Dnevnik Ksenije Popović: Bez lomova nema stvarnog života

Ksenija Popović je prva žena - romanopisac u Crnoj Gori, autorica romana "Dječak iz vode" i "Uspavanka za Vuka Ničijeg". Roman Dječak iz vode napisala je sa osamnaest godina, ali ga je objavila tek 2004. Za taj roman je osvojila nagradu Isidorinim stazama za najbolji ženski roman, a 2004. godine bio je najprodavaniji roman u Crnoj Gori. 2012. godine objavila je roman "Uspavanka za Vuka Ničijeg". Trenutačno je urednica Kulturno- zabavne redakcije na TV Atlas u Podgorici. U tjednu u kojem je vodila dnevnik saznala je da je dobila ekskluzivni intervju s jednim od najvećih svjetskih ljevičarskih intelektualaca Antonijem Negrijem.

Subota, 4. avgust

Dnevnici mi nikad nijesu išli od ruke: počnem, umorim se nakon nekoliko stranica i odem; zatim pronađem te stranice nakon izvjesnog vremena i ne mogu da vjerujem da sam ja pisala takve gluposti. Da, ja sam vam sasvim suprotna od onih koji tvrde da ne bi promijenili ništa iz sopstvene prošlosti; ja bih moju vječito prepravljala. Mora da su me tako odgojili, a da to nijesam ni primijetila, ili je problem u nekoj prokletoj prirodi koja mi brani da bilo što oprostim sebi. Još uvijek se kajem zbog odluka koje sam donijela u nekom davnom pubertetu, rečenica koje sam izgovorila u nezgodnim trenucima, ishitrenosti zbog kojih sam ispaštala, ljudi na koje sam trošila vrijeme i riječi. Mada, najviše se kajem zbog ljudi koje sam pustila iz života, a nije trebalo. Neko bi sad rekao da griješim, da su prava prijateljstva upravo ona koja odole vremenu i daljini, no meni se ipak čini da su prava samo ona koja njegujemo, uprkos svemu.

Dobila sam ekskluzivni intervju sa Antonijom Negrijem. Kad su mi javili, pomislila sam: „Postajem specijalista za intervjue sa radikalnim ljevičarima“ – jer, u maju sam imala ekskluzivu sa Tariqom Alijem – a nije li to komično, kad vjerovatno nema osobe u Crnoj Gori koja manje voli da govori o politici i ekonomiji? No, kad je po srijedi još jedan od najvećih svjetskih intelektualaca, počastvovana sam prilikom da i o tim temama zapitkujem satima.

Razmišljam i što da bude predmet razgovora: da li knjiga koju je upravo objavio, još jednom u saradnji sa američkim filozofom Michaelom Hardtom, ili njegova nevjerovatna biografija. Jer, svako kome su iole zanimljive stalne i često zapanjujuće nedosljednosti italijanskog pravosuđa, će naći sjajan primjer u Toniju Negriju.
Ako upitate bilo kojeg obrazovanijeg Italijana ko je taj čovjek, reći će vam da je u pitanju jedan od velikih, istorijskih vođa Crvenih brigada. Pročitate li neki od Negrijevih intervjua, uvidjećete da on to negira, ali ono što je nesporno je da je upravo on bio jedan od vođa ljevice šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su u Italiji eskalirale radničke i studentske borbe, te da je propovijedao radničko nasilje kao opravdano sredstvo u borbi protiv materijalizma. Uhapsili su ga u aprilu 1979. godine, pod optužbom da je učestvovao u otmici i ubistvu Alda Mora – predsjednika Demokratsko-hrišćanske partije i bivšeg Predsjednika italijanske vlade – koju su izvršile Crvene brigade. Iako je kasnije dokazano da je optužba bila lažna, Negri je ostao u zatvoru kao „moralni nalogodavac“ tog čina. U međuvremenu je pokrenut čitav niz drugih optužbi, zasnovanih na izjavama čuvenih „pokajnika“ – lica koja se nalaze u zatvoru i koja se nagode sa tužilaštvom u zamjenu za blaže kazne, i to često tako što kažu sve ono što tužilac želi da čuje. Negri je tako, u jednom trenutku, bio optužen za čak sedamnaest ubistava, što je šokantno samo iz razloga što je kasnije baš svaka od tih optužbi oborena na sudu kao neosnovana. Još šokantnije je to što su, nakon svega toga, Negrija svejedno osudili na trideset godina zatvora – ovoga puta za „subverzivno udruživanje“ i „oružanu pobunu protiv države“ – a onda mu 1986. godine povećali kaznu zbog „moralne odgovornosti za nasilje između aktivista i policije“, kao i za „moralno učešće“ u jednoj pljačci. Amnesty International je više puta skretao pažnju na njegov slučaj, pozivajući se na brojne neregularnosti i manipulisanje činjenicama od strane tužilaštva. Kasnije je Negrijeva kazna smanjena na dvanaest godina, a on se 1983. godine iz zatvora kandidovao za parlamentare izbore ispred Radikalne partije i, nakon što je izglasan, napustio je zatvor pod parlamentarnim imunitetom.

Kada je Parlament izglasao njegovo ponovno hapšenje uprkos imunitetu, Negri je pobjegao u Francusku, gdje je živio i radio četrnaest godina. U Italiju se vratio 1997.godine kako bi odležao ostatak kazne, a na slobodi je od 2003. godine.

I ja bih sada, naravno, najradije provela sat vremena pred kamerama zapitkujući ga o toj njegovoj nevjerovatnoj biografiji, o pravdi i pravosuđu, o Italiji. Pa ipak, vjerujem da ću pričati o knjizi koju je objavio i teorijama kojih se dan-danas ne odriče. Snimaćemo ga u petak, 10. avgusta, emitovati u subotu u 20 časova, što znači da mi ostaje samo pet i po dana da obnovim marksizam i radikalno ljevičarenje. A to je upravo dan kad izlazi ovaj moj dnevnik.

Kako ću sve to stići, ne znam. Samo znam da hoću, jer mi je neko jednom davno rekao: „Pametnom čovjeku je dovoljna jedna prilika, glupom ni hiljadu“. Upoznati ovakve ljude, pisati za ovakve medije – to su prave prilike. I ja sam zahvalna i za jednu, i za drugu.

Nedjelja, 5. avgust 2012. godine

Danas su nas, „TV lica“ – bože, smiješnog li izraza! – fotografisali i snimali za kampanju za sljedeću televizijsku sezonu. Moja emisija će se zvati „100%“ i baviće se svim i svačim: svake sedmice različita tema i ljudi iz svakodnevnog života koje ta tema dotiče. Gosti će se smjenjivati, desetak minuta svaki, jer mislim da današnja televizija ne može učiniti ništa gore, nego sjesti četiri osobe u studio u isto vrijeme da se sat vremena ili nadvikuju, ili stidljivo ćute čekajući da im neko da riječ. Zapravo može još gore, i kad su me pozvali da, mimo emisije, budem urednica kulturno-zabavne redakcije, prvo pitanje mi je bilo: „Mogu li da ukinem sve emisije 'jedan na jedan'?“ Zbilja ne smatram da treba da u studio dovlačimo takozvane slavne ličnosti, pogotovo zato što su naše „slavne ličnosti“ televizijski toliko potrošene, da nema toga što mogu da kažu, a što bi za gledaoce predstavljalo novost. Prošlo je vrijeme takvih emisija, baš kao što (napokon!) prolazi vrijeme reality televizije. Zato RTV Atlas ove godine mijenja teme, mijenja koncepciju. I zato sam, nakon fotografisanja i jednog lijepog rođendanskog ručka, provela popodne i veče na sastanku, gdje smo sastavljale programsku šemu za sljedeću sezonu – kažem „sastavljale“, jer se kompletno rukovodstvo Atlas televizije trenutno sastoji od žena. I priznaću da mi večeras satnice i nazivi emisija igraju pred očima, ali uprkos tome mislim da smo napravile nešto dobro, što će doprinijeti daljem rastu gledanosti. A pošto smatram da trenutno radim jedan od najljepših poslova na svijetu, ne smeta mi ni ovih 42 stepena, jedino oni koji stalno kukaju od vrućine. Mediteran, ljudi, Mediteran...

Ponedjeljak, 6. avgust 2012. godine

Danas me bole neke stare boljke, pa sam zaključila da nema boljeg bijega od takvih trenutaka od radikalno-ljevičarske propagande. I zaista, nakon Negrijeve i Hardtove „Deklaracije“, imam toliko pitanja za intervju u petak, da sam zapostavila sva druga. Odlažem ih za neke buduće trenutke, ili možda za nikad, jer tamo gdje odgovora nema, bolje je ni ne zapitkivati.

A danas sam, nakon dana provedenog među stranicama „Deklaracije“, imala druženje sa trojicom od četiri člana „The Books of Knjige“ – Popajem, Gajom i Zonjom. Moram da pomenem da sam svu trojicu poznavala samo iz viđenja, premda imam utisak da najbolje poznajem Gaja, indirektno doduše, zato što smo njegova supruga Maja i ja dobre drugarice. Imali su veče na „Grad teatru“ samo nekoliko dana prije mene i išla sam da ih slušam. Čak sam i pitanja postavila konačno shvatila koliko je hrabrosti potrebno publikama da progovore: koliko god da ste navikli da govorite javno, nije lako postaviti pitanja sa tribina. Nekako se osjećate kao da ste baš vi našli za shodno da se nešto ističete onda kad niko drugi to ne radi, i da svi čudno zure u vas. Evo, na primjer, ubijeđena sam da bih u bilo kojim drugim okolnostima smislila pametnije pitanje od onoga koje sam postavila; ovako sam, pritisnuta gužvom, vrućinom i neplaniranom tremom, pitala: „Kad je Zonjo letio kondomom, gdje je tačno sletio i kako se na kraju vratio za Podgoricu?“

No, stavljajući po strani taj moj dubokoumni trenutak, moram da kažem da mi je bilo prelijepo s njima večeras. Sjedjeli smo u parku, gdje je klima drugačija nego u ostatku grada i pričali o svemu: o serijama, filmovima, adaptacijama knjiga u filmove, prošlim i budućim projektima, ljudima i životu. Dopao mi se način na koji razmišljaju, ali i način na koji komuniciraju između sebe; vidi se da su dobro, dobro uhodani tim. I činilo mi se da bih s njima mogla pričati danima, umjesto što sam se vratila kući nekim starim boljkama i pustila da me one uspavaju.

Čudna je stvar to kajanje.

Utorak, 7. avgust 2012. godine

Novi dan, nova nafaka, i to po čudnim temperaturama. Inače, u Crnoj Gori je dovoljno da kažete Micev i da ne morate objašnjavati da je riječ o meteorologu, a Micev je rekao da će se pokajati svako ko danas ne pobjegne iz Podgorice. Prevelikog egzodusa ipak nije bilo, a moj suprug i ja smo, kao pravi kontraši, baš danas iz neznatno svježijeg Cetinja morali u dva najtoplija crnogorska grada: u Podgoricu na 42.5 i Danilovgrad na 45. Začudo, tropske temperature nijesu uništile naše dvorište u Danilovgradu, preciznije selu Grlić. Redovno se zaliva, pa jedino što je stradalo su dvije tuje – što i nije neka šteta. Bilo mi je neobično to što sam dva mjeseca bila tu, na sat i po od kuće, a ni jednom je nijesam posjetila, kao da me godinama nije bilo. Uželjela sam se svojih stvari, svojih uspomena, svoje svakodnevnice.

Odbrojavam dane do petka i intervjua i čini mi se da ću, kad se on konačno završi, moći da stvarno počnem svoj odmor, što za mene znači da ću konačno moći da radim – ali samo ono što ja želim! Na primjer, da završim adaptaciju „Uspavanke“ za pozorište. Zatim, da tragam za agentom koji bi englesku verziju romana „izgurao“ na zapadno tržište. Zatim, da pročitam knjigu „Smrt i njeni hirovi“ Josea Saramaga, jer sam osnovala klub čitalaca na internetu – i pozivam vas da mi se pridružite na sajtu klubcitalaca.blogspot.com – pa ovog mjeseca čitamo Saramaga od ozbiljnije, a Kathrin Stokket od laganije literature. Svako bira koju će od te dvije knjige pročitati, svako je dobrodošao da čita obje i, naravno, da iznese svoje utiske. Jedino, bilo bi bezveze kad ih ne bi pročitala upravo osoba koja je osnovala klub!

Srećom, „Služavke“ sam čitala davno i svidjele su mi se. Nijesu materijal za Nobelovu nagradu, to je sigurno, ali kad pomislim da je to autorkin prvi roman, moram joj odati priznanje. U ostalom, izgleda da je najveća mana tog štiva to što je književnica bila veoma aljkava sa govorom siromašnog afričko-američkog sloja iz Misisipija toga vremena, nešto kao kad se ovi s ekavskog govornog područja rugaju našem govoru tako što ijekavizuju i što treba, i što ne treba. Ali za one koji čitaju prevod romana, takva prepreka ne postoji, a priča je zaista vješto ispričana.

Saramago je nešto misteriozniji: njegova knjiga postavlja pitanje kako bi to bilo kad bi ljudi prestali da umiru i na što bi sve bili spremni da vrate smrt u svoje sudbine. Mene smrt i te kako plaši, mada mi se čini da sam pobjegla od onog tipično crnogorskog kulta umiranja, saučešća, čitulja i sahrana. Samo se ponekad sjetim one divne Andrićeve rečenice iz moje omiljene pripovjetke, „Smrt u Sinanovoj tekiji“ – da žena stoji, kao kapija, na ulazu i izlazu ovoga sveta – i pomislim kako, što se mene tiče, onoga svijeta ne mora ni biti. Dosta je ovoga i za četiri života.

Srijeda, 8. avgust 2012. godine

Danas kućna atmosfera. Moj intervju je napisan, montaža je zakazana, samo još da odlučim prozaične stvari poput garderobe, frizure, šminke.

U međuvremenu u porodici vodimo debate o pravilnom odgoju djece, jer su i Filip i Lena prilično svojeglavi i bučni kad nije po njihovom. Ja nastojim da samoj sebi i čitavom svijetu dokažem da batina nije iz raja izašla i da se dijete može vaspitati i bez takvih metoda, ali kad jedino moje dijete kenjka u parku i neće da se druži, zapitam se jesam li sve pogrešno shvatila. Ali onda dotrče i zagrle me, sijajući od sreće, i ja potjeram sve teorije u vražjeg vraga i zaključim da bolje djece ne može biti na cijelom svijetu, te da očito Ivan i ja sve radimo kako treba.

I dok navijamo za vaterpoliste u utakmici protiv Španaca, ja se družim po društvenim mrežama i pada mi na pamet što bi Toni Negri rekao kad bih mu zatražila da prokomentariše to što je Hugo Chavez poklonio kuću svom milionitom pratiocu na Twitteru.

Inače, Negri će držati predavanje u subotu u 21 čas na Trgu od Kina u Kotoru, dok će naš zajednički razgovor biti emitovan u 20h.

Četvrtak, 9. avgust 2012. godine

Danas razmišljam o Vuku.

Nedavno sam, na Grad teatru, odgledala jednu (ne baš sjajnu) predstavu, u kojoj je svijetla tačka bio mladi crnogorski glumac. O njemu nijesam znala skoro ništa, iako je, kako je moje kasnije istraživanje pokazalo, trenutno veoma popularan. Da se razumijemo, lijepe djece ima koliko hoćete i na televiziji i u filmu, ali kad sam ovo dijete vidjela – neka mi ne zamjeri na epitetu, to mu je kompliment – obuzela me je mala opsesija koja glasi: „Ovo je Vuk! Našla sam Vuka!“. I odmah sam mu se javila i pitala ga da li bi bio raspoložen da pročita moj roman, jer su neki planovi u fazi razrade, a ja bih voljela da glumi glavnog lika.

E sad, ja ne znam je li momak zaključio da sam potpuno luda, što mi ne bi bio prvi put, ali znam da sam bila jedina među mojim čitaocima koja nije imala ideju kako njen glavni lik izgleda. Imala sam nekoliko prolaznih „Vukova“ i jednog stalnog tridesetih godina, ali nikad nijesam mogla zamisliti onog mlađeg. U romanu se nijesam bavila ličnim opisima, već sam za Vuka jedino naglasila da je lijep, pa su ga svi ostali zamišljali onako kako su željeli, a ja se čak osjećala uskraćenom, koliko god to bilo nezrelo i smiješno.
A kad je u pitanju Vuk, nosim se mišlju da napišem drugi roman o njemu, o drugoj polovini njegovog života. I za ovaj roman sam predviđala da priča ide dalje, ali sam se kasnije predomislila jer sam se zasitila Klare, Davida, možda čak i mog miljenika Ćora. Međutim, vidim da ljudima nije dovoljno, da žele da znaju što je poslije bilo. Pa zašto da ne, zašto ne bismo otkrili je li ona socijalna radnica bila u pravu kad je rekla da medvjed može da nauči da vozi biciklo, ali ne može da se takmiči na Tour de France? Zašto ne bismo provjerili može li Vuk, nakon svega, da izgradi normalni život? Mene to jako zanima. A i nijesam spremna da se od njega oprostim, volim ga, žao mi ga je. Želim da mu dam nešto više. Jedino, ne znam što ću ako budem morala da mu to opet oduzmem. Već je ovoga puta jedna čitateljka vikala na mene zato što sam mu „ono“ napravila; mislim da mi drugi Vukov lom ne bi oprostila. A bez lomova, nažalost, nema ni stvarnog života, a kamoli romana.

Petak, 10. avgust 2012. godine

Voljela bih da za kraj ovog dnevnika napišem nešto duboko, neku veliku misao s kojom ću se oprostiti od vas. Međutim, neko je negdje rekao da ne možemo uvijek birati kako ćemo umrijeti i kako ćemo se oprostiti od ljudi.

Ja se od vas, nažalost, opraštam na brzinu, jer je jutro jedini trenutak koji mi ostaje za pisanje prije nego što počne trka: priprema, put za Kotor, intervju, put za Podgoricu, prevođenje, montaža, titlovanje. Sve će to, najvjerovatnije, trajati do kasno u noć, a ja ne želim da ovaj dnevnik završim gunđajući.

Zato vas molim, dok se pozdravljamo, da mi držite palčeve i da gledajte Negrija i mene sjutra veče u 20 časova na Atlas televiziji. Ako vam to nije po volji, dođite da pričamo o knjigama na sajtu klubcitalaca.blogspot.com.

A ako vam je, pak, dosta moga čavrljanja, što da vam kažem sem hvala, jer meni je doista bilo zadovoljstvo obratiti vam se.