Dostupni linkovi

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Marijana-Maja Mugoša, iz Udruženja mladih s hendikepom u Crnoj Gori.

Subota, 14. februar
Probudih se sa suncem u rukama, koje je tog hladnog zimskog jutra stidljivo zavirilo u moju sobu. Pomilovah svog supruga Zorana po obrazu, odoh dalje do trećeg člana naše familije - naše voljene Ksenči. Ksena je moj prvi pas vodič; sanjan i željen punih sedam godina. Ona je jedno prekrasno biće, od kojeg mi ljudi možemo puno naučiti o plemenitosti, praštanju, privrženosti, toplini... Uvjerena sam da mi je upravo moja Ksena pomogla da oprostim ljudima koji su nas tog 10. decembra tako bezosjećajno, bez prethodne najave i upozorenja, prognali iz zgrade u kojoj sam do tada radila četiri i po godine.
Nešto kasnije otišli smo do groblja u Gornjoj Gorici. Spustila sam se i snažno zagrlila studenu kamenu ploču, ispod koje počivaju ostaci najnježnijeg bića, čija sam mezimica bila punih trideset godina. Od njega, mog tate Dimitrija, naslijedila sam životni optimizam, vedrinu i spremnost da svakom problemu gledam pravo u lice i istrajem u njegovom prevazilaženju.
Potom, uz pucketanje vatrice, mirisne i tople slane prigance koje je spremila moja brižna majka Olga, imali smo prijatno porodično druženje u roditeljskoj kući. Majka nam je onda predala sadnicu južno-američkog voća (zvane fejoa), koju je moj tata ostavio meni i Zoranu da je zasadimo u dvorištu naše malene kućice.
Poslijepodnevne sate ispunili smo pripremanjem slanih djakonija, jer su nam te večeri stigli dragi gosti iz Pljevalja; Zoranov brat sa suprugom i njihovom dječicom Arsom i Andrijanom. Posebno izdvajam iskricu radosti koja mi je obasjala dušu kada je sedmogodišnji Arso došao do mene, umiljato me poljubio i rekao mi: «Majče, ja sam samo za tebe kupio ovaj slatki poklončić!»
Nedjelja, 15. februar

Ustala sam prije no što se zubato februarsko sunce tog jutra pomolilo. Proskakutala nekih desetak minuta sa mojom Ksenčicom po dvorištu, očetkala to mekano, plišano stvorenje, pa onda odjurila u kuhinju da pripremim doručak.
Zoran i ja smo se ovih pet godina, koliko živimo skupa, uvijek trudili da onima koji nam dodju u posjetu učinimo boravak u našem domu prijatnim, neizostavno dinamičnim i obavezno uz puno šale i smijeha. Kako je njihova želja tog dana bila da odemo do manastira 'Ostrog', spakovasmo se svi u naše auto i u dobrom raspoloženju lagano krenusmo. Ksena je veći dio puta kao i obično dok se vozimo našim autom, gledala kroz prozor, naslonivši svoju glavicu na onaj plastični široki dio uz prozor. Kad smo stigli, Zoran i Ksena su ostali u dvorištu ispred Gornjeg manastira, a mi ostali otišli da se poklonimo moštima velikog sveca. To blaženstvo i milje koje osjetih kad izadjoh otuda, potače mi neka duboka razmišljanja i opet podsjeti na pitanje koje često postavljam i sebi i drugima. Zašto ljudi, kad nešto stvaraju i grade, ne pomisle pritom da bi još neko ko na neki malo drugačiji način zadovoljava svoju, recimo religioznu potrebu, volio stići samostalno do istog tog mjesta? Pomislih tad koliko smo Zoran i ja raznovrsnih stepenica i prepreka savladali za ovih petnaest godina koliko traje naša ljubav i koliko su nas upravo te prepreke osnažile, obogatile nam životno iskustvo i poučile nas da samo istrajnost i strpljenje dovode do željenog cilja.
To svevišnje biće u čije postojanje snažno vjerujem i kome sam se i sada obratila molitvom, nadilazi sve religije, sva dogmatska učenja, pomiruje i prihvata sve različitosti među ljudima i svakog čovjeka, ma kojim imenom se on zvao, ma koje zvanje on imao, ma kako snažno ili slabašno izgledao, smatra jednako vrijednim, a njegovo postojanje jednako bitnim i opravdanim.
U povratku od manastira, svratismo do konjičkog kluba ’Vranac Montenegro’ i ispunismo obećanje dato malom Arsu da jaše ponija.
Onda vožnja do naše malene kućice koja se nalazi na Zabjelu u Podgorici. Mi imamo običaj reći da je našu kućicu najlakše pronaći jer je najmanja u kraju, a i smiješi se svakom dobronamjernom gostu.
Ugodan izlet, vožnja i šetnja proteklih nekoliko sati, pokrenu potom i alarm u stomaku i opomenu nas da je vrijeme ručku. Zoran je tada pripremio roštilj kojeg smo nedavno dobili na poklon od njegove mame.
Ponedjeljak, 16. februar
Donatorska konferencija Udruženja mladih sa hendikepom, čije je organizovanje imalo za cilj da se obezbijede nedostajuća sredstva za školovanje pasa vodiča i pomagača za godinu koja teče. Kao koordinatorka Programa za dodjelu ovih pasa zainteresovanim osobama sa invaliditetom iz Crne Gore, uživam u svakoj novoj aktivnosti, s posebnim elanom i ljubavlju radim, zajedno sa sjajnim ljudima iz Udruženja, na promovisanju ove savremene asistencije pri kretanju i obavljanju svakodnevnih poslova.
Utorak, 17. februar
I danas sam imala razgovore sa mojom advokaticom Daliborkom, kao i sa novinarima iz nekoliko pisanih i elektronskih medija koji tako objektivno i s velikim interesovanjem prate razvoj mog slučaja u vezi sa zabranom ulaska meni i mojoj Kseni na radno mjesto u gradskoj skupštini. Osjećam neizrecivu zahvalnost i divljenje prema tim smjelim profesionalcima javne riječi, prema ljudima koji u potpunosti prenose moju borbu protiv onih koji bi porušene zidove predrasuda ponovo da podignu, protiv nekih pojedinaca i institucija koji osobe sa invaliditetom žele predstaviti bezvrijednima i koji misle da im usljed nekog fizičkog ili senzornog hendikepa moraju i druge sposobnosti biti ograničene. Te večeri smo nas dvije bile gošće u emisiji ’Robin Hood’, koju uređuje i vodi hrabri, mladi čovjek, britkog uma i zapaženih voditeljskih sposobnosti koje koristi u časne svrhe i viteški pomaže onima čija su prava ugrožena, onima koji se sami ne mogu izboriti sa nepravdom, a nekada čak i sa pravnim nasiljem.
Srijeda, 18. februar
Jutro se budi, a naša kućica i dvorište okićeni mekanim, sniježnim pahuljicama. Pijuckanje kafice u trpezariji, potom spremanje za izlazak i profesionalne aktivnosti. Onda izlazak u dvorište i posmatranje kako Ksenči razdragano trčkara po snijegu i hvata pahulje u letu.
Nešto prije 11h (Milan, Velibor, Goran, Zoran, Ksena i ja) krenusmo kombijem Udruženja da prisustvujemo odbrani specijalističkog rada naše drage Bojane na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Pomislih kako je divno pripadati krugu prijatelja iskrenih, čistih i plemenitih duša, od kojih je jedna svakako naša Bokica i dijeliti radost njihovih uspjeha.
Pahulje su nastavile svoj ples ka tlu potpomognute hladnim sjevernim vjetrom, a mi smo nešto kasnije s mirisnim buketom ruža otišli na stan kod Bojane. Prijatno ćaskanje, smijeh, podignute čaše i nazdravljanje njenom uspjehu.
Stigosmo kuući prije no što se noć počela spuštati. Pozvasmo naše kumove Pepiće, čestitasmo malenom Ervinu prvi rođendan i izvinismo im se što ćemo naš dolazak kod njih morati odgoditi za vikend, opomenuvši ih da još istog trena sklone nekoliko parčadi torte za nas. Kumovi Pepići su najčešće naši prvi gosti na dan Božića, a mi njihovi na Bajram.
Četvrtak, 19. februar
Snažan sjeverac tokom noći između srijede i četvrtka učini da tih nekoliko santimetara snijega gotovo sasvim zaledi. Bilo bi izuzetno teško i vjerovatno rizično pokušati pokrenuti naš auto i izaći iz dvorišta, zbog uzanog izlaza i neuređenog prilaza asfaltu u dužini od preko dvadesetak metara. Zato sačekasmo kombi Udruženja, odvezosmo Zorana do njegovog posla, a ja, kao i obično tokom ova dva mjeseca, odoh u Udruženje i danas.
Udruženje mladih sa hendikepom je Zoranov i moj neskriveni ponos, oslonac u teškim momentima, organizacija koja je stvarana i izgrađivana s ogromnom ljubavlju i naporima i nešto što svi mi imamo obavezu da sačuvamo, neukaljamo i učinimo i u buduće otvorenim za sve. Upravo kroz projekte i aktivnosti UMHCG-a veliki broj nas stekao je prva radna iskustva, odbacio nepotrebne strahove, izgradio samopouzdanje i spoznao sopstvene vrijednosti. Upravo to udruženje bilo je kreator i nosilac aktivnosti koje su se po prvi put događale u Crnoj Gori.
Petak, 20. februar
Baš dok ispisujem ove crtice i pokušavam da istaknem najljepše ili najbitnije događaje koji mi se zbiju u jednom danu, razmišljam koliko malo slobodnog vremena imam, pa čak i sad kad nijesam angažovana na svom radnom mjestu. Dok smo bili podstanari u stančiću od samo 18 kvadrata i skoro pet godina živjeli u tom ni malo komfornom prostoru, mislila sam da ću nakon što se uselim u našu kuću imati puno više vremena za nas dvoje, za sve drage ljude, za uranjanje u stranice knjiga koje volim, za više onih naših vikend izleta po Crnoj Gori i otkrivanje do tad meni nedotaknutih ljepota. Možda i nijesam u pravu, jer su moje želje vjerovatno preobimne u odnosu na vrijeme koje mi je dodijeljeno.
XS
SM
MD
LG