Dostupni linkovi

Hrvatske i srpske zastave u zagrebačkoj magli


Branimir Pofuk
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Branimir Pofuk, novinar, muzički kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista iz Zagreba

Subota, 20. studenog
U novopokrenutoj biblioteci lijepog imena „Sa zrnom soli“, izdavačka kuća Novi Liber i njezin urednik Slavko Goldstein izdali su knjigu pod naslovom „Bosna i Hercegovina – Budućnost nezavršenog rata“. Još uvijek sam pod dubokim dojmom koji je na mene ostavio taj portret Ivana Lovrenovića ostvaren kroz njegov veliki autobiografski intervju s Miljenkom Jergovićem. Preko polovice svoje obitelji sa strane majke, rođene u Sarajevu od hercegovačkog djeda i bake, i sam baštinim podosta sentimenata i tipično bosanskih kulturoloških formativnih segmenata. Ali, knjiga je za mene, kao Hrvata, potresna osobito u onim dijelovima koji nas podsjećaju na štošta što je hrvatska javnost odavno pokopala, a tiče se hrvatske, Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini početkom 1990-ih. Ima tu i naknadno, ali nikad prekasno probuđenog srama. Na koncu, čitajući u toj knjizi 21 tezu Ivana Lovrenovića o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, osjećam prema toj izmučenoj i neuređenoj zemlji čak i neku zavist. Žalim što Hrvatska nema tako velikog čovjeka i
Velika Gorica opet je postala grad kroz koji se samo prolazi. Zapravo, više ni to, jer izgrađena je nova obilazna cesta. To nije noć, nego ponoć kazališta.
intelektualca, kakvog Bosna i Hercegovina ima u Ivanu Lovrenoviću, koji bi svoju domovinu počastio s toliko mudrosti, znanja, dosljednog poštenja, brige, kritičnosti i ljubavi. O Hrvatskoj takve teze nema tko da piše.

Nedjelja, 21. studenog
Zbrajaju se slavodobitno deseci tisuća ljudi koji su sinoć, u okviru hvalevrijedne akcije Noć kazališta, u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima posjetili teatre. A meni se misli stalno vraćaju u Veliku Goricu, veliki grad nadomak Zagreba, koji je tijekom protekle četiri godine ni iz čega postao međunarodno relevantan, silno živ i aktivan kazališni centar. Učinila je to Senka Bulić koja je, postavši ravnateljicom tamošnjeg Pučkog otvorenog učilišta, osnovala Scenu Gorica i na nju dovela čitav niz velikih redateljskih, autorskih i glumačkih imena u predstavama koje su se razišle i po hrvatskim i inozemnih festivalima, nerijetko osvajajući i nagrade. A o edukaciji nove publike kroz niz sjajnih hit-predstava za djecu da i ne govorimo. Ali, u međuvremenu se lokalna vlast u Velikoj Gorici promijenila, vratio se HDZ i zaključio da Senku Bulić i njenu Scenu Gorica ne treba. Velika Gorica opet je postala grad kroz koji se samo prolazi. Zapravo, više ni to, jer izgrađena je nova obilazna cesta. To nije noć, nego ponoć kazališta.

Prosvjed na HTV-u
Ponedjeljak, 22. studenog
Na Hrvatskoj televiziji počinje novi radni tjedan bez četiristo ljudi kojima je uoči vikenda, bez najave, preko noći, podijeljen otkaz. Zapravo, samo im je rečeno da su od ovog ponedjeljka javnoj televiziji nepotrebni i na njoj nepoželjni. Nije im dozvoljeno ni da pokupe svoje stvari. Riječ je o ljudima koji su više godina, neki i više od jednog desetljeća, tamo radili kao honorarci. Novinari, snimatelji, režiseri, producenti, asistenti, odreda ljudi koji su stvarali onaj vredniji, slobodniji, prema javnosti odgovorniji i naposlijetku gledaniji dio programa. Šutnuti su uz poruke poput ovih: zvat ćemo vas kad netko od stalno zaposlenih umre, tužite nas – sigurno ćete dobiti spor. Osjećam se kao da pišem iz neke okupirane ili totalitarnim sistemom porobljene zemlje obespravljenih ljudi. Postoji li još slobodna Evropa?

Utorak, 23. studenog

Najbolje su ideje često one najjednostavnije. Jednu takvu smislio je koncertni majstor Zagrebačkih solista Borivoj Martinić-Jerčić. Za šest koncerata ovosezonskog ciklusa svog ansambla u Hrvatskom glazbenom zavodu naručio je od šestorice suvremenih hrvatskih skladatelja po jedan Zagrebački koncert, po uzoru na šest Bachovih Brandenburških koncerata. Tako svaki koncert počinje jednim brandenburškim, a završava praizvedbom novog zagrebačkog koncerta.
Zagrebački solisti i Berislav Šipuš
Prvi je na redu bio Mladen Tarbuk, slijede Krešimir Seletković, Srđan Dedić, Davorin Kempf i Srećko Bradić, a večeras smo čuli novu kompoziciju Berislava Šipuša. Dvorana prepuna, a osobito veseli većinski udio mlade publike. Premda je već dulje vrijeme odgurnuta na sam rub javnog interesa, glazbena je kultura živa i žilava, makar u medijskim katakombama. A i Zagreb mi je odmah ljepši kada se klanja Bachu.

Srijeda, 24. studenog

Na aveniji Većeslava Holjevca, širokom južnom ulazu u Zagreb, neobičan prizor. Na jarbolima vijore izmješane zastave dviju država, istih, samo drugačije raspoređenih boja: Hrvatske i Srbije. To je uobičajen način na koji hrvatski glavni grad pozdravlja strane državnike koji dolaze u službeni posjet. A danas stiže Boris Tadić. Teren je temeljito pripremljen dosadašnjim aktivnostima hrvatskog predsjednika Josipovića, koji u anketama uživa podršku građana kakvu nikada nije imao čak ni Franjo Tuđman. Tadić je, pak, prije službenog posjeta Zagrebu, u društvu s Josipovićem, put prema Zagrebu utro u Vukovaru, klanjajući se žrtvama Ovčare. Ali i Paulin Dvora. Ljudi pokraj zastava mirno prolaze. Zastave čak nitko ne čuva. Osjećaj mira. Ili barem predosjećaj.

Četvrtak, 25. studenog


Zastave Srbije i Hrvatske
Tadićev posjet završava velikim večernjim prijemom u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt ispred kojeg se, na Trgu Maršala Tita, pored lijepo osvjetljenog Hrvatskog narodnog kazališta, kroz maglu šarene zastave Hrvatske i Srbije. Dvojica predsjednika doveli su na druženje šaroliko društvo. S hrvatske strane, za moj ukus i prešaroliko. Osobito veliki broj urednika i rukovoditelja Hrvatske televizije koji se bacaju po Tadiću i Tijaniću, a još uvijek maltretiraju svoje novinare koji su nedavno podsjetili kako hrvatska premijerka Jadranka Kosor i danas živi u stanu iz kojeg je izbačena obitelj zagrebačkih Srba prezimenom Drobac. Uostalom, to su isti oni bešćutnici iz mog zapisa od ponedjeljka. Ipak, silno me veseli susret s Ivanom Tasovcem, genijalnim direktorom Beogradske filharmonije. Nas dvojica nismo čekali naše predsjednike da bismo surađivali i sprijateljili se.

Petak, 26. studenog

Pamti li svijet Oscara Schmidta? Ja ne pamtim, ali jedva čekam da iz knjige koja mi je upravo došla u ruke saznam vezu između tog brazilskog košarkaša i umjetnosti. „Pamti li svijet Oscara Schmidta?“ naslov je najnovije knjige Miljenka Jergovića koju je, baš kao i njegov novi roman „Psi na jezeru“, ovih dana objavila zagrebačka Naklada Ljevak. U knjizi su sabrani Jergovićevi eseji o umjetnosti, od kojih je dobar dio objavljen u obliku kolumni pod naslovom „Subotnja matineja“ u Jutarnjem listu. Ti su tekstovi jedan od rijetkih razloga zbog kojih se veselim subotnjim novinama. Tekstovi u kojima neumorni čitatelj Jergović čita i onda nam otkriva literarna i ostala umjetnička čuda koja još uvijek postoje i nastaju. I još više, uranja ih u današnje slijepo i gluho vrijeme u kojem ta čuda poput žeravice osvjetljuju i spaljuju smeće što nas okružuje i guši. Ili ga, barem nakratko, prekrivaju bjelinom i sabranom tišinom, poput snijega, koji u Zagrebu, prvi put ove jeseni, upravo pada.

Pogledajte komentare (2)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG