Dostupni linkovi

Bosna: Ulazite na vlastitu odgovornost


Amir Vuk - Zec
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Amir Vuk - Zec, arhitekt iz Sarajeva

Subota, 5. mart, 2011. godine
Neradni je dan, ali za mene, kao i svaka subota, puna je aktivnosti. Obično subotom i nedjeljom nadomjestim ono vrijeme koje mi fali. Sinoć sam stigao iz Rafailovića pored Budve. Dan prije sam, iz snijega pokrivenog Sarajeva, za nekih pet sati vožnje preko Trebinja, bio na moru. Prošao sam dvije granice, mogao sam i tri da sam išao preko Dubrovnika, ali i dalje bih bio u istom jeziku. Jezik je moja domovina. Zato sam se i vratio iz Kanade.
Dok smo bili u braku, živjeli smo u komfornom stanu, a sada, razvedeni, svako u svom sobičku.
Gledam aktualne slike iz Libije i vidim samo pustinju. Sjetim se priče koja kaže da sve monoteističke religije i jesu religije pustinje.
Putujući iz Crne Gore, Bosne, Srbije, do Hrvatske i Slovenije, svjedočim o bogatstvu života što nosi ova regija. Prvi uslov sreće jeste različitost, mada nas godinama tjeraju u mono-torove.
Muljavo subotnje jutro muti gorak osjećaj, koji ima svaki normalan čovjek kojem mu je do Bosne stalo, na vijest da su uhapsili Divjaka. Sarajlije su podržale svog Jovu. On je sada Sara Jovo. Zija je ukinula Deda Mraza, a djeca su imala čika Jovu. Šta mi sve moramo trpiti. Sav stid svijeta je noćas u meni. Tragedija je kada znaš koliko si plemenitiji od onoga koji ti nanosi bol - to je Orvel davno rekao.

Nedjelja, 6. mart, 2011. godine
Sivo neodređeno nebo nad Sarajevom. Umorno jutro, ali osjećaš da je nad tim sivilom sunce. Tako je stanje i nad Bosnom. Trebao bih do Jahorine. Radim i pripremam se za novu građevinsku sezonu. Planiramo proširenje hotela sa mladim vlasnikom Acom Lazarevićem. Raditi sa njim je puno zadovoljstvo za mene, kao arhitekta. Mlad je, zna šta hoće. Sa svojim majstorima, svojim materijalom i uz puni respekt prema arhitekti gradimo nešto čime se Jahorina ponosi. Prošle godine smo završili Kordu, koja je sada simbol Jahorine.
Jahorina
Sada spremamo novi hotel sa velnes centrom. Bit će to nova atrakcija. Po svim dijelovima Bosne ima ljudi kao što je Aco - mladi, sposobni - ali nema ih puno.
Odustajem. Ima još vina u meni od jučer. Zato ću ostati, nešto nacrtati do navečer, kada će Aco sići sa Jahorine da radimo. Kod takvog tipa poduzetnika, i nedjelja navečer je normalno radna.
Zabavljam se projektujući proširenje poznatog restorana, kultnog mjesta, sa divnim pogledom na Sarajevo. Treba to nadovezat, filigranski nadograditi već zadano i uslovljeno. Ispred je bespravno izgrađena, naknadno legalizovana kuća, kakvih su prepune padine Sarajeva. Od te mane treba napraviti prednost. Odlučio sam je prepraviti u mali butik hotel, koji će biti povezan sa nadograđenim restoranom. Ovim zadajemo novu temu Sarajeva.
Pauzu koristim za nedjeljni ručak. Danas je minestroni pizza sa rukolom i mocarelom. Kuhanje je kao i arhitektura, provodnik energije. Meditiram i uživam kada mogu improvizovati. Zato volim proljeće jer donosi pune boje u kuhinju. Volim i arhitekturu boje. Malo je arhitekata koji rade bojama. Oni su uglavnom pingvini, odnosno crno-bijeli svijet.
Paralele – ubitačni Marić i pripreme za ponedjeljak. Mentalni stres. Kažu u Bosni da kada pogledaš 60 minuta Bakira Hadžiomerovića, odmah bi je napustio. Ali odmah nastavljaju - pogledaj Paralele Marića i vidjet ćeš da nemaš gdje.

Ponedjeljak, 7. mart, 2011. godine
Bolje ga je prespavati. Prepun je negativnog naboja. Svako bi da nadoknadi propušteno od vikenda. Raditi u Sarajevu nakon rata je kao da si stalno u ponedjeljku. Čudna se nervoza uselila u ljude. Žele da nadoknade izgubljene godine, zbunjeni od vremena u koje upadoše. Ljudi ovdje kao da su prošli kroz čuvenu crvotočinu vremenu genijalnog Hokinga.
I opet u bosanski lonac. Rad u Sarajevu mi je najteži. Čudna je ova čaršija sitnih trgovaca. Svi bi za cijenu škode da dobiju mercedes. Znam
Danas u Bosni postoje ljudi koji rade i koji ne rade. Ovi što su u vlasti, ne rade i imaju najviše. Plaćeni su da brinu o nama. Oni naše pretvaraju u svoje. Mi smo privatizirali državu.
o se svi, a najteže je u svom gradu odrasti.
Teško je danas u Bosni proizvoditi. Imam problema sa svojom stolarijom. Nakon rata uspijevaju samo banke, granapi i birokracija. Danas u Bosni postoje ljudi koji rade i koji ne rade. Ovi što su u vlasti, ne rade i imaju najviše. Plaćeni su da brinu o nama. Oni naše pretvaraju u svoje. Mi smo privatizirali državu. Nedostaju nam socijalne komponente. Još davno je Bakunjin napisao: „Sloboda bez socijalnog aspekta je uvreda, čak i poniženje, a socijalizam bez slobode je tiranija“. Kapitalizam ne voli ljudskost jer isključuje emociju. Emocijalci su danas razoreni. Ovo je vrijeme terminatora.
Popodne moram do nove crkve ili džamije, tačnije do banke. Tamo svi idemo. Problemi sa naplatom kredita za radionicu. „Pljačka banke nije ništa naspram odluke da osnuješ banku“, rekao je Breht. Stvarno postojimo zbog njih.

Utorak, 8. mart, 2011. Godine
Važan dan, kada se žena prepozna kao drugost. Ranim avionom letim za Beograd, onim mljekarskim. Kada rano imaš avion, ne naspavaš se dovoljno. Pet ujutro. Sarajevo opet pobijelilo. Bojim se da neću poletjeti, ali magle, smrtnog neprijatelja sarajevskog aerodroma, nema. JAT-ov avion. Ofucan, potrošen u opremi, od sjedala do košulje stjuarta. A gore iznad - sunce. Pospan stižem u Beograd. Kupe me na aerodromu.
Amir Vuk Zec

Gospodin Slobodan je započeo veliki projekt na Srebrenom jezeru uz Dunav, tačnije uz granicu sa Rumunijom. To je na nekom 100-tom kilometru od Beograda. Ogroman poduhvat za jednog investitora. Mi arhitekti smo stvarno sretni jer radimo sa ljudima koji misle unaprijed. Zato se u današnjem vremenu šalim se s ljudima govoreći da je arhitekt danas ono što je nekada bio dimnjačar. Kada ga vidiš, uhvati se za dugme jer on donosi sreću. Drugi put sam na ovom lokalitetu. Mrznem, ali blagost pješčanih dina, širina Dunava i zubato sunce daju mi impuls da ovo mjesto može biti turistička destinacija. Objekt je već započet. Moja uloga je nezahvalna jer dolazim na zadato. To me često prati. Treba od zatečenog sada izvući maksimum. Ali - rodilo se, ljuljajmo ga.
Svaki prostor za mene je Aladinova lampa, sa skrivenim duhom u sebi. Zato treba lampu milovati da bi se duh pojavio.
Sastanak sa arhitektima, investitorima i izvođačima je ugodan, uz lagan ručak pored jezera. Konačno sam se popodne odmorio u predivnoj „organskoj“ kući gospodina Slobodana.
Večer provodimo crtajući uz moj laptop. A to je set TOZ-ovih bojica. Imamo hiljadu mogućih rješenja, ali Sloba je otvoren čovjek i prihvata sugestije. Moja praksa putujućeg arhitekte, koji crta na gradilištu ili u kafani, pomaže mi da ovako brzo i uspješno rješavam ovakve probleme. To jesu post operacioni zahvati, ali mentalno i metafizički meni najdraži zadaci. Tu sam stekao onu životnu školu. Kažu, kada starac umre u Africi, kao da si biblioteku spalio koliko znanja odlazi sa njim.
U srijedu odlazim na spavanje. Na B52 vidim Čedu Jovanovića. Na Dnevniku RTS-a demonstracije u Zagrebu, u kojeg idem sutra. Dole ispisana vijest da je Divijak na slobodi. Skoro do jutra čitam Poražene, tik uz Rumuniju, autorovu domovinu. Ima li iko da je tako crno pisao o Balkanu, specijalno o Rumuniji? „Narodi bez ponosa ne žive i ne umiru jer troše ništavnost vlastite poniznosti. Jedino bi ih strasti mogle izdati. Ali oni ih ne posjeduju.“ Tako je to kada se domovina izda. Tek onda si siroče.

Srijeda, 9. mart, 2011. godine
Opet se prethodni dan pretopio u današnji. Danas smo radno i uspješno završili uz Srebreno jezero i negdje oko 11 sati krenuli prema Zagrebu. Kod Županje sam, kao štafeta, predan na autoputu Zagreb - Beograd. Od Slobodana ka mom starom dobrom investitoru Dragi. I on je biser ove poslijeratne Bosne. Sa njim gradim Centar, na 200 metara od granice na izlazu iz Bosne, ili na 200 metara od granice na ulazu u Bosnu. Drago i ja radimo u istom malom gradiću već od 2003. godine, tačnije u Orašju, niz marketa, poslovnih prostora, kafića, ali i renoviranje starog samostana. Sve je to izvedeno da po nivou može stajati u Njemačkoj, a ne u Bosni. Zna to svaki građanin Orašja, a zna i politika. Ne znaju mediji jer koga interesuju pozitivni. Naša komunikacija se svela na negativno. Nemamo što reći ako je pozitivno.
Skoro sam pročitao knjigu dobrog starog Cvajga o njegovom starom svijetu, gdje on dobro opisuje Beč svog narastanja gdje kaže: „Brzina je bila uvreda“.
Sa Dragom moram obići naše stare saradnike. Spavat ćemo u Zagrebu, pa sutra u Ljubljanu. Karavan ide dalje. Idemo, putujemo, mislimo i radimo. Niče je davno govorio: „Raduj se misli u kretnji“. Ovaj moj specifični način projektiranja i prakticiranja arhitekture je moj odabir. Čuvena knjiga
U šahu, sa strane, bolje vidiš. Tako i putujući i radeći oko Bosne. Na ulazu u Bosnu bi trebao da stoji natpis: „Ulazite na vlastitu odgovornost“.
o arhitekturi se može nadograditi mojim primjerom. Ja arhitekturom živim, u neposrednosti sa klijentom, njegovim dilemama, strahovima, slabostima, ali i ambicijama i egom. U toj tijesnoj saradnji i vezi, obostranoj koliziji, nastaje amalgam i dobre stvari. To nije autizam profesije, to je interferencija htijenja i mogućnosti, to je najteži i najmukotrpniji spoj klijenta i arhitekte. Mobitel nam pomaže da uradimo ono što smo izostavili.
Večera je u malom simpatičnom restoranu Korčula u Zagrebu, sa mojim prijateljem Draženom. Dražen je samouki Sarajlija na radu i životu u Zagrebu. Prije tri godine radili smo apartmane u Dubrovniku sa stolarijom iz Tešnja i dobrim čovjekom Fadilom. On je tada radio za holandskog dizajnera. Tada nastaje ubitačan spoj pozitivnog za Bosnu.
Na zadnjem Sajmu namještaja u Kelnu, firma iz Tešnja, koju osnivaju Dražen i Fadil, nakon tog susreta u Dubrovniku, dobija tri nagrade za dizajn i toliko ponuda za galerije namještaja, da spadaju u jedno od čuda Bosne. Danas je to firma sa 50 zaposlenih i među top 10 firmi za obradu masivnog drveta. To su postigli vizionar Dražen, dobra energija i znanje Fadila, te moja malenkost, koji je tu uradio posao provodadžije.
Pričamo o planovima i snovima koji nam se ostvare, ali ne možemo da se načudimo gluhoći onih koji primaju pare da takve prepoznaju. Dražen, Fadil, pa i ja, pravimo ovu državu, a ne oni koji dobijaju pare, oni je razgrađuju. Ko se još sjeća Špirića ili Brankovića?
Zima kao da jenjava. Osjećam da dolazi proljeće. To se osjeti u Hrvatskoj.
U šahu, sa strane, bolje vidiš. Tako i putujući i radeći oko Bosne. Na ulazu u Bosnu bi trebao da stoji natpis: „Ulazite na vlastitu odgovornost“.

Četvrtak, 10. mart, 2011. godine
Doručak u gradu prosvjeda - Zagrebu. Žurimo na sastanak u predstavništvo Filipsa radi završnih dogovora. Onda put Ljubljane.
Slovenija. Okrajak one države u kojoj smo već bili, a koja je dio Evrope. Znam je odlično. Tu me je rat sa familijom zatekao. Proveli smo u njoj tri godine prije našeg odlaska u Kanadu. U Sloveniji se osjećaš kao seljak na vratima svoje kuće. Sa vana svježina, a od kuće toplina. To je prag između nas i Evrope. Primjetna je urednost i neka disciplina, nepoznati prostorima kojima sam prošao dok sam pisao ovaj dnevnik.
Ljubljana

Sastanak sa kolegama iz Ljubljane koji opremaju budući centar. Uvijek je bilo tako. Slovenci su bili prva ruka u transferu tehnologije prema nama. Dobar je spoj slovenačke pragmatičnosti i naše emotivnost. Meni je bilo lakše raditi u Sloveniji, nego u Bosni. Posao završavam uz odličan ručak. Sjećam se kada je ta gurmanska euforija, a sada i vinska kultura, počela i rasla u Sloveniji. Danas je to dobar standard za Evropu. Mi smo svi prvo Sloveni, narodi koji ne znaju za kontinuitet.
Uživam u Ljubljani. Jedino prilazi njoj su adekvatno riješeni, vrhunski. Totalno su drugačiji od prilaza Beogradu od neki dan. Tamo je ono što karakteriše i gardove u Bosni. Bogdanović je napisao: „U naše gradove kada ulaziš, kao da te neko uvodi u stan kroz toalet ili ostavu do dnevnog boravka“. To u Ljubljani ne osjetiš. Njena je sreća da je imala jednog genijalca Plečnika. Nisu nas puno učili o njemu, ali kada sam ga otkrio, dao mi je majstor lekciju kako se gradi u svom gardu - tako što ga nadgradiš. Svi njegovi objekti izgledaju kao da se od njih razvila urbana matica Ljubljane. Na žalost, takvih danas nema, a nema ni politike koja to razumije.
U Orašju, na ulazi ili izlazu Bosne, prespavat ću.

Petak, 11. mart, 2011. godine
U ovo malo dnevnika stalo je dosta prostora od Budve, Sarajeva, do Beograda, Srebrenog jezera, Dunava, Zagreba, Ljubljane i finalnog Orašja. Puno slika, puno ljudi, puno granica, ali i punoća života. Zato volim svoj poziv arhitekte. To je praktična filozofija. Život i suživot je moguć, samo da nisu zajahali oni specijalisti opšte prakse. Ovi političari, da to nisu, ne bi imali identitet. Od Platona na ovamo se pitamo - Ko državu da vodi?
Obraćam se političarima svih ovih prostora, boja i nacionalnosti: „Vi činite što znate, a ne znate što činite“, rekao je Petar Cetinski. Nema bolje definicije koliko neznanje svojim činjenjem pravi greške, često potvrđene u mojoj praksi. Najskuplje je kada ne valja.

Pogledajte komentare (15)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG