Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šimo Ešić: Govorimo o dobroti


Ešić: Mediji da se suzdrže od pominjanja 'lidera'
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

Ešić: Mediji da se suzdrže od pominjanja 'lidera'

Šimo Ešić rodio se u rudarevom kućerku, ali nije siguran da li ga je rodila majka ili otac. Jer majka je prije njega rodila šestoro djece, pa nije isključeno da se žena umorila i naredila mužu da i on rodi jedno – da vidi kako je to.

Ali, siguran je da je rođen iz čiste ljubavi, pa mu je, valjda zato, ljubav bila i ostala glavna stvar u životu. Triput je doživio prvu ljubav! Iz prve ljubavi treći put počeo je i pisati. Piše punih 50 godina za djecu u najboljim godinama – za djecu i osjetljive i napisao je do sada 24 knjige. Za to vrijeme rodila su mu se dva sina. Iz ljubavi, naravno. Ali, ako ga sad pitate, više bi volio da je napisao dvije knjige, a da ima 24 sina i kćeri.

Vrijeme koje je iza njega nije ispunjavao tim silnim godinama, nego se svojski trudio da godine ispuni životom. I ljubavlju. Prema ljudima, djeci naročito. Nastojao je da ostvari ono što želi i da sačuva ono što voli. Nikad nije želio da mu se ispune svi snovi, jer onda više ne bi sanjao. A šta je život bez snova?! Zato živi dvostruko – u Tuzli i Vupertalu. Živi, sanja i voli. A mnogo voli da sanja. I mnogo voli da voli.

Sve ostalo možete pročitati na web strani njegove izdavačke kuće www.bosanska-rijec.com

Subota, 16. februar

Ovo je poseban datum u mom životu. Na taj dan sam se vjenčao sa svojom životnom – ja volim reći: doživotnom saputnicom, Ružicom. Kad me grdi, onda je iz milja zovem TrnoRužicom. A uvijek ima zašto da me grdi, naročito onda kad ne slušam ljekare. Tada je prava ruža s trnjem. Ali, danas je, kako sam i očekivao, posakrivala negdje to svoje trnje i cijelog dana bila blaga i nježna, razgovorljiva i prijatna – na ranu da je priviješ!

Danas nam se navršilo punih 45 godina zajedničkog života i namjeravao sam predložiti da negdje izađemo. Preduhitrila me uz jutarnju kafu: „Naputovali smo se i nahodali, ne pitaj koliko! Dosta mi je. Danas ćemo ostati kod kuće, obilježimo to u našoj intimi, zajedno ćemo spremiti ručak kakav volimo...“ Razmijenili smo poklone-iznenađenja, sitne, više simbolične, prisjećali se i smijali se. Iznijela je krompir da ga zajedno ogulimo i pripremimo za omiljenu krompirušu. A ja se prisjetio jedne poskočice iz našeg kraja, pa je zadirkujem:

„Mala moja, srce od krompira,
poginuće ko mi u te dira...“

Iz vrećice na tacnu skotlja se krupan krompir – u obliku srca. Nasmijali smo se. Je li to neki znak Onog Odozgo? Znakovi su, zbilja, svuda oko nas – samo ako ih umijemo zapaziti i pročitati. A i veliki događaji, uvjerili smo se, počinju rasti u našim očima tek kad ih svedemo na svoj mali svijet i počnemo primjećivati u malim stvarima, na neočekivanim mjestima.

Nedjelja, 17. februar

Sva događanja je danas prekrila iznenadna vijest o stradanju velikog estradnog umjetnika Šabana Šaulića. Prva reakcija – nevjerica. Jer pojedini „brzi“ mediji znali su tako ponekad sahraniti žive i zdrave javne ličnosti, pa sam čekao da se oglasi neki medij kome vjerujemo. Nije baš da sam zaljubljenik u tu vrstu muzike i pratilac estradne scene, ali žao mi. Žao mi čovjeka. Od onih sam koji cijene vrhunski profesionalizam. Njegov glas, kao i onaj Safeta Isovića, dugo neće imati nasljednika na našim prostorima.

Volio sam i neke njegove pjesme, naravno. Sad se prisjećam i otvara mi se neobična paralela: započinjali smo nekako u isto vrijeme 1969. godine – on na estradi, s prvom pločom „Dajte mi utjehu“, ja u dječijoj poeziji prvom zbirkom „Zdravica na kraju djetinjstva“. Ove godine smo obojica zaokružili pedeset godina umjetničkog rada. On je, eto, nažalost, i zatvorio svoj krug.

Ali razmišljam i o tome kako ni u smrti nismo isti. Jer, u istom autu gdje je tragično nastradao Šaban, smrtno je stradao i njegov klavijaturista, Mirsad Kerić. Mlad je. Mlađi od mog starijeg sina. I iza njega je ostalo troje djece. I njega mi nekako još više žao.

Ponedjeljak, 18. februar

Ne stišava se reakcija javnosti, prije svih članova Udruženja hrvatskih pisaca za djecu, na odluku Ministarstva za obrazovanje Hrvatske da se u novom kurikulumu iz lektire izbace neka klasična djela domaće i svjetske dječije književnosti uz koje su odrastale brojne generacije. Spisak je, zbilja, šokantan: Mali princ, Ježeva kućica, Dnevnik Ane Frank, Pipi Duga Čarapa, Pinokio, Alisa u zemlji čudesa, Doživljaju Haklberi Fina, Heidi, Grga Čvarak, Srebrne svirale, Mačak Džingiskan i Miki Trasi, Miševi i mačka naglavačke... Sve naglavačke iz lektirnog programa! Pisac izbačen iz lektire i školskog programa, u našim kulturnim prostorima, ima odlične predispozicije da bude i stvarno mrtav pisac. Dakle, tom skaradnom odlukom ovi pisci su, praktično, mrtvi po drugi put. Osim Luke Paljetka – on je ubijen prvi put.

To nama, piscima, ne radi struka. To nam radi politika. Otkako je ona umiješala prste u obrazovanje, sve nam je pošlo naopačke. Nije to samo hrvatski izum. U Bosni su to uradili još prije nekoliko godina – doduše, ne tako drastično, pa je prošlo tiše, ali „počistili“ su Malog princa, Pipi Dugu Čarapu, Hejdi, Pčelicu Maju, Veliki talas, Prosanjane jeseni...

U Antologiji savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka, koju smo u mojoj „Bosanskoj riječi“ objavili prije nekog vremena, ima jedna pripovijetka Safeta Sijarića o tome kako je gorštak Stojan, čoban u planini, primijetio da mu ovce često zapadaju u procjepe u kamenitim pašnjacima, pa je počeo skupljati kamenje i začepljati te pukotine. Pročulo se to, pa su mu i djeca počela pomagati i donositi mu kamenje. Upitaće ga jednom tako njegov kolega: - A što to radiš, jadan! Znaš li kolika je planina – ne možeš sve rupe pozačepljati.

A Stojan mu je odgovorio: "Imaš ti pravo, pobratime. Ne mogu sve. Ali neke mogu!"

Kao dječiji pisac (koga nisu izbacili iz lektire) i kao izdavač, odlučio sam pokrenuti posebnu ediciju i objavljivati djela koja su izbačena iz lektire. Na predstojećem sajmu u Sarajevu već ćemo promovirati Malog princa, Alisu u zemji čudesa, Srebrne svirale i Doživljaje Haklberi Fina. Kao i onaj Stojan iz Safetove priče, znam da ne mogu spasiti sve, ali neke sigurno mogu.

"Kao dječiji pisac (koga nisu izbacili iz lektire) i kao izdavač, odlučio sam pokrenuti posebnu ediciju i objavljivati djela koja su izbačena iz lektire"
"Kao dječiji pisac (koga nisu izbacili iz lektire) i kao izdavač, odlučio sam pokrenuti posebnu ediciju i objavljivati djela koja su izbačena iz lektire"

Utorak, 19. februar

Izdavačka kuća "Una" u Geteborgu već drugu godinu organizira sajam knjiga za bosanske pisce i izdavače u Skandinaviji i Evropi. Održava se uz Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 2. i 3. marta. Prošle godine sam učestvovao kao gost, ove godine je pozvana i moja izdavačka kuća "Bosanska riječ", kao izlagač. U programu, koji mi je stigao, vidim i književni čas pod naslovom "Pola stoljeća – već od proljeća" - kojim je predviđeno obilježavanje 50 godina mog umjetničkog rada i predstavljanje mojih Izabranih djela za djecu i mlade u šest knjiga, koja izlaze tim povodom. Pripremam se, s malom dozom nestrpljenja. To će mi dobro doći, kao pretpremijera, predstavljanju kompleta na aprilskom sajmu knjiga u Sarajevu.

Prije nekoliko dana ponudili smo komplet u pretplati i da imena pretplatnika koji se jave do kraja marta, upišemo u komplet. Javilo ih se već stotinjak i stalno pristižu nova imena. Ne mogu reći da to piscu ne godi – to saznanje da će knjige biti proizvedene za poznate čitatelje. I da ima puno onih koji imena svoje djece žele upisati uz moje. Za dječijeg pisca nema veće nagrade.

A u Geteborgu me čekaju Izet Muratspahić, Midhat Medić, Amela Isanović, Dobrila Pejić-Rehag, Samira i Midhat Ajanović, Edin Osmančević, Vasvija Dedić-Bačevac, Sabaheta Vehabović, Sonja Bjelobaba, Refik Ličina… i mnogi drugi. Moji autori i prijatelji. I Meliha Smajlović, koja mi je upravo poslala moju priču "Tajna", bajku "Kako je procvjetala prva visibaba" i pjesme "Kako nasmijati mamu" i "Ljudi i ptice", prevedene na švedski jezik. Nekad i utorak zna donijeti lijepe vijesti – obradovati saznanjem da ću uskoro biti s dragim ljudima na lijepim mjestima.

Srijeda, 20. februar

Primjećujete da u svojim dnevničkim zapisima i ne pominjem i ne komentiram uzavrelu političku scenu, političare, stranačke lidere, niti njihova međusobna nadmudrivanja, podmetanja i dnevnopolitička šićarenja. To je zato što sam dječiji pisac, bavim se čistim i nevinim stvarima, dječijojom dušom - osjetljivim "materijalom" koji i u načinu svog života, a i javnog djelovanja, pokušavam zaštititi, sačuvati od te pošasti i prljavštine kojom nas svakodnevno zasipaju i truju.

Pustimo ih (političare) neka govore u vjetar, a ne u etar: Šimo Ešić
Pustimo ih (političare) neka govore u vjetar, a ne u etar: Šimo Ešić

Pobornik sam, također, ideje da se svi mediji, bar na neko vrijeme – mjesec, dva, tri… suzdrže od pominjanja tih "lidera", da ih ne slikaju i ne snimaju, da ne trče za njima i ne love svaku njihovu riječ, da očiste javni prostor od njihovih licemjernih faca i lažljivih riječi, zapaljivih izjava i lukavog manevrisanja i manipulacija. Pustimo ih neka to govore u vjetar, a ne u etar i vidjet ćete kako ćemo se mi duhovno pročistiti i odahnuti, a oni se naći u čudu. Mi se okrenimo jedni drugima, životu koji čine prave stvari, govorimo o dobroti, ističimo njene primjere među nama, ima ih napretek, samo se o njima ne govori, pa nas oni koji nam odlučuju o svemu, ostavljanju u uvjerenju da je nema. A ima je.

Jedan takav mali primjer dirnuo me do suza. Pozvali su me na susret s djecom u Doboj, u osnovnu školu "Sveti Sava". To je samo 50 kilometara od moje kuće, a prvi put me je, poslije devedesetih, neka škola iz Doboja pozvala u goste kao pisca. Nisam u njihovom programu. Ne znaju me. Oni gore, čija imena ne pominjem, a o kojima sam maločas rekao šta mislim, učinili su da je entitetska linija podijelila Bosnu ne na dva dijela, nego na dva svijeta. Dočekali su me toplo, prijateljski. Susret počinje recitacijama mojih pjesama. Naučili napamet... Ugodno druženje - veselo, zabavno, puno radoznalih dječijih pitanja - nikad im kraja...

Onda svi žele autogram pisca, s kojim se prvi put susreću uživo. Red se otegao do kraja lijepo uređene biblioteke, renovirane poslije strašnih poplava iz 2014. I onda iz reda izlazi jedna djevojčica, ljupka, oči joj pune zvjezdica, prilazi mi i pita: "Molim Vas, možete li mi pružiti dlan..." Malo iznenađen, nadignem obrve, nasmijem se neočekivanoj dječijoj molbi i pružim ruku. A ona, sunce moje, izvadi iz svoje pernice malo ljubičasto srce i položi ga na moj ispružen dlan... Eto, to su djeca... Takve, male primjere dobrote zapisujmo. Inače će nas oni gorepomenuti, zbilja uvjeriti da ne postoje.

Četvrtak, 21. februar

Danas je Međunarodni dan maternjeg jezika. A jezik je još uvijek jako bolno pitanje u mojoj zemlji. Ne zbog struke – struka bi se, bez pritiska politike, lako dogovorila – na jednom prosječnom sijelu.

Za međunarodno priznanje i afirmaciju bosanskoga jezika, kojim govorim, učinio sam sve što je bilo u granicama mojih snaga. Pronašao i još 1994. godine objavio reprint izdanje Gramatike bosanskoga jezika iz 1890. godine, objavio četiri različita rječnika tog jezika, i oko 900 naslova u 25 godina postojanja moje izdavačke kuće, izborio se da na odjeljenjima strane literature u oko stotinu biblioteka u Evropi i svijetu, uz ostale strane jezike, bude postavljena i polica s knjigama na bosanskom jeziku, uz 110. godišnjicu zabrane upotrebe bosanskoga jezika, pronašao originalne dokumente Zemaljske vlade Austougraske o zabrani, dao ih prevesti i uz stručne komentare objaviti u knjizi "Zašto je zabranjen bosanski jezik"…

Danas je Dan maternjeg jezika. Pronašao sam fotografiju sa 16 živopisnih ptica-pjevačica u 16 kvadratića i postavio je kao čestitku na svoj fejsbuk profil. Napisao sam:

Danas je svakome na svijetu Dan maternjeg jezika. Čestitam svima taj dan, a posebno onima koji razumiju ovaj jezik na kome pišem ovu čestitku. Čuvajmo ga. I bogatimo. Svako svojim cvrkutom...

Petak, 22. februar

Lijepa vijest. Javlja mi se prevodilac iz Ukrajine, izvjesni Volodymyr Krynytsky, preveo je moju knjigu Tako smo rasli, na ukrajinski i našao zainteresiranog izdavača. Eto, neka konkretna korist od nagrade Astrid Lindgren Memorial Award, za koju sam nominiran za ovu godinu. Kao ni prije devet godina, kad su me prvi put nominirali za ovo najveće svjetsko priznanje za dječju literaturu, ne nadam se nagradi, ali lijepo je biti na toj časnoj listi najznačajnijih autora, koja i pisca i državu koju predstavlja, na lijep način promovira u svijetu. Onomad je moj "Bijeli svijet, šareni svijet" preveden na nekoliko jezika, sada se otvaraju vrata drugim knjigama i drugim jezicima.

Javljaju mi se i saradnici iz tehničke pripreme poslali su mi prelome još pet naslova koje hitro treba urediti, kako bi stigli do sajma. Moja Ružica je, tim povodom, opet postala TrnoRužica. Veli mi: "Ti se, izgleda, nikad nećeš dozvati pameti i naučiti biti star."

Kako stvari stoje, izgleda da je, opet, u pravu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG