Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Narodu je važno samo igara, jer hljeba nemaju


Arijana Saračević Helać
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Arijana Saračević Helać, novinarka iz Sarajeva

Subota
Očekuje me jedan posve neobičan dan. Noć prije nakon briljantne bosanskohercegovačke pobjede, u Zenici sam pokisnula kako već dugo nisam, ali ne dam da mi ovu sumornu subotu bilo šta pokvari. Danas nisam uobičajena Arijana. U sebi ne osjećam ni trunke potrebe za ispravljanjem "krivih Drina". Moji me s nevjericom krišom gledaju i prevrću očima jer sam konverzaciju svela tek na: da, ne, važi....
Shvatam da su mi sinovi već veliki, a i moja briga za njima još veća. Ipak, uživam u pomisli da su obojica samostalni. Na današnji dan, prije 18 godina, prethodno se opirući, iz ratnog Sarajeva prijatelji su me ispratili na dodjelu nagrade u SAD. Opraštali su se sa mnom kao da me vide posljednji put. Ako sam ikada bila ubijeđena u nešto, bilo je to da će me, ako ih zateknem žive za nekoliko sedmica, ponovo morati gledati cijeli život. I gledaju me, ali ne onako kako sam ja željela, a željela sam da to bude u jednoj normalnoj državi. Ona je sve samo ne normalna. Ipak je moja, kakva - takva, a vjerujem i u sve drage ljude kojih ima, ali su negdje potisnuti i prepušteni svakodnevnici.

Nedjelja
Prethodno sam na netu iščitala ono što me je zanimalo i okrenula sam se dnevim novinama. Sve je fuj. Zadržavam se na intervjuu sa Mirom Adanjom Polak, beogradskom tv urednicom. Bila je uzor mnogim mladim kolegicama kao i Silvija Lux, valjda zbog "velikih" faca koje su intervjuirale. Meni nisu. Tada sam već iščitala Orianine "Intervjue" i ona mi je bila faca. A još za kraja njenog života, prestala mi je biti i ona. Ne volim nacionaliste. A Mira, baš kao i Falačijeva, u jednom periodu svog života je bila takva. Bliska Miloševiću u vrijeme agresije na moju državu. Nisam zlopamtilo, a nisam ni kratkog pamćenja. Tek da se zna i da ona ne treba da daje savjete mladim novinarima.

Ponedjeljak
Budilnik nakon dva dana,ponovo bruji u 06 i 45. Radim to rutinski - kafa, nakon kašike meda i prva dnevna cigareta. Mojih 10 minuta razgovora Arijane sa Arijanom. Ponedjeljkom uglavnom gunđam i konstatujem da je grozno što su obojica mojih sinova cijelu školsku godinu prva smjena. Rutinski takođe, istrpim jutarnju frku oko uobičajene dileme ko će prvi u kupatilo, pa prosipanje kakaa u sudoper...
Jedino gdje nisam tolerantna jeste činjenica da nikad ne volim ponedjeljak, a još više hladnoću. Posebno nakon rata kada sam poput svih mojih sugrađana fasovala smrzotine. Danas je takav dan, ali se radujem dolasku na posao, radujem se dragim ljudima s kojima redovno u zezanciji nabijem dnevni adrenalin. Neprocjenjiv je osjećaj da oko sebe imaš dobre i poštene ljude. Nažalost, niko od meni bliskih ne otputova u Pariz na sutrašnju utkmicu. Nema ko nije otišao i Kunto, i Panto, i cuke i mace...na portalima su već prve fotografije Bosanaca u gradu svjetlosti. „Puca“ me poveća doza patriotizma.
Drži me i pri dolasku u Kamerni, na izložbu mog druga Seje Bajraktarevića, koji ujedno slavi i 25 godina muzičkog rada. Srećem neke ljude koje deceniju nisam vidjela. Atmosfera baš po mom ukusu. Tu je i dragi i uvaženi novopečeni penzioner, televizijski bard Saša Mašić. Danima prije bila sam tužna zbog načina kako je ovaj TV bard otišao u penziju. Niko od čelnika BHT-a se nije udostojio da nakon 40 godina fascinantne karijere dostojno isprati cijenjenog Sašu u mirovinu. Kažem tužna sam, ali ne i iznenađena. Ti skorojevići koje je politika uhljebila u državnoj televiziji važni su samo samo sebi, ne mareći za činjenicom da je Saša uradio toliko važnih i krucijalnih prijenosa, da zbir njihovih godina to ni blizu ne premašuje. Podsjećam samo na neke: Olimpijada 1984., pa Svjetski kup u slalomu ili Pakt stabilnosti, koji je okupio svu političku elitu uključujući i tadašnjeg predsjednika SAD-a
Nacija je ipak skoncentrirana na Pariz. Tješim raju i ukućane jer znam da možemo pobijediti, ali nećemo jer neće dati Platini.
Bila Klintona. Zadnje snimanje Saša je završio u pola 12, a već u 12 mu je rečeno da je penzioner. S tom pomisli vraćam se kući. Sitni su sati, a taksista me prepoznaje po boji glasa i pita: „Kako ti je, bona Dodik?“ Punih usta, citiram uprvo Dodika, iz Pruda:“ J. mi se.“

Utorak
Moja drugarica mora na operaciju, saopćava mi upravo ona i to blago i stidno, kakva je i sama. Život je fakat toloko okrutan. U najboljim je godinama. Želim da joj prenesem svu svoju energiju i ne da vjerujem, već znam da će ona to izdržati. Mahala već od sabaha radi, pa me zovu i druge prijateljice. Veoma je važno da smo sve s njom. Pokušavam da se skoncentriram na sutrašnju montažu. Stalno nešto mijenjam, izbacujem ili dodajem. Nacija je ipak skoncentrirana na Pariz. Tješim raju i ukućane jer znam da možemo pobijediti, ali nećemo jer neće dati Platini. Nakon 77. minute utakmice, svi smo zanijemili. Moj mlađi sin plače, a već se bio obukao da ide na slavlje u grad. Njegova generacija to zaslužuje. Moja se pak pita: Dokle više nepravda?

Srijeda
Konačno sam u finalnoj fazi rada na mom novom dokumentarnom serijalu. Imam mnogo snimljenog materijala i svako rezanje me zareže u duši, ali se sjetim priče koju mi je ispričao Namik Kabil o Tarantinu koji se grčevito borio za jedan visokobudžetni kadar iz filma Pulp Fiction, koji se montažeru filma nije dopao. Fol je u tome da za razliku od giganta Spilberga, montažer nije emotivno
Aman-zaman, iz Brisela stigle osude za nesposobnu vlast. Meni to nije top story jer je neformiranje državne vlade postala svakodnevnica.
vezan za snimljeni kadar, te je njegov sud puno realniji u odnosu na kompletnu sliku. Ipak, ostavljam negdje u djeliću mozga mogućnost da odbačeno možda i upotrijebim.
Užasno sam umorna, ali kod kuće ne želim to da pokažem. Moj tinejdžer započinje priču o posljednjoj lektiri- Bokačevom Dekameronu. Uhvatih sebe kako ga gledam širom otvorenih očiju dok otvoreno priča i srednjovjekovnu poetiku spaja sa našom svakodnevnicom o lažnoj moralnosti klera, o inteligenciji ljudi koji se ne treba da razlikuju po staležu i imovini već po vrlinama i sposobnostima. Pokušavam da se prisjetim svoje životne faze kada sam prije 30 godina čitala isto djelo. Ubijeđena sam da ni u snu nisam tražila paralelu sa tadašnjim političkom sistemom. Ah, generacije se mijenjaju.
Večeras mi treba tako dobar film da pogledam. Kratko se javljaju moje drage prijateljice. Poželila sam Sanju, a osjećam i ona mene .

Četvrtak
Aman-zaman, iz Brisela stigle osude za nesposobnu vlast. Meni to nije top story jer je neformiranje državne vlade postala svakodnevnica za koju su dobrim dijelom krivi i ulojeni briselski činovnici i svi ostali lezihljebovići udomljeni u tzv. Međunarodnu zajednicu kao i svi mi koji tek tako dajemo glasove nesposobnim i sebičnim.
Nacija iščekuje 13 sati i ždrijeb za baraž za Euro sljedeće godine. Portugal, ponovo. Ne znam šta bih rekla. I odjednom, svi pričaju samo o tome.

Petak
Narodu je i dalje važno samo igara, hljeba odavno skoro da i nemaju. I kome je danas stalo do briselskog izvještaja? Meni jeste, zbog budućnosti mojih dječaka.

Pogledajte komentare (5)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG