštaju u medije nema čak ni potrebu da ovo izrekne.

Odoh zato da se družim sa normalnim ljudima. Joj, umalo da zaboravim, prethodno moram po tortu za nedeljni ručak.


XS
SM
MD
LG