Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Dobar recept za dobar dan


Don Anto Ledić

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio don Anto Ledić, svećenik iz Zenice


19.prosinca 2009.

Za razliku od jučerašnjeg dana subota mi je osvanula gotovo nestvarno. Mislio sam, na prvi mah, da san još uvijek traje, ali vidjevši da na drugoj strani sobe leži moj nekadašnji trener, i veliki prijatelj Vladimir Jerković-Buha, shvatih da nisam u Zenici nego u Konjicu. Pa da, danas nam je „Kup prvaka i rekordera“. Još jučer sam stigao u moj grad Konjic, gdje sam proveo najljepše vrijeme. Doputova sam ranije jer sam imao snimanje emisije „Recept za dobar život“ kod moje velike prijateljice Arduane Kurić. Divno je bilo vidjeti to divno stvorenje, dragu Ardu (kako je odmilja zovemo), nakon toliko vremena. Oboje smo zaključili da nema smisla susresti se jednom godišnje, i što je najžalosnije, da to bude poslovno. Eh, što je čovjek i njegovo slobodno vrijeme! Zapravo nema tu slobodnog vremena, jer smo vrijeme i slobodu zarobili nekakovom trkom i lutanjima. Ali, hajd, valjda će bit bolje!? Nego, vratimo se mi današnjem danu. Dakle, nije san nego java, nisam nigdje drugdje nego u Konjicu. Natjecanje prvaka i rekordera! Sve sama bosansko-hercegovačka elita u dizanju tegova. Treba se pokazati u najboljem svjetlu i dokazati da mojih 42 godine još uvijek mogu pratiti nečijih 20. Nimalo lako i puno izazova. Osim velike napetosti kako će završiti plasman dojučerašnjeg najboljeg državnog seniora u kategoriji do 84.kg. zabrinjavajuće je i hladno vrijeme sa velikim snježnim padavinama. Na ulicama ga ima već gotovo 20 cm. Susrećem drage ljude, svi me srdačno pozdravljaju i pitaju kad ću se vratiti, a ja žalosno sliježem ramenima i komentiram „možda nekad“ – iako znam da je to gotovo nemoguće.
Natjecanje je bilo, prošlo, snijeg je napadao preko 30 cm, prometni kolaps. Pitanje „kako ću do Zenice?“ nameće se samo od sebe. Prijatelji, obveze, Neretva i uspomene... Sve se događa kao na filmskom platnu. Još jedna pobjeda u veteranskoj klasi ubilježena je u moj sportski spomenar, ali, kad znam da moram opet ostaviti grad na Neretvi, nekako ni ta medalja nema svoj sjaj. Previše sam se vezao za ove ljude! Previše sam zavolio njihovu sudbinu! Ako se može kazati da se previše može voljeti. Sve to treba staviti u kofere, lance na točkove i pravac gradu na Bosni, koji me čeka umotan u svome „Mitall stiilu“

20. prosinca 2009.
Nedjelja! Četvrta adventska! Očići! Ustajem rano ujutro, u 5.30.h., gledam kroz prozor prema Bilinom polju i gotovo da ne
Pa kad je sve u problemu globalnog zatopljenja, osim što je mozak političara zamrznut (a to je pokazala kopenhagenska skupina), zašto ne bi i idući tjedan otoplio već ionako uzburkane zakone prirode.
vidim tribine Čelikovog stadiona. Bijeli pokrivač obijelio je čelični stadion nama dragoga Čelika. Kako je samo lijepo i idilično. Temperatura je minus 10. Pod točkovima se čuje lagano krckanje stegnutog snijega, a susretne se tek poneki prolaznik umotan od glave do pete. Mene čeka topli župni ured sv.Josipa i prijateljski raspoložen mladi župnik vlč.Vladimir Pranjić. Prošle godine preuzeo je župu i već je prilično pokazao sposobnost dobrog organizatora. Mlad, zgodan i raspoložen, radišan i pun ideja brzo se uklopio u župnički izazov. Veoma brzo smo našli zajednički riječnik, zajedničke ideje i planove. Pomažem mu u vođenju nedjeljnih misa, a po potrebi i drugim danima u nekim drugim poslovima. Kako mi je prioritetna obveza ravnateljski posao u katoličkom školskom centru „Sv. Pavao“, posao „neakreditiranog kapelana“ (kako me često prijatelji zovu) dobro mi dođe ostati u duhu pastorala. Nedjelja je prošla tako tiho i mirno, s puno prijateljskih susreta koji su podgrijavali atmosferu sa minusa na plus. Snijeg ne prestaje padati i najavljuju još padavina ali očekuju se i zatopljenja. Pa kad je sve u problemu globalnog zatopljenja, osim što je mozak političara zamrznut (a to je pokazala kopenhagenska skupina), zašto ne bi i idući tjedan otoplio već ionako uzburkane zakone prirode.

21.prosinca 2009.
Vrativši se nakon svete mise zornice, obogaćen duhom Božje riječi, susretom sa mojim dobrim prijateljima, lijepom i ugodnom ćakulanju ispred župne crkve sv.Josipa, mirisa jutarnjeg čaja kojega časne sestre Uršulinke pripreme za još uvijek ne probuđene učenike, uzeh dnevni tisak. Prvo dohvatih Oslobođenje, želeći se informirati o trenutnoj situaciji i pročitati štogod pametno. Kad gle, prvi naslovi kao da me poliše vrelom vodom: „Nakon pola vijeka rudari imaju nadu“, Političari nepoželjni na mezarjima šehida“, Cijena ruskog gasa raste za 13 posto“, „Pomahnitali vozači idu na liječenje“, „Ukradeni parfemi vrijedni 20.000 KM“, „Motiv zločina iznuda“, „Siromaštvo kuca na sve više vrata“. Pomislih, možda je to samo privid!? Ali kad se malo zamislih, sjetih se i jučerašnjih, i prekjučerašnjih brojeva i onih od prije mjesec dana pa i godinu. Gotovo da nisam naišao na optimističnije naslove od ovih koje danas gledam. Posegnuh za Večernjim listom i uz miris jutarnje kave prelistah prve stranice (inače tisak čitam od zadnje stranice), a ovaj puta me zainteresirao članak „Papin tajnik dolazi u Mostar“. Hajd, bar malo optimizma i lijepih vijesti. Međutim, to što je lijepo bijaše na dvije stranice, a ostale opet, kao i Večernjakova sestra Oslobođenje nude različite naslove a iste probleme kao: „Povratak Turske u BiH“, „Brojnima u BiH je cilj da Mostar bude problem“, „Rade u Parlamentu a imaju osnovnu školu“, „Svaka peta obitelj u BiH živi ispod svake granice siromaštva“, „U nesreći petorica mladića teško ozlijeđena“...itd...itd. Pomislih, pa zbilja ovim životnim križevima i teškoćama kao da nema kraja. Ne želeći i dalje puniti pospanu glavu crnim kronikama i tako turobnim i depresivnim informacijama, na brzinu iksapih posljednje kapi kofeinske tekućine i uputih se u atrij među vesela i radosna lica mojih učenika. Uh, koje osvježenje bez olovom ispunjenih tiskovina.

22.prosinca 2009.
Poučen jučerašnjim iskustvom (pročitaj dnevnik od 21.prosinca, pa će sve biti jasno), odmah se uputih prema uredu. Čekaju me mnogi poslovi i obveze. Već u 8.30.sati imamo redoviti susret ravnateljstva, a tu skupinu odabranih čine direktor opće gimnazije, direktorica osnovne škole, psihologinja i pedagoginja. Tema susreta su planovi tjedna. Inače, svakog utorka, u isto vrijeme i na istom mjestu sastaje se ista ekipa i razgovaramo o raznim pitanjima. Ovaj put tema je bio Božić, darovi, programi, božićnice (ako ih je ravnatelj, tj.ja, osigurao). Samo što je završio sastanak, zvoni mi mobitel i najavljuje se moj dobri prijatelj i kolega sa postidplomskog studija gospodin Šahim Kahrimanović. Jedna pozitivna ličnost, marljiv, inteligentan, human, kolegijalan i da ne nabrajam sve vrline koje krase ovoga čovjeka jer ih ima mnogo. Naš razgovor je tekao ovako: „Prijatelju, može li negdje kafa, da popijemo,? Može, može dobri moj Šahime, evo ja čekam da mi dođu naše studentice, rade u Udruženju prijatelja centra pa ih očekujem i eto me čim stignu. Prije nego se vidimo, moram se čuti sa svojim mentorom, zvao me, trebam mu donijeti upitnike i teoretski dio na pregled, pa ću ti se javiti. Može don Anto, javi se, pa da se vidimo. Ja sam predao svoj rad na pregled kod svoga mentora prof.Ćatića, pa valjda će biti dobro!? Svaka čast, ti si uvijek bio vrijedan i ispred svih nas. Bio si nam motivator i poticaj studirati i ne odgađati ispite“.
I Bogu hvala, uspio sam se vidjeti sa svojim prijateljem Šahimom, popiti kafu, prokomentirati studijske probleme i brige, a i posjetiti svoga metnora prof.Dženana Skelića. Da sve nije u stilu neizostavnih poslova, sastanaka i projekata, ohrabruje činjenica da ima i onih koji znaju navratiti tek toliko da uruče neki dar, kao što je to bio slučaj sa osobljem hotela „Dubrovnik“ koji me obradovaše „botiljom“ dobroga vina i lijepom tortom. Baš im hvala! To je bilo od osoblja hotela, a od naših učenika dobili smo na dar prekrasan božićni koncert. Lijepa pjesma, lijepa lica, plesači i pjevači, svirači i glumci, stavili su večernji aureol danu koji nas je ispraćao po mnogo čemu zanimljivom, ali ujedno i punom briga i neizvjesnih trenutaka. Sve u svemu, splatilo se započeti dan bez dnevnih novina i depresivnih naslova. Dobar recept za dobar dan!


Duh Božića


23.prosinca 2009.
Dao sam vam recept kako ne upropastiti dan, i sam se toga držim i vjerujte mi isplati se! Danas, za razliku od jučer, nema nekih bitnih pritisaka, ni u zraku ni u školskom uredu. Jedini pritisak koji se osjeti kod svih koje susretnem jest +15 C, pa i više, koji se mogu očitati na temperaturnom displeju. Dok smo se okrenuli lijevo – desno, nestade zimske čarolije. Nije prošlo ni 24 sata a već se vrijeme toliko izmjenilo da sam u rano jutro zatekao na vratima živu muhu. Zamislite, živa muha pred sam kraj prosinca, u srcu Bosne u 5.30.sati!? Zbilja začuđujuće ali još više zabrinjavajuće. Da se kojim slučajem ta muha pojavila pred svim onim političarim i diplomatima u Kopenhagenu, možda bi onaj sastanak imao drugačiji ishod. Thank you dear politican’s. You would us this miracle of nature that you have made a different decision on the issue of global warming Earth. Samo koji par sati prije, nezamislivo je bilo izići vani a ne obući toplu zimsku odjeću. A gle, sad, razmišljam o majici kratkih rukava.
Duh Božića se osjeti kad čujemo da su se dvije ruke ponovo stisnule, dva ramena ponovo zagrlila, dva čovjeka ponovo postali ljudi.

Da zanemarim ovo vrijeme, iako nije za zanemarivanje, i okrenem se jednom drugom vremenu kojemu se svi radujemo i željno očekujemo, a to je blagdansko vrijeme. Za dva dana će Božić, najradosniji kršćanski blagdan. Sve je u tom duhu, ulice, crkve, škole, ljudi, mass mediji, shopinzi da i ne govorim. Svi pokušavaju druge zaskočiti kreativnošću i ukrašavanjem svoga životnog prostora. I moram priznati lijepo je. Samo, u svemu tome ne osjećam nikakvu, gotovo nikavu radost. Puno kiča, puno svega, nigdje duha, vedrine i osmjeha. Svi zabrinuti i u žurbi, ne razlikujem lica ljudi od onih koje viđam u prisncu, svibnju, kolovozu ili nekom drugom mjesecu. Kao da su sve one sjajne lampice bez topline, ukrasi bez sjaja, lica bez vedrine. Prije par godina gledao sam popularni film „Kako je Grinch ukrao Božić“ (How the Grinch stole Christmas). Stanovnici gradića Who odbacili su Grincha dok je bio dijete zbog njegove ružnoće i zlobe. Nakon toga, on se povukao u spilju izvan mjesta i zamrzio ljude, što osobito dolazi do izražaja u vrijeme blagdana, kada su svi sretni, opušteni i međusobno se darivaju. Naravno, ni gradić Who nije ravnodušan prema njemu, te im on nikada nije dobrodošao. Jednoga dana stvari se promijenu, nakon što Grinch upozna Cindy Lou, naivnu i dobrodušnu djevojčicu kojoj on slučajno spasi život. Ona ga odluči pozvati na Badnju večer u grad, iako zna da on ne pripada njezinim ljudima. Grinch je do tada prebivao u svojoj spilji na vrhu planine Crumpit sa svojim psom Maxom i obiljem soka od salate, ekstra čistim dabrovim uljem i kiselim mlijekom kao hranom. Užasnut nekontroliranim božićno-blagdanskim raspoloženjem u Whovillu, Grinch smišlja kako uskratiti stanovnicima grada njihov najdraži blagdan, ali na kraju spoznaje da duh Božića ide puno dublje od šljokica i igrački. Sve mi se čini da sam ovih dana susreo mnogo Grinchova na ulicama našega grada, naših sela pa i bogomolja. Još uvijek se živo nadam da u meni ne čuči jedan takav Grinch koji želi ukrasti Božić. Još uvijek se nadam da ćemo spoznati da Božić nije u šljokicama i hladnim lampicama na zelenim borovima punih darova i igračaka. I da ne bijaše koncerta Olivera Dragojevića, koji nas je osvježio i bar na trenutak odveo u „Zemlju snova“, možda bih još uvijek razmišljao „tko je ukrao Božić u mojoj domovini?“

24.prosinca 2009.
Badnji dan! Posljednja misa zornica u adventskom vremenu. Noćas će cijeli katolički puk diljem svijeta proslaviti Kristovo rođenje. Kako je lijepo biti na nečijem rođendanu: zvanice, torta, svijećice, darovi, pjesma, radost, čestitke... A danas vjernički puk slavi samo jedan rođendan, sa više od dvije tisuće svjećica. Kako prekrasno izgleda taj slatki trenutak. Jedva čekam puhnuti u svjećicu života koju sam ja postavio na kolač namijenjen Isus Kristu. Na trenutak je prestalo raditi školsko zvono, utihnula je vesela graja mojih dragih učenika. Samo ukrašeni veliki bor i malene jaslice u atriju škole govore da su ovdje bile vrijedne ručice vrijednih učenika. Prolazim kroz hodnike koji odjekuju zvonkim udarcima mojih ljetnih cipela. Vrijeme je otoplilo i nema snijega pa sam obukao ljetnu odjeću i obuću. Izgleda da je došlo pravo globalno zatopljenje.
Koračam dugim hodnicima i osjećam kako je nelagodno biti sam. Bliži se ponoćka, spremam se na svetu misu i kroz glavu mi se smjenjuju slike djetinjstva kad su nas spremali roditelji. Sijećam se, pokojni otac je radio u Njemačkoj i svima nam je donio ista odjela, iste kravate i cipele. Izgledali smo poput malog The Beatles banda. Ah, one bombone povezane sjajnom trakom koje su u sebi imali žvakaću gumu, kako su samo ostavile trag u mojim sjećanjima. Njih smo obožavali, vješali po zidovima i igrali se. Idući prema crkvi otac je uvijek išao ispred nas i probijao put kroz velike sniježne nanose a majka je pokušavala razgrnuti snijeg što je više mogla kako se ne bismo smokrili. Najstariji brat Drago uvijek se vraćao iz crkve uprljanih nogavica dok smo Markica i ja nekako bili mirniji i više pazili na sebe. Stalno je dobijao kritike kako mora više paziti. A sada, nekako, sve mi to nedostaje, sve bih još jednom vratio u ta neka ljepša i sretnija vremena. Prepuna crkva sv.Josipa. Koncert prije svete mise. Osjeća se blagdan u zraku. Iako se mi u Zenici ne možemo pohvaliti niti mirisom niti čistoćom zraka ipak osjeća se čistoća blagdanskog duha. Ali eto, pokušavamo bar na trenutak zaboraviti „Metall still“ i otići do Betlehema. Misa završava, čuju se čestitke: „Čestit Božić i porođenje Isusovo! Čestita ti duša prid Bogom bila“. Ljudi se grle, čestitaju, vesele, pjevaju, pomiruju i govore; „oprosti nisam htio, tako je ispalo. Moglo je i drugačije, ali nije bio moj dan. Opraštam! Hajdemo popiti jednu čašicu i nazdraviti. Navrati mi kući. Čekam te!“ Eto tako nekako, duh Božića se osjeti kad čujemo da su se dvije ruke ponovo stisnule, dva ramena ponovo zagrlila, dva čovjeka ponovo postali ljudi. Dobar recept za dobar dan! Živio Božić!

25.prosinca 2009.
Ustao sam rano, negdje oko 6.30. Izmolio časoslov (obvezna molitva svećenika i redovnika u katoličkoj Crkvi) i uputio se u zatvor imati svetu misu. Da u kazneno popravni zatvor. Ako ipočemu onda je Zenica poznata po željezari i zatvoru. To su dvije asocijacije, dva sinonima ovoga grada. Jednom mjesečno vlč. Pranjić održi misu za zatvorenike katolike. Nekoliko puta sam bio s njim, propovjedao, molio i gotovo uvijek sam sebi postavljao pitanje „što je u glavama tih ljudi?“ Ispred sebe sam imao ubojice, lopove, prevarante, dilere... I sam sam bio nekoliko puta na meti lopova kojima je više puta uspjevalo da me „olakšaju“ za neki novac. A sada ljude takve vrste gledam ispred sebe u pokajničkom stavu. Kako to gordo zvuči! Kad im trebam nešto reći teško pronalazim riječi, iako se dobro pripremim za propovijed i poznat sam po slatkorječivosti. Ali što reći tim ljudima, kako im se obratiti, kako ih potaknuti na razmišljanje ili čak na kajanje!? Mnogo se pitanja isprepliće u mojoj glavi i stvaraju mi košmar. Tako i ovaj puta. Krenuo sam imati misu, govoriti o Božiću, o rođenu Isusa Spasitelja. Ah, da, govoriti o Spasitelju. Pa on je zapravo rođen da bi spašavao palog čovjeka, to je cilj njegova dolaska na zemlju. Zašto bi onda meni bilo nelagodno ići u taj prostor i među te ljude kad je Onaj u čije ime i ja idem, mogao roditi se, poniziti i podnijeti muku križa. Da ne bih bio samo službenik Božje riječi, trebam se prije svega potruditi biti služitelj. Možda će meni tada biti lakše, a zatvorenicima jasnije. I promatrao smi ih, molio za njih, za njihove zatvoreničke dane, za njihovu slobodu duha. I pitao se, što li oni sada doživljavaju, što li misle? Svejedno, bio sam tu da mislimo isto i proživljavamo iste trenutke, trenutke radosti Isusova silaska među nas zatočenike grijeha. Radost blagdana upotpunjavala mi je misao da ću krenuti put moga rodnoga Kupresa, kupreške visorani, bosanskog Sibira i u krugu najbližih proslaviti ovaj radosni blagdan, kao nekada, prije trideset i više godina. Kako je lijepo ponovo vidjeti stisnute ruke i topli zagrljaj. Iako nam nedostaje svježina i snježna bjelina, neizostavna je bila radost biti opet među svojima. Snijeg ne čini Božić nego duh vjere kojim trebamo odisati nakon i Božića. Ako to tako shvatimo onda smo pronašli „dobar recept za dobar život“!
XS
SM
MD
LG