Dostupni linkovi

Puharić: Šutnja o ratnim zločinima i uzdizanje nacionalizma


Nikola Puharić rođen je 1990. godine, a svoj život do 18 godine provodi u Makarskoj. Nakon toga odlazi u Zagreb i završava studij na Fakultetu političkih znanosti. Nakon toga upisuje i završava diplomski studij suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu. U isto vrijeme zaljubio se u ideju i viziju društva kakvu zastupaju mladi ljudi iz Inicijativa mladih za ljudska prava cijele regije. Pridružuje im se u radu i od 2014. godine do danas, kada radi kao koordinator programa, aktivno sudjeluje u suzbijanju nacionalizma, povijesnih manipulacija i izvrtanja činjenica u javnom diskursu.

Subota, 14. siječnja

Velike količine snijega prekrile su Zagreb, a temperatura se spustila ispod ništice... Izgleda da ću vikend provesti u zatvorenim prostorima.

Dan provodim čitajući knjige i gledajući filmove. Nastavljam čitati knjigu Carle del Ponte "Gospođa tužiteljica", u kojoj progovara o suočavanju s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. Iako je knjiga pisana vrlo suhoparno s malo osobnih detalja, izuzetno je zanimljivo vidjeti na što su sve vlade država bivše Jugoslavije bile spremne kako bi zaštitile optuženike za ratne zločine. Del Ponte nema dlake na jeziku te ne bira riječi kada kritizira predsjednike, premijere, državne službenike, čelnike domaćih i stranih tajnih službi. Ono s čim se posebno mogu poistovjetiti u vlastitom radu je njen opis osjećaja razočaranja kod suradnje s državom, Carla ga najviše naglašava kada vlade pristupe uspostavi Muro di gomma tj. Gumenog zida kojeg podižu kada stvari postaju teške, kada se moraju suočiti sa zločinima koje su počinili njihovi članovi.


Tokom dana uhvatim vijest da iz Beograda kreće vlak prema Mitrovici na Kosovu na kojem na više svjetskih jezika piše "Kosovo je Srbija". Pomislim da li je moguće izmisliti veću provokaciju i jednostavno ne vjerujem da ne čitam News Bar ili Sprdex.

Večer se nastavlja uz film, po prvi put gledam "Izgubljeni u prijevodu" redateljice Sofije Coppole. Genijalan prikaz simbioze dvaju likova koji se nalaze u klasičnim životnim krizama, onoj postdiplomskoj i onoj srednjih godina. Film za svakoga koji se osjećaju da su upali u jednu od navedene dvije.

Nedjelja, 15. siječnja

Greška je bila danas ostati kod kuće jer znam da ću kad tad upaliti televiziju i vidjeti kako se "banalni nacionalizam" izlijeva iz nje s namjerom da me ugrabi, kao što glavna negativka horror filma "Krug" grabi svoje žrtve. U svojoj slavnoj knjizi o banalnom nacionalizmu autor Michael Billig je objasnio ono što smo upravo danas imali prilike vidjeti na programima hrvatskog javnog medijskog servisa, a i na glavnom zagrebačkom trgu te dvorani "Vatroslav Lisinski". Danas nacionalizam nema toliku snagu kada se maše zastavama, oružjem, prijetnjama te se poziva na krv i čast. On je najsnažniji u malim i simboličkim reprezentacijama poput prigodnih govora, izvođenja pjesama ili pričanja o povijesti, konstantno podsjećajući i kreirajući mitove koji su ključni za nacionalno kolektivno sjećanje danas.

U takvom duhu prošao je i Dan međunarodnog priznanja Hrvatske, kada je nekoliko svjetskih zemalja 1992. priznalo Republiku Hrvatsku. Prvi put sam se zapravo zapitao zašto je primanje Hrvatske u članstvo UN-a koje se dogodilo u svibnju iste godine toliko marginalizirano, iako po međunarodnom pravu i diplomatskim praksama ima puno ozbiljniji značaj. Po medijima su se nizale rečenice koje ističu veliki ponos, diplomatske uspjehe uz klasično distanciranje i kritiziranje Srbije i političara koji dolaze iz te države. S druge strane gledajući realnost, Hrvatska je 25 godina nakon tog priznanja država s klimavom Vladom, predsjednicom koja sramoti državu te političkim mainstream konsenzusom oko šutnje o ratnim zločinima i uzdizanja nacionalizma. I to je nažalost jedino ideološko polazište koje ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji održava političare na vlasti.

Ponedjeljak, 16. siječnja

Sudjelujem na konferenciji naslova ''Mirna reintegracija iz perspektive žena i mladih'' koju organizira Friedrich Ebert Stiftung. U pamćenje mi se urezuju riječi koje je na panelu izrekla Biljana Gaća, gradska vijećnica Grada Vukovara i koje zapravo sumiraju današnji odnos Republike Hrvatske prema mirnoj reintegraciji. Biljana je hrabro ukazala na to kako se mirna reintegracija ne slavi ni obilježava kao što se obilježavaju operacije Bljesak i Oluja koje su prouzročile protjerivanje i smrt srpskog stanovništva iz Hrvatske. Mirni ulazak istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema unutar ustavno-pravnog poretka RH bi se trebao slaviti kao vrhunac diplomatskih napora te ima potencijal za puno vrjedniji simbolički značaj u obilježavanju događaja iz devedesetih godina. Ipak, realnost je puno ružnija i pokazuje da su osvajački pohodi i nasilje vrjedniji u historijskom kolopletu ranih devedesetih za hrvatsku državu. Grozno je čuti da još uvijek postoje ljudi koji žale za tim što ova područja nisu osvojena vojnom akcijom, a poprilično je očito, znajući obrasce ratovanja na području bivše Jugoslavije kako bi takva operacija završila.

Utorak, 17. siječnja

Večer je obilježio brutalan napad na moje kolege iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije koji istinski hrabrom akcijom i dalje utiru put prema društvu u kojem će se potpuno onemogućiti ponavljanje masovnih kršenja ljudskih prava kakve smo imali prilike vidjeti devedesetih godina. Aktivisti su pokušali bukom zviždaljki i transparentom spriječiti govor Veselina Šljivančanina, osuđenog ratnog zločinca koji je bio jedan od govornika na tribini organiziranoj od strane vladajuće Srpske napredne stranke u Beški. Nakon početne zabrinutosti, kolege javljaju da su dobro uz lakše ozlijede. Policija je privela svih devetoro članova Inicijative, no niti jednu osobu koja je izvršila napad na njih.

Ovaj događaj pokazuje najmanje dvije stvari. Prva je potpuna nemoć simpatizera Napredne stranke. Njihova reakcija bila je užasavajuće nasilna i neracionalna. Ovdje ne mogu a da se ne podsjetim političke teoretičarke Hanne Arendt koja u svojim djelima raspravlja o konceptima sile i moći. Ona zastupa tezu da je sila oblik fizičke represije koja uslijedi vrlo često nakon što se osjeti gubitak moći i upravo je njoj suprotna. Moje kolege uspjele su demonstrirati baš to, simpatizeri nacionalističke politike koji su silom krenuli na Inicijativu pokazali su koliko su nemoćni za bilo kakvo političko djelovanje. To je bila današnja najveća pobjeda.

Druga stvar je još značajnija, a ta je pokazatelj da Hrvatska i Srbija jednako štite one koji krše temeljne odredbe i vrijednosti društva, a represivno djeluju prema onima koji na ta kršenja ukazuju. Osobno sam kao i moje kolege imao priliku imati bliske susrete s policijom nakon što smo ukazali na djelovanje koje je u potpunom neskladu s glavnim principima države u kojom živimo.

Srijeda, 18. siječnja

Izuzetno hladan dan provodim u Hrvatskom državnom arhivu pretražujući građu iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske. Fond Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva ustaškog redarstva vrvi dokumentima koji ukazuju na zločinački karakter NDH. Žalosno je što su rukovodioci ove političke tvorevine kao i njihova ideološka pozadina postali politički mainstream Hrvatske 2016. i 2017. godine.

Suočavanje s događajima iz devedesetih: Hrvoje Klasić
Suočavanje s događajima iz devedesetih: Hrvoje Klasić

Navečer odlazim na Filozofski fakultet gdje klub studenata sociologije Diskrepancija organizira predavanje profesora Hrvoja Klasića o suočavanju s prošlošću Drugog svjetskog rata. Nakon predavanja koje iznosi ogromne probleme revizije prošlosti i društvenog sjećanja, u raspravi se nije imalo vremena dotaknuti možda i najvećeg problema, a to je suočavanje s događajima iz devedesetih godina. Ovdje pitanje ''čije je stari bija ustaša, a čiji partizan'' postaje potpuno povijesno irelevantno. Pitanje koje mladi ljudi trebaju postavljati sada je ''Što mi je stari radio u ratu devedesetih?''.

Četvrtak 19. siječnja

Dan se provodi u uredu, zajedno s kolegama radim na pripremi projektnih prijedloga i aktivnosti za narednu godinu. Jedna od njih posebno nam je važna, a to je zagovaranje uspostave Muzeja sjećanja na civilne žrtve rata u Petrinji. Kroz raspravu potežu se pitanja: kako uključiti lokalnu zajednicu, domaće i strane stručnjake iz područja memorijalizacije i kako uključiti mlade ljude u isti proces koji vodi pomirenju?

U ovom izrazito zahtjevnom projektu mnogo pitanja ostaje otvoreno, od načina prezentacije do samog koncepta muzeja. Jedno ipak ostaje sigurno, Petrinja kao grad koji je devedesetih doživio velika stradanja civilnog stanovništva zaslužuje mjesto sjećanja koje ukazuje na pijetet žrtve neovisno o njenoj etničkoj pripadnosti, zaslužuje mjesto koje neće dijeliti zajednicu već je može ujediniti kroz komemorativne prakse, učenje i dijalog.

Petak, 20. siječnja

Ustajem ranije nego inače i pripremam plan aktivnosti na kojima ću raditi s novim suradnicima naše udruge. Deset novih i mladih ljudi imaju snažnu volju i želju pridružiti se Inicijativi u borbi za društvo u kojem se ljudska prava i građanske slobode poštuju u potpunosti. Iskreno mi je drago da je još uvijek moguće pronaći ljude iz studentske populacije koje zanimaju teme tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću i koji cijene važnost regionalne suradnje mladih.

Osim toga, veselim se vikendu jer je tjedan bio izrazito naporan. No ovaj put ne namjeravam ostati kod kuće, zato planiram druženja, kino, kazalište, večere, ručkove. I ne, ne namjeravam pratiti inauguraciju Donalda Trumpa.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG