Zapad prihvaća srbijansku uvjerenost da je svijet ravan

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Branka Magaš, autorica knjige "Raspad Jugoslavije".

Subota, 27. marta
U Hrvatskoj se danas slavi Dan narcisa, u potporu akciji protiv raka dojke. Ovdje u Londonu narcisi su svugdje. Zakasnili su bili par sedmica, zbog poduže zime. Grad je očaran povratkom sunca. Cvijeće je prekonoci zaposjelo svoja stara mjesta u našem vrtu, iako vidim tu i došljake, medu njima i proklijalo sjeme stabala stiglo iz parka preko puta. Ovaj dio Londona je bio teško bombardiran u Drugom svjetskom ratu, kuće oko crkve su nestale, prostor je poslužio da bi se stvorio novi park, a stare ulice su zarasle travom i postale staze.
Tu, odmah preko puta našeg vrta, je džamija, stjecište okolnih turskih sufita. Zgrada je do prije trideset godina bila anglikanska crkva Sv. Marka, građena u solidnom iako ne baš privlačnom viktorijanskom stilu. Gdje je ljepota onih džamija koje su nas znale dočekati na putu preko Bosne od Splita do Zagreba! Gdje, doista! Proljeće je tu, a mi, potaknuti hapšenjem Ejupa Ganića, pričamo o genocidu.

Nedjelja, 28. marta
Beograd traži izručenje Ganića zbog napada na napadačku vojsku u bombardiranom Sarajevu, ali ne predaje Ratka Mladića kojeg sud Ujedinjenih nacija u Hagu traži zbog sistematskog uništavanja bosanskih civila. Srbijanska skupština odbija priznati da je srpska vojska počinila genocid u Srebrenici. Njena vlada svake godine svečano obilježava početak NATO bombardiranja, ali zločini koje je Srbija počinila na Kosovu se svesrdno prešucuju.
Zato u našoj regiji još uvijek traje zima. I trajati će toliko dugo koliko i srbijanska amnezija o rata kojeg je ona vodila protiv svojih susjeda. Nije lako držati zemlju u zaboravu, treba mnogo truda da se to stanje održi. Stoga Evropska unija traži od susjednih država da pomognu Beogradu u tom teškom poslu.
Citam tako u Slobodnoj Dalmaciji da neki ‘ugledni europski sugovornik koji je, inače, aktivno uključen u stvaranje “zdrave regionalne klime“ i dogovaranje sastanaka regionalnih lidera’ traži od Hrvatske da povuče tužbu za genocid protiv Srbije. Zato jer bi to pomoglo Evropskoj uniji oko Kosova. Treba Tadiću dati neke koncesije, kaže on. Treba njegovati dobrosusjedske odnose, prijeti on, jer inače kako u Evropu?
Ali kako imati dobrosusjedske odnose sa zemljom koja još uvijek ratuje? Hrvatska sigurno nije kriva za beogradsku politiku prema Kosovu. Ako je netko - osim Srbije - odgovoran za to što taj problem još uvijek pritišće regiju, onda je to zasigurno Evropska unija. Njena ideja stvaranja ‘zdrave regionalne klime’ svodi se na koncesije koje nju samu ne stoje ništa, ali koje zato skupo koštaju okolne zemlje, jer one samo dodatno drogiraju Srbiju. Teško je imati zdravu regiju u kojoj jedna država aktivno radi na destabilizaciji svojih susjeda.

Ponedjeljak, 29. marta
Jutros smo pomakli satove. To što večer dode sat kasnije potvrđuje nas u uvjerenju da je prošla zima. U uzornom vrtu našeg susjeda cvate velika magnolia. Ovaj dio grada je svijet u malom. Svako jutro djeca porijeklom iz raznih zemalja Evrope, Afrike, Azije, Kariba i juzne Amerike žure u osnovnu školu koja leži na drugu stranu ‘naše’ džamije. Zgrada gleda na jezero u kojem se u ovo doba patke, kormorani i labudovi pripremaju za odgoj slijedeće generacije.
Naše vlastito proljeće je ustvari počelo rođenjem male Orle, koja sad ima nešto više od dva mjeseca i, kažu njeni roditelji, spava sve bolje preko noći. Orla pokazuje znake da je ljevoruka, kao i njen irski ujak. Orla je evropski mikrokozam: njeni irski, hrvatski i engleski rođaci su u nekoliko navrata proslavili njen dolazak. U dijelu grada u kojem ona živi lokalno kino daje matineje za majke s malom djecom, tako da je Orla - za razliku od nas - već vidila najnoviji film Alisa u Zemlji Čudesa.

Utorak, 30. marta
Sin nam šalje link za intervju koji je Ivo Banac dao sarajevskom Oslobođenju. Da li se Banac slaže s onom konstatacijom Winstona Churchilla da Balkan proizvodi više povijesti nego što je može potrošiti?, prvo je pitanje. A Banac odgovara: ‘Ne, ne slažem se s ničim što uvjetuje balkanski prostor, posebno kad takve sentence predlažu stvarni proizvođači one prošlosti koju smo mi onda morali trošiti. Jer, nismo mi u Kremlju sa Staljinom dogovarali procente utjecaja u ovoj regiji. To je radio Churchill.’
Doista. Čak i ako čovjek uzme u obzir da ‘mi’ nismo sasvim nevini u odabiru naše prošlosti, ostaje činjenica da su današnji nerješeni problemi u regiji dobrim dijelom posljedica zapadne politike koja prihvaća, kako Banac aludira, srbijansku uvjerenost da je svijet ravan. Banac je majstor u dočaravanju tog absurda. ‘Primjerice’, kaže on, ‘mogu osobno vjerovati da je svijet ravan. Ali, ako svi oni koje misle da mi mogu pomoći, počinju uklanjati globuse iz moje blizine, onda to postaje opći problem.’ Ako je vjerovati Slobodnoj Dalmaciji, povlačenje hrvatske optužbe za genocid je dobar primjer micanju globusa iz Tadićeve blizine. Umjesto da liječi Srbiju, EU tjera svih okolo da se razbole.
Evropska unija želi zaštiti Srbiju od posljedica njene krive politike tako da sili njene susjede na koncesije. Jedna od takvih, svakako najgora, je podjela Bosne napravljena da bi se sačuvao srpski entitet dobijen ratom protiv nenaoružanih civila. Bosna je također bila prisiljena zamijeniti svoj povijesni grb pod kojim se je njeno stanovništvo borilo u obranu svoje zemlje nekim sasvim nesuvislim simbolima koji nikome ništa ne znače. Koja bi od tih zemalja koje su prisilili Bosnu da se odrekne vlastitih državnih simbola bila sama spremna žrtvovati svoje u ime nekog regionalnog zdravlja? I koliko neka klima stvorena na takav način uopće može biti zdrava?
Drugi izrazit primjer stvaranja povijesti koju regija neće moći tako lako potrošiti su anacionalni državni znakovi Republike Kosovo. To je jedna od koncesija koju je Evropska unija napravila Srbiji, odnosno koje je Kosovo bilo prisiljeno napraviti Srbiji. A da za uzvrat ni Kosovo ni Unija nisu dobili ama baš ništa. Kako je Vuk Jeremić objasnio neki dan: Ako treba birati između Kosova (koje je Srbija, nota bene, već izgubila) i Evropske unije (u koju Srbija još nije stigla), onda biramo Kosovo. Jeremić tako viče da je zemlja ravna, a Unija miče globus iz njegove blizine tim što ne zahtjeva od Srbije da prizna kosovsku drzavu. Njeni političari dapače misle da bi Srbija lakše prihvatila Kosovo, ako Kosovo zaboravi da Albanci čine veliku većinu njegovog stanovništva.

Srijeda, 31. marta
Današnje novine donose slike Tony Blair-a, koji se je uključio u izbornu kampanju kako bi pomogao svom starom prijatelju i suparniku Gordonu Brown-u. BBC pak javlja da je srbijanska skupština konačno izglasala rezoluciju o Srebrenici u kojoj nema spomena onog zbog čega je bilo potrebno nju uopće donijeti - genocid. Svijet je ravan, kaže skupština, ma što vi tamo govorili.
Dolaskom Laburista na vlast 1997. pod vodstvom Tony Blair-a Britanija je prekinula s neslavnom politikom Konzervativaca prema bivšoj jugoslavenskoj regiji. Sam Blair je odigrao ključnu ulogu u donošenju odluke NATO-a da zaustavi srbijanski pohod na Kosovo, što je onda dovelo do pada Slobodana Miloševica kao preduvjet za mir na evropskom jugoistoku.

Četvrtak, 1.aprila
Čitam interesantni clanak Albina Kurtija u prištinskom listu Vetëvendosje (Samoodredenje) od 24. marta. Zemaljski ustavni sud je zabranio upotrebu grba općine Prizren zbog toga što je on navodno isuviše nacionalno albanski, jer nosi spomen na Prizrensku ligu. Taj grb je bio u upotrebi u doba komunizma kad je Kosovo doista bilo dio republike Srbije, što nije spriječilo srbijansku vojsku da 1999. godine potpuno sruši Muzej Prizrenske lige. Kurti kaže, sasvim razumno s stanovišta zapadne demokracije: ‘Jedna stvarno demokratska država moze biti samo ona koja u okviru političke volje većine ustanovljene u suverenim zemaljskim institucijama garantira manjinama najviša politička, privredna i kulturna prava. To nikad ne može raditi država čiji politički okvir guši volju većine u ime neke sveopće neutralnosti i na taj način namjerno stvara neprirodni sukob između manjina i većine.’
Lijenost, kratkovidnost i sitne kalkulacije su spriječile Uniju da usvoji zajedničku politiku prema Kosovu, pa je priznanje njegove nezavisnosti prepušteno volji zemalja članica. Toliko o sposobnosti Unije da govori jednim glasom. Parafrazirajućci Henry Kissingera, koji broj mogu nazvati da bih saznala što je evropska politika prema ovoj regiji?

Petak, 2. aprila
U Londonu pada kiša, a ja sanjam o Dalmaciji. Zove majstor s Hvara i kaže da će nakon Uskrsa početi popravkom krova na našoj kući koji prokišnjava oduvijek. Nadam se da će završiti do svibnja, kad naš mali Kelt dolazi u svoju prvu posjetu Jadranu.
Završavam tako ovaj dnevnik. Novinarima i slušateljima Radio Slobodna Evropa želim ugodan vikend.