Dostupni linkovi

Hodanje po oštrici žileta


Ines Mrdović
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Ines Mrdović, Koordinator na Programu za urbanizam Mreže za afirmaciju NVO Sektora - MANS

Subota, 2. jul
Ne volim ljetnja jutra koja počinju pljuskom, a ovo subotnje je upravo tako. Prisiljava me da štampu čitam kući uz kafu, a ne u nekom od podgoričkih lokala. Na naslovnici Vijesti pažnju mi privlači fotografija, snimljena u bašti vjerovatno najpoznatijeg kafića u gradu, na kojoj se vide podržavaoci moje šefice Ćalović, nakon što je prethodnog dana saslušana u policiji. Razlog saslušanja je paradoksalan, krajnje apsurdan i primitivno smiješan, pošto policija istražuje postavljanje na internet sada već famoznog snimka rožajske svadbe, na kojoj su i istaknuti pojedinci naše policije. Tako se po ko zna koji put potvrđuje da neko ne radi svoj posao, da nije bitna suština i da nekome u vrhu ne pada na pamet da istraži kako i zašto su se policijski zvaničnici našli na kontoverznoj svadbi. Ono što me fascinira jeste rečenica koja objašnjava fotografiju i koja počinje riječima “u zmajevom gnijezdu”, što je jasna aluzija na pomenuti lokal. Pomišljam kako je medijski rječnik nekada izvanredan, čak uzvišeno izvanredan, bezmalo kao umjetnost sabijena u orahovu ljusku.

U popodnevnim satima odlazim u to isto “zmajevo gnijezdo”, gdje bivša koleginica Vujović, iz državnog radija, prvog medija u kojem sam radila, snima intervju o mojoj prvoj knjizi “Zubima za vjetar”. Vrijeme nam hirovito protiče, za više od tri sata sjedjeljke saznajem da je nedavno bila godinu na neplaćenom odsustvu, kako bi za to vrijeme u Londonu učila engleski. Malo je reći da sam zatečena, impresionirana svakako, divim se njenoj odlučnosti da se i u četdesetoj uhvati u koštac sa izazovom takve vrste. Lično bih se teško usudila.
Više nemam nedoumica, većina naših problema i nadasve učaureno stanje svijesti produkt je mentaliteta – ovdje ljudi čekaju da im neko osvoji slobodu u njihovo ime.

Nedjelja, 3. jul
Dan posvećujem Mariji, junakinji mog, nadam se, novog romana, na kojem radim od kraja prošle godine. Čudno je, ali za razliku od mog prvijenca, koji je naslov dobio kada sam ga već bila gotovo završila, i u kojem je radnja otišla u potpuno drugom pravcu od prvobitno zamišljene, za ovaj unaprijed imam naslov. Pri tome, Marijinu sudbinu toliko nosim u sebi da već pravim paralelu i glasno govorim da je „Zubima za vjetar“ moja ogoljena priča o Crnoj Gori, a da će „Klisura“ biti moja besudna priča o Crnoj Gori.

Ponedjeljak, 4. jul
Radna sedmica počinje obaveznim sastankom užeg tima kod izvršne direktorice, na kojem se utvrđuju prioriteti. Tokom dana se održava sjednica Nacionalne komisije za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala na kojem ona, kao član Komisije, traži raspravu kako bi se pojasnilo zbog kojeg je krivičnog djela saslušana i odgovor na pitanje zašto direktor policije na ljudima u MANS-u crta mete.

Ma – pomišljam - ovo je odavno borba s vjetrenjačama. Ti malobrojni koji misle svojom glavom već dugo hodaju ivicom žileta, za razliku od većine koja ili uljuljkano, ili apatično žmuri na sve nezakonitosti ovog zatvorenog sistema. Više nemam nedoumica, većina naših problema i nadasve učaureno stanje svijesti produkt je mentaliteta – ovdje ljudi čekaju da im neko osvoji slobodu u njihovo ime. A gdje tu ima mjesta građanskoj hrabrosti?

Utorak, 5. jul
Naslovnica knjige "Zubima za vjetar"
Iz medija saznajem da rezultati ankete Ministarstva ljudskih prava pokazuju da je u državnim organima zaposleno 80 odsto Crnogoraca. Iznenađenje je to samo za neupućene, ovdje i najlošiji poznavaoci prilika (da upadnem u kliše rekla bih i vrapci na grani) znaju da se do posla u institucijama sistema ne dolazi bez podrše vladajućoj koaliciji.

Čast iznimnim slučajevima, ali u ovoj zemlji nijesu bitni znanje, sposobnosti ili kvalifikacije, ovdje poslušnost i klimanje glavom igraju glavnu ulogu i otvaraju sva vrata.

Ovu sparnu podgoričku noć ispraćam u jednom lokalu, u koji samo povremeno odlazim i obično blizu ponoći, kada gužve jenjavaju. Ne znam zašto to činim. Lokal je malen, zagušljiv, dim cigareta stvara oblak otrova koji duboko ponire pod kožu, za šankerskim stolicama su gotovo uvijek ista lica, sa poročnim, pijanim očima.

Mislim kako su ta lica gubitnička, pod teškim zadahom nikotina pitam se šta je poenta života koji se danju svodi na posao, a noću na uranjanje u alkohol. Ili je i to sve samo život, a svi mi u krajnjem njegovi gubitnici.

Srijeda, 6. jul
Dnevnik Vijesti objavljuje tekst kojim predstavlja „Zubima za vjetar“. Moj kolega Bajčeta me obavještava o članku i oduševljeno ponavlja svoje impresije o knjizi. Saopštava mi takođe da je i njegova supruga u međuvremenu pročitala štivo i da dijeli isti utisak, te da namjerava da svojim bliskim rođacima u Bosni ovog ljeta nosi knjigu na poklon.
Uprkos činjenici da se tek učim zakomjernostima surovog izdavačkog svijeta, ipak osjećam zadovoljstvo, jer priča mojih junakinja - Jane i Ore - polako pronalazi svoj put ka čitaocima.
U našoj ekološkoj državi većina toga je na papiru, planski razvoj je podređen interesima investitora, bilo domaćih, bilo stranih.

Četvrtak, 7. jul
Učestvujem na okruglom stolu našeg partnera Green home o pravcima održivog razvoja, gdje izlaganja nadležnih grcaju u praznoj retorici. U našoj ekološkoj državi većina toga je na papiru, planski razvoj je podređen interesima investitora, bilo domaćih, bilo stranih. Najsvježiji primjer je projekat podmorskog kabla između Crne Gore i Italije, koji je u poslednje vrijeme podigao buru na javnoj sceni. Ugovor sa italijanskim partnerom je potpisan, država je preuzela obaveze, a tek sada se radi plansko rješenje, što je samo po sebi apsurdno. Ali, i to je dio naše realnosti, javni interes potisnut je pred privatnim.

Uveče, odlazeći na piće s prijateljem, sretam bivšeg kolegu. Neizostavno me pita da li mi nedostaje novinarstvo. Šta da odgovorim? Da mi nedostaju konstantni pritisci da ne treba, žargonski rečeno, udariti po onome, iako zaslužuje, jer je mnogo moćan, ili da treba biti senzibilan prema ovome, pošto sponzoriše neku od emisija, da je zemlja još politički rovita i da će jednom biti prilike da se bavimo novinarstvom na pravi način? Ili da mi nedostaju licemjerna ubjeđivanja da zbog vlastite koristi ne treba baš da mislim svojom glavom?
Ne, dragi kolega, u odnosu na medije u kojima sam bila, nijesam ni najmanje nesrećna što više nijesam u novinarskoj branši.

Petak, 8. jul

Pišem mail jednoj Maji iz Vranja. Povezala nas je moja knjiga i vrlo je nestrpljiva da pročita i drugu. Maja takođe ima sklonosti ka pisanju, moj lični utisak je da je vrlo, vrlo talentovana. Podržavam je da intenzivno piše kako bi uskoro i njen prvi roman ugledao svijetlo dana.
Želim joj da što prije uđe u književni krug i pominjem kako sam nedavno pročitala jednu misao, univerzalnu za sve pisce – kada ti bog da neki dar, istovremeno ti daje i bič, namijenjen isključivo bičevanju samoga sebe. Kako fantastično!

Pogledajte komentare (3)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG