Dnevnik je vodio Hrvoje Jurić, docent na Katedri za etiku Filozofskog fakultetat u Zagrebu. Filozof, književnik, anarhist, piše na o Juriću na Wikipediji.
U svoju biografiju upisuje suradnju u u brojnim znanstvenim časopisima, ali i od 13 godine piše poeziju. Za zbirku pjesama Nominativ dobio je Goranovu nagradu za mlade pjesnike 1998. Područja interesa su mu također i praktička filozofija, etika, bioetika, filozofijska hermeneutika i feministička teorija.
U Dnevniku piše o boravku u Bihaću, posjetu majci, rodbini, prijateljima, znancima. Analizira poratnu Bosnu i Hercegovinu i objašnjava zašto je nestala socijaldemokracija u Hrvatskoj.
* Subota, 30. 3. 2013.
Bihać. Evo me u rodnom gradu. Iskoristio sam produženi vikend povodom blagdana u Hrvatskoj da bih prazničio u Bosni. Došao sam s Kikom, mojim desetogodišnjakom, kod moje mame a Kikove bake Mire. Moj drugi dom, ili prvi. Uglavnom – dom. Jura Stublić je, čini mi se, pogriješio u onom moćnom i patetičnom stihu "Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom". Odlazeći iz Zagreba, pozdravili smo se s Ivanom i našim mačkom Zlatkom "Žabicom" Crnkovićem, kao, "idemo na put", "idemo od kuće"… a došavši u Bihać, opet smo nekako "kod kuće". To je taj fluidni osjećaj koji me prati u obje prostorne točke, Zagrebu i Bihaću, i na zagrebačkim ulicama koje vode prema izlazu iz grada, i u predgrađima Zagreba, i na autoputu Zagreb-Karlovac, i na cesti do Slunja, i na putu od Slunja preko ličkih sela do Bosne, i na Izačiću koji se smjestio na granici, gdje se boje, nijanse i valeri zavičaja najčudnije miješaju, i na krivudavoj cesti od Izačića do Grada, i u samom gradu, kad smo već nadomak kuće, i u onih nekoliko koraka od autobusne stanice do Midžića mahale gdje je moja avlija, moja žuta kuća i moja mama.
U Bihaću nas je zatekla moja sestra, također Ivana, sa svojim curama, Martom i Ninom. Više se i intenzivnije družimo tokom zajedničkih boravaka u Bihaću nego u Zagrebu, gdje i one žive. Još jedan sasvim normalan paradoks. A u Bihaću je i Mažo, moj bratić, fetivi Banjalučanin koji je u posljednja dva desetljeća postao fetivi Bečlija. On je, pak, došao svojoj mami, a mojoj tetki Anki, banjalučkoj Bišćanki ili bihaćkoj Banjalučanki. Ima tu još rodbine – što zagrebačke, što bihaćke – s kojom ću se vjerojatno susresti. Pa još komšiluk. Pa bihaćki prijatelji: Hari, Ida i Koja – "trio fantastikus", Irfo, Šejla, Asmir, Čauš, Huse… Zapravo, taj nepisani popis željenih susreta u ovih par dana izgleda kao "mission impossible", ali sretna je okolnost to što mi dan u Bihaću traje najmanje 48 sati – čemu se uvijek čudim i u čemu uvijek uživam – pa postoji šansa da se barem nešto od toga dogodi.
A nisu samo susreti s ljudima raznim u pitanju kad sam u Bihaću. Volim besciljnu kućnu ravnodnevnicu, gledanje televizije i listanje bosanske štampe koju opsesivno-kompulzivno kupujem i čitam. I kopanje po starim kutijama i policama s davno zaboravljenim knjigama. Volim također šetati gradom s Kikom, hraniti patkice na Uni i pričati pričice koje i meni samome ponekad nalikuju na bajke, jer njihovo vrijeme se na različite načine već preselilo u legendu. Volim gradom šetati i potpuno sam, ako uhvatim takvo ne-vrijeme, otkrivati novosti koje su se, nekim čudom, skrivale do sada, bilo da su rezultat "obnove i izgradnje" ili su "novosti iz prošlosti". I sjesti u restoran hotela "Park", gdje starinski uniformirani konobari, uz riječ-dvije s nogu, poslužuju kafu u džezvici, s kockom šećera i rahat-lokumom, i šljivovicu u "prirodnoj" dozi od 0,05.
A propos šetnji gradom. Nikad to nisu turističke šetnje, jer biti turist znači "biti stranac" pomiren s tim da si stranac, te da ćeš to i na koncu ostati. Međutim, sigurno je da ne gledam Bihać istim očima kao ljudi koji u Bihaću stalno žive. Kad kažem svojim prijateljima kako je Bihać lijep, kako se proljepšao i kako je sve više ugodno mjesto za život – oni mi u pravilu kažu: "Ostani ovdje duže od tri ili pet dana, ostani samo dvije-tri sedmice, pa onda reci šta misliš."
U redu, možda je moja perspektiva zakrivljena, ali moja je, šta da radim. Uglavnom, nisam u Bihaću samo turist, ali mi je perspektiva zakrivljena. Uz svu onu rodbinu, uključujući mamu i našu kuću, uz sve navedene prijatelje i druge koje nisam spomenuo, uz to što često ne dolazim "tek tako", nego sudjelujem u životu grada kao, reći će zlobnici, "dežurni intelektualac", bilo da se radi o promocijama knjiga, otvorenjima izložbi, tribinama ili drugim skupovima – dakle, uz sve to, ipak mogu vidjeti Grad kao novost i uživati u njemu "kao turist". Najčešće kao "turist iz prošlosti". I sjetim se onda svoje bake Irme, koja je rođena za Prvog svjetskog rata, a umrla je za ovog posljednjeg rata kojemu ne znam ime, i koja je bila po svemu posebna, a opet tipičan izdanak austrougarskog i starojugoslavenskog građanskog sloja u Bosni. Ona mi je više puta, sa sjetom i nekim dubokim povijesnim razočaranjem, pričala kako zna šetati Bihaćem, a zapravo ne šeće tim gradom nego Bihaćem svoje mladosti, dvadesetih i tridesetih godina, i susreće ljude, zgrade i ulice kojih već odavno nema. Tad kad mi je o tome govorila – a bilo je to negdje osamdesetih – smijao sam se, jer mi se to činilo skroz blesavim. Sada, pak, ja tako šećem Bihaćem, kao u nekom starinskom matrixu, sa nekim starinskim naočalama. Šećem nerijetko nekim svojim unutrašnjim Bihaćem.
A propos točenja šljive, što sam maločas spomenuo. Sjedim s Mažom i Ivanom u podrumskom, kamenom prostoru kafića "Diplomac". Sve se topi od ljudske topline, a i muzika je u skladu s tim, sa radija sviraju balkanske sedamdesete i osamdesete. Razgovaramo o muzici, filmovima, pršte pop-kulturne reference i transhistorijske refleksije… Razgovaramo dosta i o povijesti, povijesti Austrougarske, Jugoslavije, Austrije i Bosne. Probija se, dakako, i jugonostalgija, ali što duže razgovaramo o prošlosti, sve mi je jasnije da razgovaramo o budućnosti, svojoj i općoj, a ne o prošlosti. Na kraju, kako to već biva u sitni sat, nakon nanizanih čaša i flaša, dolaze najoštroumniji uvidi o onom bitnom. Spoznajemo da ključni znak opće dekadencije nisu ni globalno zatopljenje ni globalna ekonomsko-politička kriza, nego to što se u sve manje kafića može dobiti "zidarska piva" u flaši od pola litre i rakija baždarena na nul-nul-pet. Ako ćemo o dehumanizaciji, onda prvo moramo govoriti o tome.
I još malo: a propos razgovora s prijateljima. I sa Šejlom i njenima u "Bella Italiji", i sa Mehom, Pipanom i Asmirom na jutarnjem druženju u "Riveru", kafiću s najljepšim pogledom u Bihaću, i sa Irfom u novootvorenom fensi-šmensi "Emporiumu", i kod Marije i Ade, i u svim drugim prilikama gdje se razgovaralo o svemu i svačemu – priča se svako malo vraćala na ratno vrijeme. Znakovito je to što 2013. godine, skoro dvadeset godina nakon rata, ljudi nesvjesno i podsvjesno započinju svoje rečenice s frazom "A ovo, nakon rata…", kao da je ratom netom završio. Uvijek pomislim na to gdje su, na primjer, Njemačka i Japan već bili dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, sredinom šezdesetih, a gdje je Bosna u svojoj post-ratnoj povijesti zaglavila… Prisutnost rata u mislima i riječima treba čitati kao implicitno opravdanje, ispriku ili alibi za činjenicu da se stvari zastrašujuće polako kreću naprijed, ako se uopće kreću i ako čak ne idu unatrag. Stvarnost u Bosni baš i ne demantira ove svakidašnje jadikovke: jedna od glavnih vijesti u medijima je presuda "monstrumu sa Grbavice", Veselinu Vlahoviću Batku, koji je osuđen na 45 godina zatvora. A on je samo jedan od neizbrisivih tragova nedovršive prošlosti.
Međutim, ono što nije uništio ili obilježio rat uništio je i obilježio kapitalizam. Priča o privatizaciji nekoć uspješnih preduzeća u Unsko-sanskom kantonu tipična je i tragična balkanska priča o velikoj privatizacijskoj pljački. U "Oslobođenju", gotovo nasumce, izabirem jednu ilustraciju za to: radnicima tuzlanske Robne kuće "Domaćinstvo" u četiri godine nije isplaćena ni marka. Radnici u industrijskom i trgovačkom sektoru ionako su povijesni luzeri, kao i prosvjetni radnici, penzioneri i drugi. No, bilo bi pogrešno zaključiti da barem takozvane "vitalne funkcije" države dobro funkcioniraju.
Čitam u novinama vijest o konferenciji za štampu Sindikata policije Unsko-sanskog kantona. Kaže predsjednik Upravnog odbora Sindikata: "Plata nam je umanjena za 4,5 posto, osnovna plata policajca u našem kantonu je 620 maraka, nemamo opremu ni sredstva za rad, policajci na posao dolaze tako što stopiraju, nemamo goriva za službena vozila, dok u Vladi razni političari i njihovi savjetnici vozaju i po nekoliko službenih automobila, čije su vrijednosti veće i od 100.000 maraka i još ih koriste u privatne svrhe." Jedini optimizam koji se probija iz ove tipične "vijesti iz nesvijesti" jest izjava policijskog sindikalista da im je baš dan prije konferencije uplaćena još jedna plaća, što bi valjda trebalo smanjiti intenzitet nezadovoljstva, jer tim ritmom će sve zaostale plaće biti uplaćene za otprilike deset godina, a o aktualnim plaćama ćemo nakon toga. Bosanska utopija, kapitalistička distopija.
* Nedjelja, 31. 3. 2013.
Uskrs. Sam praznični dan provodim između dva grada, Bihaća i Zagreba. Ujutro svečani blagdanski doručak u Bihaću, mama zna kako se to radi, a djeca (i starija i mlađa) znaju kako se iskreno veseliti neobičnostima. "Prvo fruštuk, ondak na put". Idemo na autobus za Zagreb. Neposredno prije puta, na autobusnoj stanici, sa razglasa sviraju EKV, Led Zeppelin i naposljetku "Stari Pjer" – Ivica Percl, službeno moj punac, a neslužbeno jedna od najboljih osoba koje sam ikada upoznao, pa i najvažnijih u onom formativnom, ljudskom smislu.
Na putu čitam novine koje su, osobito zbog Uskrsa, prebukirane vijestima i kolumnama o Papi Franji, tj. Jorgeu Mariju Bergogliu. Novinari i komentatori s uzbuđenjem navode nove detalje koji pokazuju kako smo dobili jednog skroz "otkačenog" papu, a oni kojima je do Vatikana, Katoličke crkve i kršćanstva doista stalo iz toga nastoje projicirati i neke obuhvatne reforme, možda čak i revoluciju u katoličanstvu i kršćanstvu. Onim drugima, kojima očito više nije stalo ni do čega, kao što su neki hrvatski crkveni velikodostojnici, ovaj papa izaziva, čini mi se, samo tjeskobu. "Kakvo siromaštvo, kakve trice, to bi moglo odvesti do pada cijena nekretnina u vlasništvu crkve i do rasprodaje našeg moćnog voznog parka…"
Budući da se osjećam i deklariram kao "liječeni katolik", nisam ravnodušan na ta nova zbivanja. Ali daleko od toga da bih mogao pasti u nekakav "katolički trans" i izgubiti sposobnost kritičkog promišljanja. Dovoljno je, smatram – čak i onima koje je jedan latinoamerički i usto nastupom originalan papa uspio osvojiti – da se zapitamo kako se Bergoglio svojevremeno bio postavio spram argentinske vojne hunte i, što je još važnije, kako se bio postavio spram "teologije oslobođenja", revolucionarnog kršćanskog pokreta koji je, rekao bih, jedna od najvažnijih stvari koja se kršćanstvu dogodila od vremena Isusa Krista, a koji je Vatikan, zahvaljujući i Wojtyli i Ratzingeru, nepravedno i okrutno ugušio. Bergoglio je u tome još uvijek "mutan tip". No, dopuštam da griješim, možda su mi promaknule neke važne informacije. Za sada se, umjesto na katoličke hvalospjeve, oslanjam na neke kritičke tekstove poput onog koji je nedavno u "Guardianu" objavio George Monbiot, da bi ga preveo "Peščanik", a prenio "H-alter". A pomisao da me u Hrvatskoj čeka "hrvatski Uskrs", koji se svodi na religiozni folklor dotjeran do kiča, sigurno je sredstvo za otrežnjenje od svake iluzije o mogućnosti skorih promjena u Katoličkoj crkvi i kršćanstvu uopće.
U Zagrebu Kiko i ja dolazimo kući taksijem (što je Kiku poseban doživljaj). Dočekuju nas Ivana i Žabica. I četiri dana "u rasejanju" bila su nam previše, pričamo napreskokce o svemu što se zbivalo s obje strane granice, a navečer tonemo u prazničnu kućnu nirvanu.
* Ponedjeljak, 1. 4. 2013.
Zagreb. Mislim da bi se ovaj dan, koji je zasigurno najvažniji u tjednu obuhvaćenom ovim mojim dnevnikom, mogao sažeti u samo dvije riječi: ljubav i mir. Ne mislim tu, pod utjecajem Uskrsa, na krivotvorene kršćanske vrijednosti ljubavi i mira, a nisam niti pao, nedajbože, u hipijevsku ekstazu pod utjecajem opijata.
Za ljubav i mir, za shvaćanje i življenje ljubavi i mira, dovoljno mi je i ovo moje troje: Ivana, Kiko i Žabica. Takav nam je dan. Izdvojeni iz svijeta u našoj trešnjevačkoj oazi, malo razgovaramo, malo se šuškamo i mazimo, malo gledamo filmove za djecu i odrasle (i svima nam je sve dobro, samo treba razgovarati o svemu), malo se bavimo svatko svojim poslom, ali neotuđeni jedni od drugih…
Nabrajanje detalja bi svima osim nas bilo dosadno, a nama je baš to što je "ništa posebno" – hit, i nama je to sve. U neko doba, razmišljajući o tome "ništa a sve", sjetim se one pjesme Paula Simona u kojoj on kao da pjeva o Ivani, Kiku, Žabici, i nama: "There is a girl in New York City, who calls herself the human trampoline, and sometimes when I'm falling, flying, or tumbling in turmoil I say: Whoa, so this is what she means."
* Utorak, 2. 4. 2013.
Poslovi i ostalo. Vidjet će se po ovoj kratkoj bilješci da sam u Zagrebu u sasvim drugačijem rasporedu od onog bihaćkog i prazničnog, jer vrijeme curi kroz prste kao pijesak. Sad je jutro, a začas je podne; sad je popodne, a začas je večer. Što više radim, to je više posla, čini mi se. Nemam vremena ni da razmislim o svemu što sam napravio, nego dovršivši posao ili ga prebacujući za sutra samo idem dalje. A moj inbox je pritom glavni remetilački faktor. Jer nakon višednevnog izbivanja, tokom kojeg nisam čekirao mejlove, dočekali su me ne samo oni ranije neodgovoreni, odgođeni mejlovi, nego i oni novi, hrpe novih mejlova, od kojih su mi svi važni i na sve bih trebao odgovoriti "u roku odmah". Međutim, koliko god to frustracija izazivalo, mnogo je tu veselih vijesti, čak i kad su vezane uz nevesele stvari.
Primjerice, akcije i planovi Sindikata "Akademska solidarnost", sasvim konkretno - konferencija za medije koja je održana kad sam ja već bio na putu za Bihać. Sindikat je, u nastavku na ranije prosvjedne akcije, prezentirao javnosti svoju izjavu povodom famoznog "Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja". Na to ludilo od pravilnika ovdje ne bih trošio slova i brojke, nego bih samo htio pribilježiti kako je Akademska solidarnost još jednom iznjedrila snažnu reakciju na "MZOSstavljanje", tj. zlostavljanje akademske zajednice od strane nadležnog ministarstva i satelitskih tijela, što je bilo opet performativno promišljeno i izvedeno. Kao implicitni komentar na zlonamjerne tvrdnje ministra i njegovih ađutanata da su hrvatski znanstvenici vrlo neuspješni u međunarodnim okvirima te da im nije ni stalo do "međunarodne utakmice" jer su obični provincijalci – nekoliko je članova Sindikata izjavu pročitalo na onome što se u odgovarajućim dokumentima nadležnih tijela naziva "međunarodnim jezicima". Najprije Marko na španjolskom, Dijana na engleskom, Lada na francuskom, Neven na talijanskom, zatim opet Dijana, ali sad na bosanskom, pa onda opet Neven, ali na latinskom, da bi zaključio Marko, ali sada na hrvatskom.
VIDEO: Izjava sindikata "Akademska solidarnost"
Hrvatski dio je, na snimci, titlovan na holandskom, a na početku i kraju čuje se "Spanish Caravan" od Doorsa, duhovite aluzije na tlačenje i ponižavanje hrvatske znanstvene i akademske zajednice španjolskim i nizozemskim popisima izdavača koji su postali najrelevantniji za hrvatske znanstvene radnike jer oni sami – kako pretpostavljaju naši znanstveni političari – nisu sposobni da odlučuju ni o popisu relevantnih svjetskih izdavača ni općenito o znanosti i obrazovanju, te politici znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj.
Među mnoštvom mejlova uvečer pasionirano čitam i one na mejling-listi grupe "Direktna demokracija u školi", koju, da tako kažem, smatram svojom najbližom "aktivističkom obitelji". Toliko pameti, radne energije i zabave teško je pronaći u drugim sličnim grupama. Bilo je časno raditi s njima. I bit će.
* Srijeda, 3. 4. 2013.
Politika. Nema apolitičnih ljudi, ima samo političnih ljudi i onih neinformiranih i nezainteresiranih, kojima se politika itekako bavi dok oni žive u iluziji da su "isključeni" i time "oslobođeni" od politike. Kad odustanete od odgovornosti za svoj život i život zajednice, odustali ste i od moći da nešto promijenite u svome životu i životu zajednice. I meni bi bilo lakše da se zatvorim u svoj fakultetski kabinet i istražujem filozofske i etičke teorije prohujalih stoljeća, ali vrag mi ne da mira, pa mislim kako – barem "usitno" i sporadično – mogu nešto promijeniti. A muči me i vražji osjećaj odgovornosti za to što se zbiva oko mene, u različitim koncentričnim krugovima, od kuće i susjedstva, preko grada i zemlje, do regije, Europe i svijeta. Zato sam valjda i prihvatio prije par mjeseci "nemoralnu ponudu" "Večernjeg lista" da pišem u dvotjednom ritmu kolumne za njih. Međusobno se instrumentaliziramo: "Večernjak" ima jednog, kako se to kaže, "lijevog" kolumnista, a ja imam priliku da stvari koje i inače, u različitim prilikama, govorim uputim javnosti široj od akademske zajednice ili čitateljstva "Zareza", "H-altera", "Novosti" i sličnih subverzivnih medija.
Danas pišem kolumnu o socijaldemokraciji. Mislim, ne brine mene toliko socijaldemokracija i njezina sudbina, nego socijaldemokracija kao simptom lažnih alternativa koje nam se nameću. Čitao sam ovih dana, sa zakašnjenjem, hrvatsku štampu, pa sam se, po tko zna koji put, šokirao zbog bezočnosti samozvanih socijaldemokrata poput Milanovića, Josipovića i drugih, koji su upravo glavni promotori neoliberalističko-kapitalističkih politika i takvoga svjetonazora.
Zato je bilo toliko šokantno kad se, pod egidom socijaldemokracije, niotkuda pojavio i ušao u oficijelnu političku utakmicu jedan politički akter kao što je Damir Hršak, formalno laburist, a zapravo dugogodišnji aktivist i sveučilišni profesor, koji je pod jednim vidom i u samo nekoliko intervjua uspio artikulirati bitne probleme Hrvatske, Europe i svijeta, u potezu od kritike kapitalizma i pseudo-demokracije, preko prava rodnih, vjerskih i nacionalnih manjina te radničkih prava i znanstveno-obrazovne politike, do ekologije i prava životinja. Možda je to moguća slika socijalizma i socijaldemokracije 21. stoljeća. No, Hršak je samo iznimka koja potvrđuje zloćudno pravilo današnje socijaldemokracije. Sa Damirom se u mnogim stvarima ne slažem, prvenstveno u njegovoj nadi da se kroz oficijelnu parlamentarnu politiku kakva je sada nešto bitno može promijeniti. Ali držim palčeve kolegi i prijatelju za ono što je naumio. Možda neće promijeniti politiku, ni hrvatsku ni europsku, ali već se može reći da je djelovao kao svojevrsni ljekoviti virus na političku scenu kod nas.
Navečer Ivana i ja idemo na dugo očekivani koncert Antenata, a Kika preuzima Đebo: Kikov omiljeni bejbi-siter i prijatelj, moj omiljeni student filozofije, naš omiljeni čovjek i drug. I skrbnik našeg Fiata Punta koji je počeo ozbiljno pobolijevati. Kaže mi Đebo da mu je automehaničar koji je mijenjao alternator na našem autu neki dan rekao: ima puno automehaničara filozofa, ali nema ni jedan filozof automehaničar. Ja mu na taj pseudo-predsokratovski fragment odgovorih da slobodno može biti prvi filozof automehaničar, ali da ipak prvo diplomira, jer znanje i zvanje su danas mjerljivi, nema tu mjesta za filozofiranje.
Vidim na izlasku iz stana: bit će njima dvojici ludo i nezaboravno, kao i nama dvoma. Kiko i Đebo će gledati Real–Galatasaray i igrati plej-stejšn. Nemam iluzija o tome da će razmišljati o zdravoj prehrani; grickalice i slatkiši su pri ruci. Pa tko bi onda još razmišljao o jutarnjoj školi i testu iz hrvatskog? Ali, ako itko može nježno disciplinirati Kika, onda je to Đebo. Ponekad mu zavidim na odgajateljskom autoritetu koji ima kod mog djeteta.
* Četvrtak, 4. 4. 2013.
Antenat. Sinoć smo, dakle, Ivana i ja bili na koncertu Antenata u MM centru. Nije to samo "koncert-koncert", dođeš, poslušaš, malo uživaš i "idemo ća". To je s Antenatima uvijek pun i potpun doživljaj. A tome je tako zato što Antenat nije samo "bend-bend" nego kolektiv koji rastapa granice između benda i publike i koji, osim njih jedanaestorice i moje Ivane kao "bookerice", okuplja brojne prijatelje i pratitelje, masovnu i raznoliku hipi-komunu razasutu po cijeloj Hrvatskoj, pa i šire. Antenati to zovu "karavana", a po tome su onda i nazvali svoj prethodni album. Ta karavana putuje okolo kamo putuju Antenati, ide na koncerte prijateljskih bendova, druži se i mimo koncerata, tulumari, planinari, biciklira… Otuda i naziv novog albuma: "Izlet". Može ga se naći, kako se to kaže, u svim boljim prodavaonicama, ali i na internetu. Pjevaj, moj narode!
Nakon šesnaest godina i barem toliko ljudi koji su kao muzičari sudjelovali u odrastanju benda, Antenati su postali jednim od najpoznatijih nepoznatih bendova kod nas, nešto poput Obojenog programa osamdesetih i devedesetih, koji je godinama uporno radio na samim marginama javnog interesa, da bi onda u velikom proboju usrećio široke narodne mase. Nadam se da će – ne zbog muzičkog biznisa nego zbog muzike same – i Antenati postati još poznatiji. Zapravo se to već i ostvaruje.
Ono zbog čega ih treba "reklamirati" jest činjenica da se radi o zrelom bendu koji je istovremeno djetinjasto zabavan. Antenati su vrhunski muzičari, od kojih neki sviraju i u drugim bendovima. Pogotovo Nenad; mislim da ni on sam više ne zna nabrojati u kojim sve bendovima i projektima sudjeluje. A i novi album treba "reklamirati", jer je izuzetan. Ono, kad te prijatelj i voljena osoba, nakon mnogih godina i svega što ste prošli zajedno, uspije pozitivno iznenaditi i "izuti iz cipela". Bend koji bi, bez ikakvih muzičkih i ljudskih kompromisa, mogao svirati i na Muzičkom biennalu u Zagrebu i u Gospiću, gdje imaju vjernu pankersko-rokersku sljedbu.
Njihova čudnovata mješavina muzičkih stilova nikad se nije mogla precizno imenovati, pa su zato sami smislili naziv za svoj stil – "subreggae". No, na prva dva albuma ipak su dominirali reggae i ska. A sada, u novim pjesmama… ah. Uvijek sam bio slab na njih, ali sada su stopostotno bend po mojoj mjeri: jedan bend, a zadovoljava moj shizofreni muzički ukus. Odrasli su i uozbiljili se ti naši Antenati, a da nisu baš ništa izgubili od svoje eklektičke originalnosti, ni od lepršavosti i radosti kakvu se među profi-muzičarima rijetko nalazi. Njihova glazbena mreža je kompleksnija i gušća nego ikad, njihove sviračke vještine i međuigra raznih instrumenata i pristupa dostižu vrhunac. Sada je njihova stara subreggae-osnovica nadograđena svim i svačim. Na koncertu – koji je dakako bio popraćen susretima i druženjem s desetinama predragih ljudi – i novi album i stare pjesme pojavili su se opet u posebnom svjetlu. Tome je doprinio i intimni prostor MM centra, u kojem su Antenati snimali novi album, pa su ga zato odabrali za dvodnevnu zagrebačku promociju. Šta da kažem: kao dnevni boravak neke tople kuće, prepun ljudi koji znaju komunicirati i pogledima, usprkos tome što je publika obuhvaćala spektar od nabrijanih srednjoškolaca do roditelja članova benda. I nitko se nije morao prilagođavati nekom drugom, svi su pronašli svoje mjesto i svi su beskrajno uživali. A ja sam – kao sommelier koji kuša vino i detektira arome borovnice, ribizli, papra, glavne tonove i prigušene nijanse – slušao nove pjesme, te ih spontano, neprestano plešući, uspoređivao sa studijskom snimkom, i otkrivao reggae, ska, afro-beat, punk, funk, cubanu, jazz, hip-hop, psihodeliju, prog-rock… I opću pozitivu, prije svega. Antenat širi radosnu vijest. A još radosnija vijest je da će u istom prostoru biti još jedan njihov koncert, u petak. Idemo, naravno.
Dan nakon kasnonoćnog koncerta i popratnog druženja trebao bi biti mutan i težak, a ja sam, upravo suprotno, poletan i još uvijek ushićen sinoćnjim zbivanjem, sve mi je lako i lijepo. Zezam se kod kuće s Ivanom i Kikom, pozdravljamo se, odlazim na fakultet, dovršavam predavanje za sutrašnju konferenciju u Opatiji, a u sunčano, napokon pravo proljetno popodne krećem prema Liburniji. Uz Antenat, dakako: "Volim kad se izlet pretvori u let…"
* Petak, 5. 4. 2013.
Opatija. Treći grad ove sedmice, nakon Bihaća i Zagreba. Pozvalo me Hrvatsko psihijatrijsko društvo – odnosno njegov predsjednik Vlado Jukić, inače agilni ravnatelj zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče – da održim uvodno predavanje na jubilarnim Desetim hrvatskim psihijatrijskim danima. Sa psihijatrima, a osobito s Jukićem, već godinama uspješno i ugodno surađujem, više sam puta bio gost na tribinama i skupovima u Vrapču, gdje se – koliko ja mogu ovako izvana ocijeniti – trude ne samo da poboljšaju uvjete u instituciji koja se bavi iznimno osjetljivim poslom, nego i da unaprijede psihijatriju kao često omalovažavanu struku i poziv, te da malo prošire vidike, tj. da psihijatriju uklope u cjelinu medicine, znanosti i društvenoga života. Moram istaknuti da su Jukić i njegovi psihijatri uvijek bili, a i sada su – dobri domaćini. Organizacija putovanja i smještaja, sam skup, a onda i atmosfera koju stvaraju, doista čine da se čovjek osjeća ugodno.
Međutim, ne mogu da to ne usporedim sa sve problematičnijim organiziranjem skupova u kojem ja sudjelujem s različitim funkcijama, većinom u režiji Hrvatskog filozofskog društva. Izgleda da psihijatri i općenito medicinari lakše dolaze do sredstava za organizaciju skupova, pa ih zato i mogu organizirati na najvišem nivou. Nama filozofima to je sve teže, čak i kad su konferencije koje organiziramo maksimalno interdisciplinarne, jer nadležna ministarstva daju sve manje sredstava za znanstvene skupove, troškovi organizacije su sve veći, a vanjske je sponzore za filozofiju i sve što nalikuje na filozofiju sve teže pronaći. Tako da se sve svelo na čisti entuzijazam, a naši skupovi su i dalje uspješni jedino zahvaljujući "minulom radu" te nevjerojatnom elanu i inventivnosti, kao i tome što postoji još podosta ljudi koji vjeruju da je to što mi radimo vrijedno truda, pa čak i odricanja, financijskog napose.
Što se tiče opatijskog psihijatrijskog skupa, od mene se očekivalo da govorim o etici u psihijatriji iz kuta filozofa-etičara, što sam i učinio, s tim da sam precizirao naslov svoga izlaganja kao "Psihijatrija, bioetika, pravo", želeći uvesti malo konceptualnog reda u ovu problematiku koja je interesantna i psihijatrima i meni kao filozofu, etičaru i bioetičaru. A završio sam s jednom bombastičnom usporedbom psihijatrije i politike, iako baš ne volim "psihijatriziranje" politike i naroda, jer negativnih aspekata toga još uvijek se dobro sjećamo, iz devedesetih, primjerice, Raškovića i Karadžića.
Međutim, ipak sam se ovom prilikom upustio u takvu psihijatrizaciju, a iskoristio sam je i neki dan kad sam pisao kolumnu za "Večernji list". Ponukala me na to psihijatrijska metafora koju je nedavno upotrijebio Ivo Josipović koji je rekao da preuzimanjem funkcije predsjednika nije lobotomiziran te da je i dalje socijaldemokrat. Pritom je zaboravio reći (ili nije ni primijetio, što njegov grijeh ne čini manjim) da je sama socijaldemokracija lobotomizirana. Mozak joj je potpuno ispran, izgubila je svako sjećanje na povijest iz koje proizlazi, uključujući same koncepte socijalizma i demokracije. A lobotomizirana je i politika u cjelini. Možda je pretjerana tvrdnja, ali meni se čini da politike, kao područja rasprave i odlučivanja o javnom dobru, više i nema. Kapital je kolonizirao, potkupio i prodao ne samo ovog ili onog političara, ne samo ovu ili onu stranku, ne samo ovu ili onu državu, nego cijelo polje politike. Jedinu nadu predstavlja europsko i svjetsko bujanje građanskih pokreta koji su – želim vjerovati – blizu revolucionarne eksplozije.
No, trenutno stanje u Hrvatskoj ipak nam govori da je lobotomija učinila svoje. U tom stanju, ne treba nam žestoka farmakoterapija, primjerice, u vidu tehnokratske vlade kakvu priprema (navodno i uz podršku Ive Josipovića) Nikica Gabrić, jedna politička pojava koja se ponekad, iz nepoznatog razloga, predstavlja kao socijaldemokrat. Psihijatrijski slučaj Hrvatska (a to se odnosi i na druge balkanske i ne samo balkanske zemlje) treba intenzivne seanse, izravan razgovor o izvorima problema i dugoročnim rješenjima. Pritom, naravno, treba raskrinkati lažne terapeute i napokon uzeti u obzir prava pacijenta. Kao što se u medicini i psihijatriji treba boriti protiv starog paternalističkog obrasca i staviti težište na pacijente kao one radi kojih medicina uopće i postoji, tako se i u politici treba usprotiviti ne-demokratskom i pseudo-demokratskom paternalizmu, te staviti težište na aktivno građanstvo i direktnu demokraciju. Ukratko: mogli bismo drugačije samo kad bismo promijenili perspektivu. Što bi moji dragi Antenati rekli: "Ima nas dovoljno, vrijeme je povoljno!"
U svoju biografiju upisuje suradnju u u brojnim znanstvenim časopisima, ali i od 13 godine piše poeziju. Za zbirku pjesama Nominativ dobio je Goranovu nagradu za mlade pjesnike 1998. Područja interesa su mu također i praktička filozofija, etika, bioetika, filozofijska hermeneutika i feministička teorija.
U Dnevniku piše o boravku u Bihaću, posjetu majci, rodbini, prijateljima, znancima. Analizira poratnu Bosnu i Hercegovinu i objašnjava zašto je nestala socijaldemokracija u Hrvatskoj.
* Subota, 30. 3. 2013.
Bihać. Evo me u rodnom gradu. Iskoristio sam produženi vikend povodom blagdana u Hrvatskoj da bih prazničio u Bosni. Došao sam s Kikom, mojim desetogodišnjakom, kod moje mame a Kikove bake Mire. Moj drugi dom, ili prvi. Uglavnom – dom. Jura Stublić je, čini mi se, pogriješio u onom moćnom i patetičnom stihu "Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom". Odlazeći iz Zagreba, pozdravili smo se s Ivanom i našim mačkom Zlatkom "Žabicom" Crnkovićem, kao, "idemo na put", "idemo od kuće"… a došavši u Bihać, opet smo nekako "kod kuće". To je taj fluidni osjećaj koji me prati u obje prostorne točke, Zagrebu i Bihaću, i na zagrebačkim ulicama koje vode prema izlazu iz grada, i u predgrađima Zagreba, i na autoputu Zagreb-Karlovac, i na cesti do Slunja, i na putu od Slunja preko ličkih sela do Bosne, i na Izačiću koji se smjestio na granici, gdje se boje, nijanse i valeri zavičaja najčudnije miješaju, i na krivudavoj cesti od Izačića do Grada, i u samom gradu, kad smo već nadomak kuće, i u onih nekoliko koraka od autobusne stanice do Midžića mahale gdje je moja avlija, moja žuta kuća i moja mama.
U Bihaću nas je zatekla moja sestra, također Ivana, sa svojim curama, Martom i Ninom. Više se i intenzivnije družimo tokom zajedničkih boravaka u Bihaću nego u Zagrebu, gdje i one žive. Još jedan sasvim normalan paradoks. A u Bihaću je i Mažo, moj bratić, fetivi Banjalučanin koji je u posljednja dva desetljeća postao fetivi Bečlija. On je, pak, došao svojoj mami, a mojoj tetki Anki, banjalučkoj Bišćanki ili bihaćkoj Banjalučanki. Ima tu još rodbine – što zagrebačke, što bihaćke – s kojom ću se vjerojatno susresti. Pa još komšiluk. Pa bihaćki prijatelji: Hari, Ida i Koja – "trio fantastikus", Irfo, Šejla, Asmir, Čauš, Huse… Zapravo, taj nepisani popis željenih susreta u ovih par dana izgleda kao "mission impossible", ali sretna je okolnost to što mi dan u Bihaću traje najmanje 48 sati – čemu se uvijek čudim i u čemu uvijek uživam – pa postoji šansa da se barem nešto od toga dogodi.
A nisu samo susreti s ljudima raznim u pitanju kad sam u Bihaću. Volim besciljnu kućnu ravnodnevnicu, gledanje televizije i listanje bosanske štampe koju opsesivno-kompulzivno kupujem i čitam. I kopanje po starim kutijama i policama s davno zaboravljenim knjigama. Volim također šetati gradom s Kikom, hraniti patkice na Uni i pričati pričice koje i meni samome ponekad nalikuju na bajke, jer njihovo vrijeme se na različite načine već preselilo u legendu. Volim gradom šetati i potpuno sam, ako uhvatim takvo ne-vrijeme, otkrivati novosti koje su se, nekim čudom, skrivale do sada, bilo da su rezultat "obnove i izgradnje" ili su "novosti iz prošlosti". I sjesti u restoran hotela "Park", gdje starinski uniformirani konobari, uz riječ-dvije s nogu, poslužuju kafu u džezvici, s kockom šećera i rahat-lokumom, i šljivovicu u "prirodnoj" dozi od 0,05.
A propos šetnji gradom. Nikad to nisu turističke šetnje, jer biti turist znači "biti stranac" pomiren s tim da si stranac, te da ćeš to i na koncu ostati. Međutim, sigurno je da ne gledam Bihać istim očima kao ljudi koji u Bihaću stalno žive. Kad kažem svojim prijateljima kako je Bihać lijep, kako se proljepšao i kako je sve više ugodno mjesto za život – oni mi u pravilu kažu: "Ostani ovdje duže od tri ili pet dana, ostani samo dvije-tri sedmice, pa onda reci šta misliš."
U redu, možda je moja perspektiva zakrivljena, ali moja je, šta da radim. Uglavnom, nisam u Bihaću samo turist, ali mi je perspektiva zakrivljena. Uz svu onu rodbinu, uključujući mamu i našu kuću, uz sve navedene prijatelje i druge koje nisam spomenuo, uz to što često ne dolazim "tek tako", nego sudjelujem u životu grada kao, reći će zlobnici, "dežurni intelektualac", bilo da se radi o promocijama knjiga, otvorenjima izložbi, tribinama ili drugim skupovima – dakle, uz sve to, ipak mogu vidjeti Grad kao novost i uživati u njemu "kao turist". Najčešće kao "turist iz prošlosti". I sjetim se onda svoje bake Irme, koja je rođena za Prvog svjetskog rata, a umrla je za ovog posljednjeg rata kojemu ne znam ime, i koja je bila po svemu posebna, a opet tipičan izdanak austrougarskog i starojugoslavenskog građanskog sloja u Bosni. Ona mi je više puta, sa sjetom i nekim dubokim povijesnim razočaranjem, pričala kako zna šetati Bihaćem, a zapravo ne šeće tim gradom nego Bihaćem svoje mladosti, dvadesetih i tridesetih godina, i susreće ljude, zgrade i ulice kojih već odavno nema. Tad kad mi je o tome govorila – a bilo je to negdje osamdesetih – smijao sam se, jer mi se to činilo skroz blesavim. Sada, pak, ja tako šećem Bihaćem, kao u nekom starinskom matrixu, sa nekim starinskim naočalama. Šećem nerijetko nekim svojim unutrašnjim Bihaćem.
A propos točenja šljive, što sam maločas spomenuo. Sjedim s Mažom i Ivanom u podrumskom, kamenom prostoru kafića "Diplomac". Sve se topi od ljudske topline, a i muzika je u skladu s tim, sa radija sviraju balkanske sedamdesete i osamdesete. Razgovaramo o muzici, filmovima, pršte pop-kulturne reference i transhistorijske refleksije… Razgovaramo dosta i o povijesti, povijesti Austrougarske, Jugoslavije, Austrije i Bosne. Probija se, dakako, i jugonostalgija, ali što duže razgovaramo o prošlosti, sve mi je jasnije da razgovaramo o budućnosti, svojoj i općoj, a ne o prošlosti. Na kraju, kako to već biva u sitni sat, nakon nanizanih čaša i flaša, dolaze najoštroumniji uvidi o onom bitnom. Spoznajemo da ključni znak opće dekadencije nisu ni globalno zatopljenje ni globalna ekonomsko-politička kriza, nego to što se u sve manje kafića može dobiti "zidarska piva" u flaši od pola litre i rakija baždarena na nul-nul-pet. Ako ćemo o dehumanizaciji, onda prvo moramo govoriti o tome.
I još malo: a propos razgovora s prijateljima. I sa Šejlom i njenima u "Bella Italiji", i sa Mehom, Pipanom i Asmirom na jutarnjem druženju u "Riveru", kafiću s najljepšim pogledom u Bihaću, i sa Irfom u novootvorenom fensi-šmensi "Emporiumu", i kod Marije i Ade, i u svim drugim prilikama gdje se razgovaralo o svemu i svačemu – priča se svako malo vraćala na ratno vrijeme. Znakovito je to što 2013. godine, skoro dvadeset godina nakon rata, ljudi nesvjesno i podsvjesno započinju svoje rečenice s frazom "A ovo, nakon rata…", kao da je ratom netom završio. Uvijek pomislim na to gdje su, na primjer, Njemačka i Japan već bili dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, sredinom šezdesetih, a gdje je Bosna u svojoj post-ratnoj povijesti zaglavila… Prisutnost rata u mislima i riječima treba čitati kao implicitno opravdanje, ispriku ili alibi za činjenicu da se stvari zastrašujuće polako kreću naprijed, ako se uopće kreću i ako čak ne idu unatrag. Stvarnost u Bosni baš i ne demantira ove svakidašnje jadikovke: jedna od glavnih vijesti u medijima je presuda "monstrumu sa Grbavice", Veselinu Vlahoviću Batku, koji je osuđen na 45 godina zatvora. A on je samo jedan od neizbrisivih tragova nedovršive prošlosti.
Međutim, ono što nije uništio ili obilježio rat uništio je i obilježio kapitalizam. Priča o privatizaciji nekoć uspješnih preduzeća u Unsko-sanskom kantonu tipična je i tragična balkanska priča o velikoj privatizacijskoj pljački. U "Oslobođenju", gotovo nasumce, izabirem jednu ilustraciju za to: radnicima tuzlanske Robne kuće "Domaćinstvo" u četiri godine nije isplaćena ni marka. Radnici u industrijskom i trgovačkom sektoru ionako su povijesni luzeri, kao i prosvjetni radnici, penzioneri i drugi. No, bilo bi pogrešno zaključiti da barem takozvane "vitalne funkcije" države dobro funkcioniraju.
Čitam u novinama vijest o konferenciji za štampu Sindikata policije Unsko-sanskog kantona. Kaže predsjednik Upravnog odbora Sindikata: "Plata nam je umanjena za 4,5 posto, osnovna plata policajca u našem kantonu je 620 maraka, nemamo opremu ni sredstva za rad, policajci na posao dolaze tako što stopiraju, nemamo goriva za službena vozila, dok u Vladi razni političari i njihovi savjetnici vozaju i po nekoliko službenih automobila, čije su vrijednosti veće i od 100.000 maraka i još ih koriste u privatne svrhe." Jedini optimizam koji se probija iz ove tipične "vijesti iz nesvijesti" jest izjava policijskog sindikalista da im je baš dan prije konferencije uplaćena još jedna plaća, što bi valjda trebalo smanjiti intenzitet nezadovoljstva, jer tim ritmom će sve zaostale plaće biti uplaćene za otprilike deset godina, a o aktualnim plaćama ćemo nakon toga. Bosanska utopija, kapitalistička distopija.
* Nedjelja, 31. 3. 2013.
Uskrs. Sam praznični dan provodim između dva grada, Bihaća i Zagreba. Ujutro svečani blagdanski doručak u Bihaću, mama zna kako se to radi, a djeca (i starija i mlađa) znaju kako se iskreno veseliti neobičnostima. "Prvo fruštuk, ondak na put". Idemo na autobus za Zagreb. Neposredno prije puta, na autobusnoj stanici, sa razglasa sviraju EKV, Led Zeppelin i naposljetku "Stari Pjer" – Ivica Percl, službeno moj punac, a neslužbeno jedna od najboljih osoba koje sam ikada upoznao, pa i najvažnijih u onom formativnom, ljudskom smislu.
Na putu čitam novine koje su, osobito zbog Uskrsa, prebukirane vijestima i kolumnama o Papi Franji, tj. Jorgeu Mariju Bergogliu. Novinari i komentatori s uzbuđenjem navode nove detalje koji pokazuju kako smo dobili jednog skroz "otkačenog" papu, a oni kojima je do Vatikana, Katoličke crkve i kršćanstva doista stalo iz toga nastoje projicirati i neke obuhvatne reforme, možda čak i revoluciju u katoličanstvu i kršćanstvu. Onim drugima, kojima očito više nije stalo ni do čega, kao što su neki hrvatski crkveni velikodostojnici, ovaj papa izaziva, čini mi se, samo tjeskobu. "Kakvo siromaštvo, kakve trice, to bi moglo odvesti do pada cijena nekretnina u vlasništvu crkve i do rasprodaje našeg moćnog voznog parka…"
Budući da se osjećam i deklariram kao "liječeni katolik", nisam ravnodušan na ta nova zbivanja. Ali daleko od toga da bih mogao pasti u nekakav "katolički trans" i izgubiti sposobnost kritičkog promišljanja. Dovoljno je, smatram – čak i onima koje je jedan latinoamerički i usto nastupom originalan papa uspio osvojiti – da se zapitamo kako se Bergoglio svojevremeno bio postavio spram argentinske vojne hunte i, što je još važnije, kako se bio postavio spram "teologije oslobođenja", revolucionarnog kršćanskog pokreta koji je, rekao bih, jedna od najvažnijih stvari koja se kršćanstvu dogodila od vremena Isusa Krista, a koji je Vatikan, zahvaljujući i Wojtyli i Ratzingeru, nepravedno i okrutno ugušio. Bergoglio je u tome još uvijek "mutan tip". No, dopuštam da griješim, možda su mi promaknule neke važne informacije. Za sada se, umjesto na katoličke hvalospjeve, oslanjam na neke kritičke tekstove poput onog koji je nedavno u "Guardianu" objavio George Monbiot, da bi ga preveo "Peščanik", a prenio "H-alter". A pomisao da me u Hrvatskoj čeka "hrvatski Uskrs", koji se svodi na religiozni folklor dotjeran do kiča, sigurno je sredstvo za otrežnjenje od svake iluzije o mogućnosti skorih promjena u Katoličkoj crkvi i kršćanstvu uopće.
U Zagrebu Kiko i ja dolazimo kući taksijem (što je Kiku poseban doživljaj). Dočekuju nas Ivana i Žabica. I četiri dana "u rasejanju" bila su nam previše, pričamo napreskokce o svemu što se zbivalo s obje strane granice, a navečer tonemo u prazničnu kućnu nirvanu.
* Ponedjeljak, 1. 4. 2013.
Zagreb. Mislim da bi se ovaj dan, koji je zasigurno najvažniji u tjednu obuhvaćenom ovim mojim dnevnikom, mogao sažeti u samo dvije riječi: ljubav i mir. Ne mislim tu, pod utjecajem Uskrsa, na krivotvorene kršćanske vrijednosti ljubavi i mira, a nisam niti pao, nedajbože, u hipijevsku ekstazu pod utjecajem opijata.
Za ljubav i mir, za shvaćanje i življenje ljubavi i mira, dovoljno mi je i ovo moje troje: Ivana, Kiko i Žabica. Takav nam je dan. Izdvojeni iz svijeta u našoj trešnjevačkoj oazi, malo razgovaramo, malo se šuškamo i mazimo, malo gledamo filmove za djecu i odrasle (i svima nam je sve dobro, samo treba razgovarati o svemu), malo se bavimo svatko svojim poslom, ali neotuđeni jedni od drugih…
Nabrajanje detalja bi svima osim nas bilo dosadno, a nama je baš to što je "ništa posebno" – hit, i nama je to sve. U neko doba, razmišljajući o tome "ništa a sve", sjetim se one pjesme Paula Simona u kojoj on kao da pjeva o Ivani, Kiku, Žabici, i nama: "There is a girl in New York City, who calls herself the human trampoline, and sometimes when I'm falling, flying, or tumbling in turmoil I say: Whoa, so this is what she means."
* Utorak, 2. 4. 2013.
Poslovi i ostalo. Vidjet će se po ovoj kratkoj bilješci da sam u Zagrebu u sasvim drugačijem rasporedu od onog bihaćkog i prazničnog, jer vrijeme curi kroz prste kao pijesak. Sad je jutro, a začas je podne; sad je popodne, a začas je večer. Što više radim, to je više posla, čini mi se. Nemam vremena ni da razmislim o svemu što sam napravio, nego dovršivši posao ili ga prebacujući za sutra samo idem dalje. A moj inbox je pritom glavni remetilački faktor. Jer nakon višednevnog izbivanja, tokom kojeg nisam čekirao mejlove, dočekali su me ne samo oni ranije neodgovoreni, odgođeni mejlovi, nego i oni novi, hrpe novih mejlova, od kojih su mi svi važni i na sve bih trebao odgovoriti "u roku odmah". Međutim, koliko god to frustracija izazivalo, mnogo je tu veselih vijesti, čak i kad su vezane uz nevesele stvari.
Primjerice, akcije i planovi Sindikata "Akademska solidarnost", sasvim konkretno - konferencija za medije koja je održana kad sam ja već bio na putu za Bihać. Sindikat je, u nastavku na ranije prosvjedne akcije, prezentirao javnosti svoju izjavu povodom famoznog "Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja". Na to ludilo od pravilnika ovdje ne bih trošio slova i brojke, nego bih samo htio pribilježiti kako je Akademska solidarnost još jednom iznjedrila snažnu reakciju na "MZOSstavljanje", tj. zlostavljanje akademske zajednice od strane nadležnog ministarstva i satelitskih tijela, što je bilo opet performativno promišljeno i izvedeno. Kao implicitni komentar na zlonamjerne tvrdnje ministra i njegovih ađutanata da su hrvatski znanstvenici vrlo neuspješni u međunarodnim okvirima te da im nije ni stalo do "međunarodne utakmice" jer su obični provincijalci – nekoliko je članova Sindikata izjavu pročitalo na onome što se u odgovarajućim dokumentima nadležnih tijela naziva "međunarodnim jezicima". Najprije Marko na španjolskom, Dijana na engleskom, Lada na francuskom, Neven na talijanskom, zatim opet Dijana, ali sad na bosanskom, pa onda opet Neven, ali na latinskom, da bi zaključio Marko, ali sada na hrvatskom.
VIDEO: Izjava sindikata "Akademska solidarnost"
Hrvatski dio je, na snimci, titlovan na holandskom, a na početku i kraju čuje se "Spanish Caravan" od Doorsa, duhovite aluzije na tlačenje i ponižavanje hrvatske znanstvene i akademske zajednice španjolskim i nizozemskim popisima izdavača koji su postali najrelevantniji za hrvatske znanstvene radnike jer oni sami – kako pretpostavljaju naši znanstveni političari – nisu sposobni da odlučuju ni o popisu relevantnih svjetskih izdavača ni općenito o znanosti i obrazovanju, te politici znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj.
Među mnoštvom mejlova uvečer pasionirano čitam i one na mejling-listi grupe "Direktna demokracija u školi", koju, da tako kažem, smatram svojom najbližom "aktivističkom obitelji". Toliko pameti, radne energije i zabave teško je pronaći u drugim sličnim grupama. Bilo je časno raditi s njima. I bit će.
* Srijeda, 3. 4. 2013.
Politika. Nema apolitičnih ljudi, ima samo političnih ljudi i onih neinformiranih i nezainteresiranih, kojima se politika itekako bavi dok oni žive u iluziji da su "isključeni" i time "oslobođeni" od politike. Kad odustanete od odgovornosti za svoj život i život zajednice, odustali ste i od moći da nešto promijenite u svome životu i životu zajednice. I meni bi bilo lakše da se zatvorim u svoj fakultetski kabinet i istražujem filozofske i etičke teorije prohujalih stoljeća, ali vrag mi ne da mira, pa mislim kako – barem "usitno" i sporadično – mogu nešto promijeniti. A muči me i vražji osjećaj odgovornosti za to što se zbiva oko mene, u različitim koncentričnim krugovima, od kuće i susjedstva, preko grada i zemlje, do regije, Europe i svijeta. Zato sam valjda i prihvatio prije par mjeseci "nemoralnu ponudu" "Večernjeg lista" da pišem u dvotjednom ritmu kolumne za njih. Međusobno se instrumentaliziramo: "Večernjak" ima jednog, kako se to kaže, "lijevog" kolumnista, a ja imam priliku da stvari koje i inače, u različitim prilikama, govorim uputim javnosti široj od akademske zajednice ili čitateljstva "Zareza", "H-altera", "Novosti" i sličnih subverzivnih medija.
Danas pišem kolumnu o socijaldemokraciji. Mislim, ne brine mene toliko socijaldemokracija i njezina sudbina, nego socijaldemokracija kao simptom lažnih alternativa koje nam se nameću. Čitao sam ovih dana, sa zakašnjenjem, hrvatsku štampu, pa sam se, po tko zna koji put, šokirao zbog bezočnosti samozvanih socijaldemokrata poput Milanovića, Josipovića i drugih, koji su upravo glavni promotori neoliberalističko-kapitalističkih politika i takvoga svjetonazora.
Zato je bilo toliko šokantno kad se, pod egidom socijaldemokracije, niotkuda pojavio i ušao u oficijelnu političku utakmicu jedan politički akter kao što je Damir Hršak, formalno laburist, a zapravo dugogodišnji aktivist i sveučilišni profesor, koji je pod jednim vidom i u samo nekoliko intervjua uspio artikulirati bitne probleme Hrvatske, Europe i svijeta, u potezu od kritike kapitalizma i pseudo-demokracije, preko prava rodnih, vjerskih i nacionalnih manjina te radničkih prava i znanstveno-obrazovne politike, do ekologije i prava životinja. Možda je to moguća slika socijalizma i socijaldemokracije 21. stoljeća. No, Hršak je samo iznimka koja potvrđuje zloćudno pravilo današnje socijaldemokracije. Sa Damirom se u mnogim stvarima ne slažem, prvenstveno u njegovoj nadi da se kroz oficijelnu parlamentarnu politiku kakva je sada nešto bitno može promijeniti. Ali držim palčeve kolegi i prijatelju za ono što je naumio. Možda neće promijeniti politiku, ni hrvatsku ni europsku, ali već se može reći da je djelovao kao svojevrsni ljekoviti virus na političku scenu kod nas.
Navečer Ivana i ja idemo na dugo očekivani koncert Antenata, a Kika preuzima Đebo: Kikov omiljeni bejbi-siter i prijatelj, moj omiljeni student filozofije, naš omiljeni čovjek i drug. I skrbnik našeg Fiata Punta koji je počeo ozbiljno pobolijevati. Kaže mi Đebo da mu je automehaničar koji je mijenjao alternator na našem autu neki dan rekao: ima puno automehaničara filozofa, ali nema ni jedan filozof automehaničar. Ja mu na taj pseudo-predsokratovski fragment odgovorih da slobodno može biti prvi filozof automehaničar, ali da ipak prvo diplomira, jer znanje i zvanje su danas mjerljivi, nema tu mjesta za filozofiranje.
Vidim na izlasku iz stana: bit će njima dvojici ludo i nezaboravno, kao i nama dvoma. Kiko i Đebo će gledati Real–Galatasaray i igrati plej-stejšn. Nemam iluzija o tome da će razmišljati o zdravoj prehrani; grickalice i slatkiši su pri ruci. Pa tko bi onda još razmišljao o jutarnjoj školi i testu iz hrvatskog? Ali, ako itko može nježno disciplinirati Kika, onda je to Đebo. Ponekad mu zavidim na odgajateljskom autoritetu koji ima kod mog djeteta.
* Četvrtak, 4. 4. 2013.
Antenat. Sinoć smo, dakle, Ivana i ja bili na koncertu Antenata u MM centru. Nije to samo "koncert-koncert", dođeš, poslušaš, malo uživaš i "idemo ća". To je s Antenatima uvijek pun i potpun doživljaj. A tome je tako zato što Antenat nije samo "bend-bend" nego kolektiv koji rastapa granice između benda i publike i koji, osim njih jedanaestorice i moje Ivane kao "bookerice", okuplja brojne prijatelje i pratitelje, masovnu i raznoliku hipi-komunu razasutu po cijeloj Hrvatskoj, pa i šire. Antenati to zovu "karavana", a po tome su onda i nazvali svoj prethodni album. Ta karavana putuje okolo kamo putuju Antenati, ide na koncerte prijateljskih bendova, druži se i mimo koncerata, tulumari, planinari, biciklira… Otuda i naziv novog albuma: "Izlet". Može ga se naći, kako se to kaže, u svim boljim prodavaonicama, ali i na internetu. Pjevaj, moj narode!
Nakon šesnaest godina i barem toliko ljudi koji su kao muzičari sudjelovali u odrastanju benda, Antenati su postali jednim od najpoznatijih nepoznatih bendova kod nas, nešto poput Obojenog programa osamdesetih i devedesetih, koji je godinama uporno radio na samim marginama javnog interesa, da bi onda u velikom proboju usrećio široke narodne mase. Nadam se da će – ne zbog muzičkog biznisa nego zbog muzike same – i Antenati postati još poznatiji. Zapravo se to već i ostvaruje.
Ono zbog čega ih treba "reklamirati" jest činjenica da se radi o zrelom bendu koji je istovremeno djetinjasto zabavan. Antenati su vrhunski muzičari, od kojih neki sviraju i u drugim bendovima. Pogotovo Nenad; mislim da ni on sam više ne zna nabrojati u kojim sve bendovima i projektima sudjeluje. A i novi album treba "reklamirati", jer je izuzetan. Ono, kad te prijatelj i voljena osoba, nakon mnogih godina i svega što ste prošli zajedno, uspije pozitivno iznenaditi i "izuti iz cipela". Bend koji bi, bez ikakvih muzičkih i ljudskih kompromisa, mogao svirati i na Muzičkom biennalu u Zagrebu i u Gospiću, gdje imaju vjernu pankersko-rokersku sljedbu.
Njihova čudnovata mješavina muzičkih stilova nikad se nije mogla precizno imenovati, pa su zato sami smislili naziv za svoj stil – "subreggae". No, na prva dva albuma ipak su dominirali reggae i ska. A sada, u novim pjesmama… ah. Uvijek sam bio slab na njih, ali sada su stopostotno bend po mojoj mjeri: jedan bend, a zadovoljava moj shizofreni muzički ukus. Odrasli su i uozbiljili se ti naši Antenati, a da nisu baš ništa izgubili od svoje eklektičke originalnosti, ni od lepršavosti i radosti kakvu se među profi-muzičarima rijetko nalazi. Njihova glazbena mreža je kompleksnija i gušća nego ikad, njihove sviračke vještine i međuigra raznih instrumenata i pristupa dostižu vrhunac. Sada je njihova stara subreggae-osnovica nadograđena svim i svačim. Na koncertu – koji je dakako bio popraćen susretima i druženjem s desetinama predragih ljudi – i novi album i stare pjesme pojavili su se opet u posebnom svjetlu. Tome je doprinio i intimni prostor MM centra, u kojem su Antenati snimali novi album, pa su ga zato odabrali za dvodnevnu zagrebačku promociju. Šta da kažem: kao dnevni boravak neke tople kuće, prepun ljudi koji znaju komunicirati i pogledima, usprkos tome što je publika obuhvaćala spektar od nabrijanih srednjoškolaca do roditelja članova benda. I nitko se nije morao prilagođavati nekom drugom, svi su pronašli svoje mjesto i svi su beskrajno uživali. A ja sam – kao sommelier koji kuša vino i detektira arome borovnice, ribizli, papra, glavne tonove i prigušene nijanse – slušao nove pjesme, te ih spontano, neprestano plešući, uspoređivao sa studijskom snimkom, i otkrivao reggae, ska, afro-beat, punk, funk, cubanu, jazz, hip-hop, psihodeliju, prog-rock… I opću pozitivu, prije svega. Antenat širi radosnu vijest. A još radosnija vijest je da će u istom prostoru biti još jedan njihov koncert, u petak. Idemo, naravno.
Dan nakon kasnonoćnog koncerta i popratnog druženja trebao bi biti mutan i težak, a ja sam, upravo suprotno, poletan i još uvijek ushićen sinoćnjim zbivanjem, sve mi je lako i lijepo. Zezam se kod kuće s Ivanom i Kikom, pozdravljamo se, odlazim na fakultet, dovršavam predavanje za sutrašnju konferenciju u Opatiji, a u sunčano, napokon pravo proljetno popodne krećem prema Liburniji. Uz Antenat, dakako: "Volim kad se izlet pretvori u let…"
* Petak, 5. 4. 2013.
Opatija. Treći grad ove sedmice, nakon Bihaća i Zagreba. Pozvalo me Hrvatsko psihijatrijsko društvo – odnosno njegov predsjednik Vlado Jukić, inače agilni ravnatelj zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče – da održim uvodno predavanje na jubilarnim Desetim hrvatskim psihijatrijskim danima. Sa psihijatrima, a osobito s Jukićem, već godinama uspješno i ugodno surađujem, više sam puta bio gost na tribinama i skupovima u Vrapču, gdje se – koliko ja mogu ovako izvana ocijeniti – trude ne samo da poboljšaju uvjete u instituciji koja se bavi iznimno osjetljivim poslom, nego i da unaprijede psihijatriju kao često omalovažavanu struku i poziv, te da malo prošire vidike, tj. da psihijatriju uklope u cjelinu medicine, znanosti i društvenoga života. Moram istaknuti da su Jukić i njegovi psihijatri uvijek bili, a i sada su – dobri domaćini. Organizacija putovanja i smještaja, sam skup, a onda i atmosfera koju stvaraju, doista čine da se čovjek osjeća ugodno.
Međutim, ne mogu da to ne usporedim sa sve problematičnijim organiziranjem skupova u kojem ja sudjelujem s različitim funkcijama, većinom u režiji Hrvatskog filozofskog društva. Izgleda da psihijatri i općenito medicinari lakše dolaze do sredstava za organizaciju skupova, pa ih zato i mogu organizirati na najvišem nivou. Nama filozofima to je sve teže, čak i kad su konferencije koje organiziramo maksimalno interdisciplinarne, jer nadležna ministarstva daju sve manje sredstava za znanstvene skupove, troškovi organizacije su sve veći, a vanjske je sponzore za filozofiju i sve što nalikuje na filozofiju sve teže pronaći. Tako da se sve svelo na čisti entuzijazam, a naši skupovi su i dalje uspješni jedino zahvaljujući "minulom radu" te nevjerojatnom elanu i inventivnosti, kao i tome što postoji još podosta ljudi koji vjeruju da je to što mi radimo vrijedno truda, pa čak i odricanja, financijskog napose.
Što se tiče opatijskog psihijatrijskog skupa, od mene se očekivalo da govorim o etici u psihijatriji iz kuta filozofa-etičara, što sam i učinio, s tim da sam precizirao naslov svoga izlaganja kao "Psihijatrija, bioetika, pravo", želeći uvesti malo konceptualnog reda u ovu problematiku koja je interesantna i psihijatrima i meni kao filozofu, etičaru i bioetičaru. A završio sam s jednom bombastičnom usporedbom psihijatrije i politike, iako baš ne volim "psihijatriziranje" politike i naroda, jer negativnih aspekata toga još uvijek se dobro sjećamo, iz devedesetih, primjerice, Raškovića i Karadžića.
Međutim, ipak sam se ovom prilikom upustio u takvu psihijatrizaciju, a iskoristio sam je i neki dan kad sam pisao kolumnu za "Večernji list". Ponukala me na to psihijatrijska metafora koju je nedavno upotrijebio Ivo Josipović koji je rekao da preuzimanjem funkcije predsjednika nije lobotomiziran te da je i dalje socijaldemokrat. Pritom je zaboravio reći (ili nije ni primijetio, što njegov grijeh ne čini manjim) da je sama socijaldemokracija lobotomizirana. Mozak joj je potpuno ispran, izgubila je svako sjećanje na povijest iz koje proizlazi, uključujući same koncepte socijalizma i demokracije. A lobotomizirana je i politika u cjelini. Možda je pretjerana tvrdnja, ali meni se čini da politike, kao područja rasprave i odlučivanja o javnom dobru, više i nema. Kapital je kolonizirao, potkupio i prodao ne samo ovog ili onog političara, ne samo ovu ili onu stranku, ne samo ovu ili onu državu, nego cijelo polje politike. Jedinu nadu predstavlja europsko i svjetsko bujanje građanskih pokreta koji su – želim vjerovati – blizu revolucionarne eksplozije.
No, trenutno stanje u Hrvatskoj ipak nam govori da je lobotomija učinila svoje. U tom stanju, ne treba nam žestoka farmakoterapija, primjerice, u vidu tehnokratske vlade kakvu priprema (navodno i uz podršku Ive Josipovića) Nikica Gabrić, jedna politička pojava koja se ponekad, iz nepoznatog razloga, predstavlja kao socijaldemokrat. Psihijatrijski slučaj Hrvatska (a to se odnosi i na druge balkanske i ne samo balkanske zemlje) treba intenzivne seanse, izravan razgovor o izvorima problema i dugoročnim rješenjima. Pritom, naravno, treba raskrinkati lažne terapeute i napokon uzeti u obzir prava pacijenta. Kao što se u medicini i psihijatriji treba boriti protiv starog paternalističkog obrasca i staviti težište na pacijente kao one radi kojih medicina uopće i postoji, tako se i u politici treba usprotiviti ne-demokratskom i pseudo-demokratskom paternalizmu, te staviti težište na aktivno građanstvo i direktnu demokraciju. Ukratko: mogli bismo drugačije samo kad bismo promijenili perspektivu. Što bi moji dragi Antenati rekli: "Ima nas dovoljno, vrijeme je povoljno!"
