Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Anisa Sućeska-Vekić, direktorica Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) BiH.
Subota, 15.januar
Rano buđenje u Prištini. Tamno sivo nebo prelijeće mnoštvo crnih ptica po kojima je Kosovo dobilo ime. Teški smog zagušuje čak i u taksiju koji sporo vozi kroz jutarnju gužvu putem ka Kosovu Polju. Ipak, ima nešto lijepo i veličanstveno u toj staroj i dalekoj ravnici, nešto toplo u nizovima socijalističkih zgrada i niskih starih kuća. Drage uspomene naviru… Prvi put sam bila u Prištini prije deset godina, jesen 2001. godine, radeći po prvi put, kao dio međunarodnog osoblja OSCE-a, također na prvim kosovskim izborima. Jedino što prvi put nije bilo je iskustvo mračnih ulica grada bez struje, blindiranih transportera i hladne vode iz kanistera. U tih nekoliko mjeseci sam zavoljela ovaj grad, ludo se zaljubila u ovdašnje ljude i u jednog Španca… Deset godina kasnije opet sam tu. Vanredni izbori na Kosovu obilježeni brojnim nepravilnostima, pritiskom da se održe po svaku cijenu i da rezultati budu vidljivi što prije, takodjer po svaku cijenu. Kaže Srbija da je spremna na pregovore…pa su svi medjunarodni faktori pritisli. Već mjesec dana brojimo, pa prebrojavamo, pa pre-prebrojavamo glasove iz biračkih mjesta koja uporno ne prolaze kao ispravna. Glasačkim listićima se ne žuri…ili njihovim autorima…ili onima koji su im rekli koji znakić gdje da stave. Ipak 300 ljudi u skladišnom kontejneru vrijedno broje. Unatoč tome što prozora i kisika nema, što se u istom prostoru peku pljeskavice, i što kutijama nema kraja. Mora se požuriti, ako ništa iz zahvalnosti…nije samo dovoljno postaviti bistu i trg Bila Klintona, otvoriti butik ‘Hilary’ i ‘American hot dogs’ štandove na svakom ćošku, a ni zalijepiti ‘Happy Thanks Giving Day’ postere na svaki zid. Treba tu malo više truda. Kako li ću mužu saopštiti da se moram vratiti na još sedam dana ovdje? Idem kući danas pa ću smisliti nesto.
Nedjelja, 16. januar
Krenula je putašestvija. Moram ići za Zagreb da bih stigla u Sarajevo. Još jedna od nebuloza regionalne NE saradnje. Nismo priznali Kosovo, pa nema ni direktnog avio, a ni drugog prijevoza. Sa izrazito ‘EU donations’ podržanog prištinskog aerodroma, veličine male sale
Trg Bana JelačićaEU parlamenta stižem u Zagreb. Višesatno čekanje prekraćujem odlaskom u grad na kafu. Potpuno sam zadivljena digitalnom pločom na tramvajskoj stanici koja pokazuje kada će tramvaj stići. Moj dolazi za 0 minuta, okrenem se i vidim da stoji na stanici. WOW! Mora da je to jedan od pokazatelja kada si najbliže ulasku u EU. Na Trgu Bana Jelačića pijem kavu i jedem Višku pogaču. Slušam razgovor žene u crnom i njenog prijatelja. Razgovaraju o najnovijim optužbama za ratne zločine protiv Šeksa. Oboje su proveli besanu noć . ‘Svi su se oni izvukli preko naših leđa, i Srbi i Crnogorci, a posebno Bosanci. A nas Hrvate sve će pohapsiti za ratne zločine jer smo se od njih branili’ kaže on. ‘Šta ćeš! To se tako mora, traži EU, to nam je žrtva za EU’ kaže ona. Iako avion nije poletio, morala sam proći kroz sigurnosnu kontrolu, na kojoj su me natjerali da skinem, pa skoro sve. Policajac na moje mrgodjenje pokazuje papir na kojem piše: ‘EU regulations….’
Ponedjeljak, 17. januar
Nakon dvodnevnog maltretiranja po aerodromima, napokon nazad kući. Strepim od uzbuđenja da vidim dva mala bića. Dvogodišnju djevojčicu sa ogromnim očima i jednogodišnjeg gegavog dječaka. Jedva čekam da čujem najljepšu riječ na svijetu: “Mama!” Tačno 53 dana i 407,5 kilometara ako se računa put preko Novog Pazara, bila sam udaljena od BIRN-a u Bosni, svakodnevnih suđenja, sarajevskih tračeva i generalno svog svakodnevnog života. Samo su ta dva mala bića bila sa mnom svakog trenutka, pri buđenju i pred spavanje. I Dejo naravno, koji je morao da napravi ‘big brother’ dnevni boravak pokriven kamerom da bih bila sigurna da se sve odvija kako treba kod kuće. U Sarajevu je gusta, gusta magla. Kao nekad kada sam bila dijete i kada su u tramvajima uzvikivali koja je sljedeća stanica. Lijepo je biti kući, u svom gradu koji je tako isti kao i oni u kojima sam bila jučer i prekjučer, a opet drugačiji. Ovdje magla nekako lijepo miriše…
Utorak, 18. januar
Dan posvećen u potpunosti BIRN-ovim izvještavanjima. Čitam tekstove jedan po jedan. I nakon pet godina rada, još uvijek me zadivi pristup mladih ljudikoji rade sa mnom. Pratimo svako suđenje. Tekst se napiše brzo, pošalje i onda počinje šala, smijeh.. Često me pitaju da li BIRN-ovi izvještači imaju psihološku pomoć da se nose sa svim onim sa čim se susreću. Nemaju psihološku pomoć, ali od danas timski idu na fitness. U Izraelu uhapšen Aleksandar Cvetković, osumnjičen za genocid u Srebrenici. Mediji kažu da ne jede danima, ima podršku supruge dok govori da je nevin. Nekako mi je svejedno jede li. Dodajem još jedno ime u arhivu i pitam se kada sam prestala da se radujem, plačem i provodim besane noći za svakog uhapšenog za ratne zločine. Nadam se da će biti izručen i da će proces krenuti što prije. Dan završavam opštom kuknjavom zbog upale mišića.
Srijeda, 19. januar
Još jedan dan u magli. Beskrajni izvještaji za donatore i briga za budućnost izvještavanja o ratnim zločinima i dalje na snazi. Jedni kažu trebamo zadržati “long term” pristup, drugi kažu bolje je ići na kratak period. Dok jedni hoće da im se traži malo para, drugi kažu projekat je “small scale”…šta da se radi, EUR je u krizi! Strategije su također maglovite. Cijelu večer nagovaram Zariu da ide na tutu…’Pa zašto mama?’- pita me. Pokušavam smisliti pedagoško/odgojno/ zanimljiv odgovor koji će je nagovoriti da se ponovo ne upiški u gaćice. Puštamo ABBU po 1000 put, na njen zahtjev i svi skačemo na ‘Money, Money’ i ‘Mama Mia’. Danu ništa nije jasno, ali i on pleše. Padam u nesvijest čim su zaspali, prožeta beskrajnim zadovoljstvom što su mi djeca na pravom putu muzičkog odgoja još u pelenama.
Četvrtak, 20. januar
Počeo je padati snijeg, gradom se opet vide samo sivi kaputi i užurbani kišobrani. Tipični sarajevski zimski dan. Imam strašnu glavobolju, kao i većina ljudi oko mene. Kažu bio je tužni
smajli na meteropatskoj prognozi. Pijem kafu sa dobrom prijateljicom. Uspješna u svom poslu, snažna žena koja uvijek zna mjeru. Potpuno je iscrpljena i sluđena prvim majčinskim danima. Samo 3 mjeseca trudničkog bolovanja. Stresem se pri pomisli na to da ih ni sama nisam imala. Gender jednakopravnost je konceptualno negdje u Švedskoj zamišljena, pa malo drugačije. Šefik Alić proglašen krivim za ratne zločine i osudjen na 10 godina zatvora. Prvostepenom presudom bio je oslobodjen. Suđenja su uvijek puna iznenađenja, ali zato ih volim. Beskrajno će zabavno biti sutrašnje listanje dnevnih novina, posebno onih koji će da pobiju svoje ushićene komentare na prvobitnu presudu.
Petak, 21. januar
Posljednji dan vođenja dnevnik. Nisam ih vodila još od ratne 1993. godine, kada je to bilo moderno, ali i vrlo opasno ukoliko ga pronadje neki član porodice, pa otkrije tajne. Bio je to veći problem od preživljavanja. Moj tadašnji dnevnik završio je nažalost kao potpala za jednu od jutarnjih kafa. Jutros na kafu nismo stigli ni pomisliti. Djeca bojkotuju jutarnje zadatke. Hoće crtani, Nestle kuglice, ganjamo se po kući da bismo obukli štrample…Dejo i ja se prepiremo ko je sposobniji (čitaj nesposobniji), da obezbijedi brzo spremanje. Stvar spasi teta kao i obično. Trčim kao bez glave na prvi jutarnji sastanak i brzo skeniram jesam li u frci uspjela navući nešto što ne bi odavalo koliko sam vremena potrošila na oblačenje. Danas sam se srela sa čovjekom koji radi u Institutu za nestale osobe BiH. Pričali smo o poslu, o saradnji… Trčim u kancelariju, sad već na izdisaju i razmišljam kako je težak život ljudi koji rade na iskopavanjima grobnica. Kako se nose sa svim? Kako se nose sa jutarnjim spremanjem, bojkotom odlaska u obdanište i oblačenjem štrampli? Kakav li je njihov pravi život kada odu kući? Raduju li se i oni vikendu kao ja?
Subota, 15.januar
Rano buđenje u Prištini. Tamno sivo nebo prelijeće mnoštvo crnih ptica po kojima je Kosovo dobilo ime. Teški smog zagušuje čak i u taksiju koji sporo vozi kroz jutarnju gužvu putem ka Kosovu Polju. Ipak, ima nešto lijepo i veličanstveno u toj staroj i dalekoj ravnici, nešto toplo u nizovima socijalističkih zgrada i niskih starih kuća. Drage uspomene naviru… Prvi put sam bila u Prištini prije deset godina, jesen 2001. godine, radeći po prvi put, kao dio međunarodnog osoblja OSCE-a, također na prvim kosovskim izborima. Jedino što prvi put nije bilo je iskustvo mračnih ulica grada bez struje, blindiranih transportera i hladne vode iz kanistera. U tih nekoliko mjeseci sam zavoljela ovaj grad, ludo se zaljubila u ovdašnje ljude i u jednog Španca…
Vanredni izbori na Kosovu obilježeni brojnim nepravilnostima, pritiskom da se održe po svaku cijenu i da rezultati budu vidljivi što prije, takodjer po svaku cijenu.
Nedjelja, 16. januar
Krenula je putašestvija. Moram ići za Zagreb da bih stigla u Sarajevo. Još jedna od nebuloza regionalne NE saradnje. Nismo priznali Kosovo, pa nema ni direktnog avio, a ni drugog prijevoza. Sa izrazito ‘EU donations’ podržanog prištinskog aerodroma, veličine male sale
Ponedjeljak, 17. januar
Nakon dvodnevnog maltretiranja po aerodromima, napokon nazad kući. Strepim od uzbuđenja da vidim dva mala bića. Dvogodišnju djevojčicu sa ogromnim očima i jednogodišnjeg gegavog dječaka. Jedva čekam da čujem najljepšu riječ na svijetu: “Mama!” Tačno 53 dana i 407,5 kilometara ako se računa put preko Novog Pazara, bila sam udaljena od BIRN-a u Bosni, svakodnevnih suđenja, sarajevskih tračeva i generalno svog svakodnevnog života. Samo su ta dva mala bića bila sa mnom svakog trenutka, pri buđenju i pred spavanje. I Dejo naravno, koji je morao da napravi ‘big brother’ dnevni boravak pokriven kamerom da bih bila sigurna da se sve odvija kako treba kod kuće. U Sarajevu je gusta, gusta magla. Kao nekad kada sam bila dijete i kada su u tramvajima uzvikivali koja je sljedeća stanica. Lijepo je biti kući, u svom gradu koji je tako isti kao i oni u kojima sam bila jučer i prekjučer, a opet drugačiji. Ovdje magla nekako lijepo miriše…
Utorak, 18. januar
Dan posvećen u potpunosti BIRN-ovim izvještavanjima. Čitam tekstove jedan po jedan. I nakon pet godina rada, još uvijek me zadivi pristup mladih ljudi
U Izraelu uhapšen Aleksandar Cvetković, osumnjičen za genocid u Srebrenici. Mediji kažu da ne jede danima, ima podršku supruge dok govori da je nevin. Nekako mi je svejedno jede li.
Srijeda, 19. januar
Još jedan dan u magli. Beskrajni izvještaji za donatore i briga za budućnost izvještavanja o ratnim zločinima i dalje na snazi. Jedni kažu trebamo zadržati “long term” pristup, drugi kažu bolje je ići na kratak period. Dok jedni hoće da im se traži malo para, drugi kažu projekat je “small scale”…šta da se radi, EUR je u krizi! Strategije su također maglovite. Cijelu večer nagovaram Zariu da ide na tutu…’Pa zašto mama?’- pita me. Pokušavam smisliti pedagoško/odgojno/ zanimljiv odgovor koji će je nagovoriti da se ponovo ne upiški u gaćice. Puštamo ABBU po 1000 put, na njen zahtjev i svi skačemo na ‘Money, Money’ i ‘Mama Mia’. Danu ništa nije jasno, ali i on pleše. Padam u nesvijest čim su zaspali, prožeta beskrajnim zadovoljstvom što su mi djeca na pravom putu muzičkog odgoja još u pelenama.
Četvrtak, 20. januar
Počeo je padati snijeg, gradom se opet vide samo sivi kaputi i užurbani kišobrani. Tipični sarajevski zimski dan. Imam strašnu glavobolju, kao i većina ljudi oko mene. Kažu bio je tužni
Petak, 21. januar
Posljednji dan vođenja dnevnik. Nisam ih vodila još od ratne 1993. godine, kada je to bilo moderno, ali i vrlo opasno ukoliko ga pronadje neki član porodice, pa otkrije tajne. Bio je to veći problem od preživljavanja. Moj tadašnji dnevnik završio je nažalost kao potpala za jednu od jutarnjih kafa. Jutros na kafu nismo stigli ni pomisliti. Djeca bojkotuju jutarnje zadatke. Hoće crtani, Nestle kuglice, ganjamo se po kući da bismo obukli štrample…Dejo i ja se prepiremo ko je sposobniji (čitaj nesposobniji), da obezbijedi brzo spremanje. Stvar spasi teta kao i obično. Trčim kao bez glave na prvi jutarnji sastanak i brzo skeniram jesam li u frci uspjela navući nešto što ne bi odavalo koliko sam vremena potrošila na oblačenje. Danas sam se srela sa čovjekom koji radi u Institutu za nestale osobe BiH. Pričali smo o poslu, o saradnji… Trčim u kancelariju, sad već na izdisaju i razmišljam kako je težak život ljudi koji rade na iskopavanjima grobnica. Kako se nose sa svim? Kako se nose sa jutarnjim spremanjem, bojkotom odlaska u obdanište i oblačenjem štrampli? Kakav li je njihov pravi život kada odu kući? Raduju li se i oni vikendu kao ja?
