Dostupni linkovi

Treba voljeti i gradove i ljude


Bojan Munjin

...Pomislih: na Balkanu je Bog morao umrijeti dva puta da bi prijatelji zapadno i istočno od Drine mogli zajedno slaviti jedan te isti Uskrs. Što nam preostaje? Da li da demonstriramo protiv rata? Ne, treba strpljivo graditi ljudske odnose u stotinama svakodnevnih situacija...

Dnevnik za RSE je vodio zagrebački novinar Bojan Munjin.

Subota, 11. travanj 2009.

Svake subote u 10.30 ujutro, na III programu Hrvatskog radija, uređujem emisiju pod nazivom «Skrivena strana dana». Emisija je zamišljena kao polusatni razgovor s najrazličitijim ljudima – od taksista do akademika i natrag. Tako je ove subote moja gošća bila Emina Bužimkić, vrlo mlada žena koja je odlučila posvetiti se mirovnom aktivizmu. Takve ljude srećemo – ne baš često - i oni nam obično služe za ispiranje savjesti: tako su dragi i pametni ali – daleko od stvarnosti. Emina je zaista govorila lijepo i pametno a ja sam zapamtio jednu rečenicu: «Boriti se za mir ne znači samo demonstrirati protiv rata nego strpljivo graditi ljudske odnose u stotinama svakodnevnih situacija».

Nedjelja, 12. travanj 2009.


Uskrs. U ovo vrijeme kiča i vrištećeg konzumerizma, tri dana Uskrsa raspoređena su – barem na ovim prostorima - po nekoj uzlaznoj crti: petak se nekako pritajeno provlači recimo kao dan posta, subota je zamišljena kao neka vrsta religiozne «izborne šutnje» u kojoj tisuće građana, natovarenih namirnicama, bezglavo bauljaju ulicama i svi jedva čekaju nedjelju i gastronomske bakanalije jer – za to imamo dopuštenje s neba. U TV anketi građana Zagreba na Trgu bana Jelačića bilo je postavljeno pitanje što se točno dogodilo na Veliki četvrtak, što na Veliki petak, što u subotu...Odgovor nije znao nitko.

Ponedjeljak, 13. travanj 2009.

Neradni dan. Sve kao da je stalo, a ja prelistavam novine od subote jer one neće izlaziti do utorka. Čitam: bivši član predsjedništva Jugoslavije Vasil Tupurkovski (onaj što se stalno slikao u džemperu) osuđen je na tri godine zatvora zbog malverzacija građevinske firme kojoj je bio na čelu. Dvije stranice dalje: nakon zemljotresa u L'Aquili biti će pokrenuta istraga protiv tamošnjih građevinara jer su mešetarili s građevnim materijalom. I još nešto u dnu stranice: zemljotres u L'Aquili, dogodio se na isti dan kada i zemljotres u Dubrovniku 1667. koji ga je sravnio s zemljom. Koliko ja znam, graditelji dubrovačkih zidina, Juraj Dalmatinac, Michelozzo Michelozzi i Paško Miličević nikada nisu bili optuženi da su pripadali bilo kakvoj građevinskoj mafiji.

Utorak, 14. travanj 2009.

Popodne putujem za Beograd: zamoljen sam da u dva mandata budem selektor regionalnog kazališnog festivala u Užicu koji se sredinom studenog održava pod motom «Festival bez prijevoda». O predstavama koje već sada držim u džepu, još ne smijem govoriti, ali prošle godine sam u Užice pozvao zagrebačko kazalište «Gavella» s predstavom «San Ivanjske noći» s fenomenalnim Perom Kvrgićem koja je tamo pobrala sve nagrade i potpuno raspametila gledalište. Umjetnost može biti lijepa i u socijalnom smislu, ne samo u estetskom.

Srijeda, 15. travanj 2009.

Beograd. Prijepodnevna gužva, svi voze u svim smjerovima, neki čak i po pješačkim trakama, vozači trube, galame i psuju. Kaos. Jednom je Le Corbusier rekao kako je Beograd izgrađen protiv svih pravila arhitekture, književnica Dubravka Ugrešić kaže kako Beograd izgleda kao smrskana pljeskavica na zemljopisnoj karti dok beogradski filmski redatelj Goran Marković misli kako je ovaj grad na neki neobičan način lijep u svojoj neopisivoj ružnoći. Ja mislim da treba voljeti i gradove i ljude, da bi oni možda povjerovali da mogu biti bolji nego ono što misle o sebi i drugima.

Četvrtak, 16. travanj 2009.

Skidam s kazetofona intervju koji sam napravio s Vladom Bajcem, književnikom i urednikom izdavačke kuće «Geopoetika» iz Beograda. Intervju je namijenjen sarajevskom tjedniku «Dani». U Geopoetici se štampaju knjige autora kao što su Paul Oster, Orhan Pamuk, Bela Hamvaš i Haruki Murakami a Vlado Bajac kaže da sve ove autore ujedinjuje filozofija kuće utemeljena «na želji da sami sebe pogledamo u drugome» jer bez toga ogledanja u drugome, čovjek o sebi ništa ne može jasno znati.

U ovom vremenu krize ljudi vjeruju kako im puno toga nedostaje a Vlado Bajac i njegova izdavačka kuća pokazuju da bez obzira na nepremostive probleme, u svakom vremenu postoji prostor za ljudsku autentičnost, nešto kao arhipelag normalnih ljudi na kojem – samo ako to želimo - uvijek se možemo vratiti sebi.

Petak, 17. travanj 2009.

S grupom zagrebačkih i beogradskih prijatelja odlazim u Grocku, u kuću jednoga od njih na proslavu pravoslavnog Uskrsa. Na stolu će biti riba i pasulj prebranac a zamišljen je i posjet maloj crkvi u ovom seocetu nadomak Beogradu. Pomislih: na Balkanu je Bog morao umrijeti dva puta da bi prijatelji zapadno i istočno od Drine mogli zajedno slaviti jedan te isti Uskrs. Što nam preostaje? Da li da demonstriramo protiv rata? Ne, treba strpljivo graditi ljudske odnose u stotinama svakodnevnih situacija.
XS
SM
MD
LG