Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Čekam da me uhapse


Duška Jurišić

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Duška Jurišić, novinarka i urednica iz Sarajeva


Subota, 6. februar, 2010. godine
Subotnji planovi poremećeni su zbog zdravstvenih problema. Nakon neprospavane noći, budi me poznanik, važan čovjek iz bivšeg sistema, omražen zato što se nikada nije odrekao svojih uvjerenja. „Izvinjavam se što nisam poštivala dogovor i još uvijek nisam spremna da ispunim svoju obavezu“. Hladno mi saopštava da me u jednim novinama pominju na tri mjesta. „I u drugim novinama me pominju, ali u potpuno drugom kontekstu“. „Strašan je način kako se obračunavaju sa porodicom Dizdarević. Tim povodom trebao bi neko da se oglasi“, kaže moj sagovornik.
Nijaza, oca Srđana Dizdarevića, sjećam se kroz priče svoga oca. Često mi je govorio da mu je on bio najdraži. Otac mi je često sa sjetom pričao o Ziji, a o Nijazu kao velikom gospodinu, sjajnom diplomati i veoma obrazovanom čovjeku.
Pitam kolegu sa MOJPORTAL.BA da li je zainteresovan objaviti tekst mog poznanika. Jeste. Mali doprinos istini nakon lavine koja se na porodicu Dizdarević sručila, samo zato što je Srđan stao u moju odbranu od rasizma, šovinizma i jezika mržnje, kako je ocijenio izjavu političkog lidera i vlasnika brojnih novinskih izdanja, Fahrudina Radončića.
Pred sjedištem Helsinškog komiteta u Sarajevu, nakon pogromaškog teksta u Avazu, osvanula su improvizovana vješala sa Srđanovim imenom. Srđan i ja se nismo u prošlosti oko svega slagali. Uvijek sam vjerovala da može više i bolje, kao što je on to vjerovao i za mene kao novinara. Grozno sam se osjećala zbog vjetrometine na kojoj se našao.
U popodnevnim satima zove me moja Nađa. Šalje transkript obraćanja Emira Suljagića, savjetnika gradonačelnika Sarajeva, na konferenciji o maloljetničkoj delikvenciji.
„Razgovarati o maloljetničkoj delikvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i neofašizam, nije samo dvolično, nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi, u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi, neće ni imati nikakav drugi izbor, nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje, koji se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom, odlučno ne oslovite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo uložili u borbu protiv maloljetničke delikvencije, bit će uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni“, rekao je Suljagić.
„Ono što se ovih dana kuha u bosanskom loncu, kao pokušaj formiranja jedinstvenog fronta, kako se ističe, za odbranu bošnjačkog, pa ako hoćete islamskog identiteta, neodoljivo podsjeća na zbijanje redova s one strane Drine krajem prošlog vijeka“, tvrdi Sinan Alić, predsjednik Fondacije istina, pravda i pomirenje, u subotnjem dnevničkom komentaru. „Tada su se u ime odbrane srpstva na prvoj liniji našli jedan dnevni list, Akademija nauka, SPC i tadašnja televizija. U odbrani srpstva, sredstva se nisu birala. Bosanci i Hercegovci su to osjetili na vlastitoj koži“, podsjeća Sinan Alić, braneći Federalnu televiziju od nasrtaja da postane TV Bastilja.

Nedjelja, 7. februar, 2010. godine
Nedjelja je bila pravi porodični dan. Na žalost, zato sam je brzo zaboravila.

Ponedjeljak, 8. februar, 2010. godine
Emir Suljagić je proglašen teroristom, a Sinan Alić Arkanovcem. Potpuno mi je jasno da na tome neće stati i da će biti sve gore. Šta uraditi? Služiti se istim sredstvima? Biti isti kao on? Ne, mi nismo isti!
Moji prijatelji i poznanici, koji me znaju cijeli život, potpuno su zbunjeni. Aziza Hadžović, kolegica sa početka moje novinarske karijere, u živom radijskom programu govori kako me poznaje toliko dugo, te da još uvijek ima mnogo mojih kolega koji znaju da mi možda svašta mogu pripisati, ali nacionalizam nikako. To je trebalo da bude pitanje za mene. Uskače Srđan Dizdarević. Na kratko ga prekidam, citirajući Hadžima Hajdarevića kako se sjeća mojih izvještaja sa bojišta. Hvala Hadžemu. Dodajem kako s patriotizmom, kao ni sa profesionalizmom, nema trgovine. Ili to imate, ili nemate.

Utorak, 9. februar, 2010. godine
Razgovaram sa Jasmilom Žbanić, koja na žalost ne može doći u emisiju jer je u četvrtak u Zagrebu na press-konferenciji povodom promocije svog novog filma. „Napravit ćemo uskoro. Bit će ko bombona“, piše mi Jasmila.
Sinanova rečenica – Jedena narod, jedan vođa, jedna novina - odzvanja mi u glavi. Plašimo li ljude, ili ipak, ako ništa ne učinimo, možemo svi stati u red i čekati? Pozivam Sinana Alića, Borku Rudić i Senada Avdića da budu moji gosti u četvrtak u temi - Šta se kuha u bosanskom loncu?

Srijeda, 10. februar, 2010. godine
Čitajući ponovo Sinanov komentar, shvatam da je idealan sagovornik za ovu temu Ugo Vlaisavljević, predsjednik PEN centra Bosne i Hercegovine i kolumnista Globala, časopisa u vlasništvu Fahrudina Radončića. Zbog iznimno velikog napora proteklih dana, Srđan Dizdarević nije mogao doći.
U srijedu naveče, moj kolega i prijatelj, Sinan Šarić i ja, provodimo šest sati na tekstu njegovog priloga. Isplatilo se.

Četvrtak, 11. februar, 2010. godine
Četvrtak je miran, pred buru. Postavljam emisiju. Odlučila sam da iskoristim prisustvo sjajnog Srđana Blagovčanina, predstavnika Transparency International, da on objasni šta se u totalitarnom režimu može dogoditi i kakve su posljedice po narod. Nakon jasnog Srđanovog objašnjenja, kroz šta su prošli pojedinci koji su naslutili da će u Republici Srpskoj vrlo brzo postati nemoguće kritički pisati i govoriti o vlasti, da će obećanja o velikim investicijama ostati mrtvo slovo na papiru, da će Republika Srpska postati mjesto bogaćenja za rodbinu i prijatelje Milorada Dodika, upitala sam Senada Avdića da li se u Federaciji može prepoznati novi Dodik?
Briljantni Avdićev um, inspirisan je pričom o aferama u Republici Srpskoj, što me odvlači od centralne teme. Konačno, Sinan Alić progovara kako Federacija nema svog Dodika, mada bi neki voljeli to da budu. Tu se otvara tema, ali i prepucavanja, ko piše gore i žešće, ko optužuje teže. Senad Avdić to prekida jasnom distinkcijom između uvreda i kriminalizacije. „Kada za nekoga kažete da ima kratke ruke, nije isto kao kada tvrdite da je sarađivao sa ratnim zločincima ili silovao“, pojašnjava Avdić. „Ali, a pošto socijalista nema, čak se mnogi stide da pomenu da su to nekada bar formalno bili, nacional-socijalizam dugo će da vlada ovim prostorima“, zaključak je Avdića, sa kojim niko u studiji nije imao ništa protiv, kao ni sa stavom da je bošnjačka politička scena zasnovana na interesnim grupama oko Silajdžića, Tihića i Radončića, od kojih ni jedna ne može da ostvari superiornu prednost, poput one koju je ostvario Milorad Dodik na izborima 2006. godine.
„Ne sjećam se da sam gledao nešto jače“, prva je SMS poruka, od desetina koje dolaze na moj mobilni telefon.
Ova ocjena nije tačna. Moj prijatelj je subjektivan, a osim toga, izvrstan je poznavalac prilika, tako da umije čitati između redova. Osim ogromnog broja poziva i SMS poruka gledalaca, zovu moji najbliži i sa strahom pitaju šta je značila moja odjava - Vidimo se u čitulji.
Sigurno je značila da nakon emisije Pošteno, slijedi dokumentarni film B92 sa istim naslovom.

Petak, 12. februar, 2010. godine
Čekam da me uhapse. Avaz me optužio za progon kolega na nacionalnoj osnovi. Oteo je i argumentaciju pobornicima Trećeg kanala jer je, prema Avazovom pisanju, svaki Hrvat na Federalnoj televiziji urednik.
Šalu na stranu. Niko ne dolazi.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG