Dostupni linkovi

Sukob plemenskog duha s civilizacijskim stečevinama


Hrvoje Ivanković
Hrvoje Ivanković
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Hrvoje Ivanković, dramaturg i publicist; urednik u Dramskom programu Hrvatskoga radija

Subota, 11. 6.
Deset tisuća anti-gay prosvjednika skupilo se na splitskim ulicama kako bi protestirali protiv održavanja prvog splitskog Gay pridea. Njihov skup pretvorio se u vulgarni i divljački napad na četiristotinjak sudionika povorke, pa je tako Parada ponosa pretvorila Split u grad srama. Nije to, međutim, izolirani slučaj, jer Split sve više postaje epicentrom Hrvatskoj imanentnog sukoba plemenskog i primitivnog duha s civilizacijskim stečevinama zapadnog svijeta. Još prošlog mjeseca, primjerice, hrvatska se kulturna javnost bavila pokušajima v.d. intendanta splitskog kazališta, pjevača kojeg pamtim po reklamnom jinglu „Na albumu hit do hita, Mucalo iz Splita“, da onemogući praizvedbu opere Maršal; hrvatska sportska javnost upravo se bavi nagađanjima kakvu će kaznu dobiti HNS zbog fašistoidnih ispada dijela publike na nedavnoj splitskoj utakmici hrvatskih nogometaša s Gruzijom, a splitska će policija već sutra ujutro dati priopćenje o tome kako su na Bačvicama „nepoznati počinitelji“ noćas pretukli još dvojicu stranih turista… Iz godine u godinu svaki se mjesec, da ne kažem svaki tjedan, može dodati novi prilog tom tužnom i raznovrsnom popisu. O događanjima u Splitu sad će krenuti lavina medijskih reakcija, no volio bih da se netko ovom temom pozabavi i kroz jezik brojki. Deset tisuća ljudi je, ako se ne varam, oko 4 posto stanovništva grada Splita; previše da bismo se smjeli zavaravati pričom o „manjoj skupini incidentnih osoba“.

Nedjelja, 12. 6.
Danas se napokon oglasio i gradonačelnik grada Splita, Željko Kerum. Poručio je javnosti kako on u biti razumije anti-gay prosvjednike i kako za razliku od svog zamjenika ne misli da zbog onoga što se dogodilo treba iskazivati naročito
Željko Kerum

žaljenje. Kerum se, kako kaže, bojao još i većeg nasilja jer Split je „konzervativan, katolički grad“, a „kamen u glavu“ je valjda Kerumova definicija kršćanstva i konzervativizma. No uz ovo degutantno pozivanje na vjeru, na koje bi netko iz visokih crkvenih krugova trebao reagirati, posebno me privukla još jedna rečenica koju je Kerum izgovorio: „Podržavam svačije slobode, i jednih i drugih.“; dakle i onih mirnih u paradi da paradiraju kad hoće, i onih agresivnih da ih biju i vrijeđaju kad im se to prohtije. Ovom floskulom Kerum se lijepo narugao osnovnim načelima demokracije i prava na različitost, ali je, to mu se mora priznati, ipak ostao dosljedan samome sebi i onome što je svojedobno govorio u emisiji HTV-a Nedjeljom u 2. Pojednostavljeno rečeno, problem je sve ono što je u drugome drugačije od nas samih: vjera, nacija, politička sklonost, spolna orijentacija, klub za koji navija… „Vi opet krivo izvrćete“ rekao je tada Kerum voditelju emisije, Aleksandru Stankoviću, no meni se čini da je u ovoj priči sve već toliko „krivo izvrnuto“ da se „u pravo izvrnut“ više i ne da.

Ponedjeljak, 13. 6.
Ove sam godine po šesti put selektor Dana satire, festivala kazališta Kerempuh posvećenog najširem dijapazonu humornog i komičkog kazališta. Večeras smo na programu imali Kiklopa, predstavu koju je na Sceni Gorica režirao Ivica Buljan. Ta eksplozivna smjesa mita, rituala i rock and rolla na scenski upečatljiv i moćan način secira upravo duh primitivizma i inertnosti javnosti koja ga pothranjuje. Jezik te predstave, koja je nedavno pobijedila na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci, izrazito je moderan i propulzivan, što očito smeta neke gledatelje, pa ih je dvadesetak napustilo kazalište prije završetka, a prvi su - među njima i nekoliko posve mladih ljudi; reklo bi se, idealne generacijske publike - otišli već nakon dvije ili tri minute. U životu sam vidio na stotine predstava u raznim gradovima i zemljama, a za neke od njih već je nakon dvije minute bilo posve jasno da će biti „smrtno dosadne“. Nikada, međutim, nisam vidio da netko od gledatelja nakon pet minuta odlazi sa „smrtno dosadne“ predstave, dok se na onima za koje je nakon pet minuta bili jasno da će biti „opasno zanimljive“ to često događalo. Razmišljam zašto je tome tako, i sve mi se više čini da taj „fenomen“, karakterističan i za druge evropske kazališne sredine, ima neke tajne veze s onim o čemu sam govorio na prethodnim stranicama ovoga dnevnika.

Utorak, 14. 6.
Večeras je na Danima satire nastupio beogradski Atelje 212, sa sada već kultnom predstavom Abdulaha Sidrana i Olivera Frljića, Otac na službenom putu. Kazalište prepuno, atmosfera poticajna, reakcije publike sjajne: na kraju dugotrajni pljesak i ovacije glavnim glumcima, na čelu sa Đuzom Stojiljkovićem. Oliver Frljić je već i prije dokazao da je jedan od najzanimljivijih redatelja mlađe generacije u regiji, no s ovom sjajnom predstavom ipak je pomalo iznenadio svoje zagrebačke
Predstava 'Otac na službenom putu' Ateljea 212

fanove. Naučili su na njega kao na buntovnika koji svojim radovima izaziva centre moći i suprotstavlja se vladajućim paradigmama, žestinom zbog koje su mu jednu predstavu (i to, vidi vraga, baš na Splitskom ljetu) pokušali čak i zabraniti. Frljić je ovdje s puno osjećaja za organsko povezivanje glazbenog i dramskog, s neočekivano puno sentimentalnih tonova, i s maestralnom režijom atmosfere jednog nesretnog, no još nam itekako opipljivog svijeta, napravio predstavu koja sa svojim modernim i originalnim autorskim jezikom funkcionira, ipak, unutar klasičnih kazališno-repertoarnih koordinata. O tom „saltomortaleu“ napisao je zgodan tekst u programskoj knjižici predstave u kojem između ostalog kaže kako je do sada mislio da „režira pobunu“ i kako mu je sama pobuna rekla da je pusti na miru, „da je umorna“. No prije toga „autointervjua“ napisao je nekoliko rečenica koje su mi se usjekle u pamćenje. „Išao sam za kazališnim jezikom.“, kaže tamo Frljić. „Nakon dugo vremena… Slušao sam taj jezik i u njegovom šaputanju čuo amnestiju od odgovornosti za vrijeme u kojem živim.“ Dugo sam razmišljao o toj rečenici i pokušavao na nju dati odgovor. A onda sam shvatio kako to zapravo i nije rečenica s upitnikom, nego s točkom na kraju, pa sam amnestirao samoga sebe i sada imam... neki gorak okus u ustima.

Srijeda, 15.6.
Ubrzanim tempom radim na knjizi posvećenoj kazališnom redatelju i pedagogu Jošku Juvančiću koja ovoga ljeta treba biti promovirana na Dubrovačkim ljetnim igrama. Baš kao i nedavno, kada sam uređivao monografiju posvećenu Marinu Cariću, proučavam stare kritike koje nam vjerno prenose sliku nekih davnih predstava i konteksta u kojem su nastajale. Razmišljam kako za većinu današnjih predstava neće biti takvog, teatrologiji presudno bitnog traga.
Proces estradizacije kulture u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama, obilato je uzeo maha, a nestanak kritike u potpunosti je relativizirao sustav vrijednosti.

Ozbiljna kazališna kritika, pa i umjetnička kritika općenito, u posljednjih je nekoliko godina gotovo u potpunosti prognana sa stranica naših novina, a kada se o predstavama i piše najčešće se to radi površno ili u maniru žutog tiska. Proces estradizacije kulture u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama, obilato je uzeo maha, a nestanak kritike u potpunosti je relativizirao sustav vrijednosti. S dobrim PR-om danas sve možete proglasiti najboljim, najčitanijim, najgledanijim, pa kad se doista i dogode neka bitna umjetnička ostvarenja sva je prilika da će se utopiti u sivilu sveopće genijalnosti. Sve više živimo u „civilizaciji ugode“ o kakvoj je govorio američki teoretičar Neil Postman, predviđajući kako nas neće pobijediti Orwellova antiutopija, nego „vrli novi svijet“ Aldousa Huxleyja.

Četvrtak, 16. 6.
Jutro na poslovnom dogovoru s prijateljem koji sebe svrstava u red umjerene građanske desnice. Razgovor neizbježno skreće prema splitskim događanjima koja su u Hrvatskoj već danima tema broj jedan. Moj prijatelj sramežljivo osuđuje ono što se dogodilo, ali ipak mu je, kako kaže, lakše, jer je neki srpski gay aktivista izjavio u Splitu da je na prvoj beogradskoj Paradi ponosa eksplozija nasilja i primitivizma bila još gora i žešća. Htio sam mu na tu temu nešto odgovoriti, ali sam se onda sjetio niza sličnih bizarnih usporedbi u kojima su mu srpski ultrasi postajali osnovnom mjernom jedinicom naših vlastitih civilizacijskih dosega, pa sam odustao. Jer, kako umni Kerum kaže, sve je ovdje nekako „krivo izvrnuto“.
Poslijepodne letim u Sarajevo da bih pogledao predstavu Kamernog teatra, prijavljenu za MES, na kojem ove godine radim selekciju bosanskohercegovačkih predstava. Sjedim u nekom kafiću i ponovno se oduševljavam živošću glavne sarajevske ulice kojom u svako doba dana teku rijeke ljudi. Institucija „korza“ ovdje je još živa za razliku od moga Dubrovnika i Straduna koji se napuni ljudima još jedino za kakve feste ili ljeti, kad dođu turisti i cruiseri. Onog glasovitog, i tako prepoznatljivo mediteranskog, dubrovačkog „korza“ nestalo je nakon rata; tijekom tužnog procesa iseljavanja stanovnika iz stare gradske jezgre koji je sada već u svojoj završnoj fazi.

Petak, 17. 6.
Dovršavam ovaj dnevnik u uredu MES-a. Bio je opširniji nego što sam želio i bavio se temama za koje sam se sam sebi zakleo da ih neću ni spomenuti. Bio je, dakle, autentično moj.
XS
SM
MD
LG