Dostupni linkovi

Kao da se Balkan vraća u devedesete


Xhabir Deralla
Xhabir Deralla
Dnevnik za RSE vodio Džabir Derala (Xhabir Deralla), aktivist za ljudska prava, pisac i rukovodilac u Centru za slobodu Civil u Skoplju.

Subota, 19. maj 2012
Dan uoči početka NATO samita u Čikagu vlada pomalo neobična tišina u zemlji. Mislim da realisti i nemaju šta očekivati od ovog skupa. Još je na samitu u Bukureštu 2008 godine postalo jasno da neće biti članstva u NATO dok Makedonija ne postigne kompromis o imenu u 20-godišnjem sporu sa Grčkom.
Makedonija koja je u političkoj groznici još od početka ove godine (kao nije bila pre toga), ove subote je radije ćutala. Uostalom, u vezi imena i NATO-a nema puno toga novog. Premijer Grujevski je još pre par meseci izjavio da nema visokih očekivanja u vezi imena, a to znači da nema šta da očekujemo ni u vezi s članstvom u NATO, ali ni od Evropske Unije. To je izjavio uoči početka takozvanog “Dijaloga na visokom nivou” koji je zadnja šansa Makedonije da pokuša popraviti štete počinjene od sulude politike ovih godina.
Umesto toga, eto, vidimo premijera kako ozbiljnim, donekle svečanim tonom objavljuje kako je zadovoljan svojim putovanjem u Kinu, gde su mu Kinezi otkrili da imaju nameru da investiraju deset milijardi dolara u Istočnoj Evropi. Nije znao koliko će od te desetke stići u Makedoniju, ali imajući u vidu sve njegove silne reforme i izuzetno razvijene biznis klime u zemlji, sigurno će Kina investirati gotovo sve baš u našoj zemlji.
Ova premijerova poseta je bila još jedna u nizu takozvanog road show-a po Istoku gde je on prezentirao svoju zemlju biznismenima dalekog i bližeg Orijenta. Bilo je puno bisera u njegovim izjavama tokom ove turneje, ali za mene je najbolji onaj o Kataru. Navodno, katarski biznismeni su mu obećali da će investirati u Makedoniji pre svega u istraživanje naftnih rezervi kod nas. Tuš!
U međuvremenu, bezbednost zemlje je uzdrmana nakon serije etničkog nasilja na ulicama, ubistva petoro Makedonaca kod Skoplja i hapšenja Albanaca koje je makedonski MUP brzopotezno osudio za islamski terorizam, još pre nego što je bilo kakvo suđenje započelo. Pored toga, pogoršava se stanje ljudskih prava uopće, mediji su skoro u potpunosti pod kontrolom vladajuće partije, narod pati od siromaštva i besposlice.
Narod nema što jesti, ali zato su korupcija, nasilje, kriminal i ponos antičkog makedonstva njegova svakodnevica.

Nedelja, 20. maj 2012
Ustajem u 7.45, što je malo kasnije od uobičajenog. Nora je već raspredala svoju priču na jeziku nalik onom kojim komuniciraju delfini. Otkad je ušla u naš život, bar su počeci naših dana čarobni.
Kako odmiče jutro u mernim jedinicama kafe, jutarnjih poslova u kuhinji i čitanja subotnih izdanja novina, jer nedeljom se ovde ne štampa, pomislim kako je danas vrlo važan dan za svet zbog NATO i G8 samita, a još važniji za naš region zbog izbora u Srbiji. Srpski glasači će danas odlučiti dali će produžiti evropskim koracima ili…
“Ma ne, neće Nikolić pobediti”, kažem sebi i idem na linkove o čikaškom samitu.
Tamo su se, ispred zgrade gde se održava samit, okupili američki veterani iz ratova u Iraku i Avganistanu da vrate medalje za hrabrost i ostalih ratnih zasluga jer su, kako kažu, ratovi nepravedni i okrutni. Bivši US marinci su se ređali na bini, s kratkim i potresnim izjavama dok su se odricali svojih medalja, u ime poginulih drugova i sa suzama u očima izvinjavali su se za stradanja civila.
“Kad će se ovako nešto dogoditi na Balkanu”, pitam se. Hoće li ikada iko od samonazvanih heroja koji su klali po Balkanu u prošloj deceniji izaći u javnost i reći “Žalim što sam uzeo učešća u neljudskim pogromima u nekadašnjoj zajedničkoj državi!”

Znajući Nikolićev background, jasno mi je da će uslediti unazađenje svih iole pozitivnih procesa u zemlji i da će to uticati na sve susede Srbije na Balkanu.

Došao je kraj dana. S nestrpljenjem čekam vest o izbornoj pobedi Tadića. Ipak, pobedila je radikalna opcija Nikolića.
Dok se ređaju izveštaji o toku izbora, izjave pobednika i pobeđenih, ja pokušavam da pogledam u skoru budućnost. Pred našim je susedima novi izazov. Znajući Nikolićev background, jasno mi je da će uslediti unazađenje svih iole pozitivnih procesa u zemlji i da će to uticati na sve susede Srbije na Balkanu. Barjaci nacionalizma će se još vise razvijoriti, zaoštriće se odnosi s Kosovom, biće još većih etničkih incidenata, brutalnih policijskih akcija, neredi…
Ipak, utehu nalazim u istini da je ionako bilo loše i da će sada biti samo nešto gore.

Ponedeljak, 21. maj 2012
Grujevski uzvraća udarac NATO-u. U javnosti je osvanuo premijerov opširan intervju koji je dao državnoj agenciji MIA. Njegova uobičajena retorika je ovog puta bila pojačana izjavama da ga “hvata mučnina” od “neprincipijelnih” i “dvoličnih” zapadnjaka u odnosu na Makedoniju.
Krajnje netaktičan, drzak i infantilan nastup Grujevskog na nacionalnim medijima u vezi integracijskih procesa Makedonije još jednom su potvrdili njegovu stvarnu političku orijentaciju koja zemlju vodi u izolacionizam i destabilizaciju. Još jednom je autor politike nacionalizma i kičeraja pokazao zemlji i svetu kako se on ne boji izolacije, da je autokratski vladar i da neće otstupiti od svoje namere da Makedonijom vlada kao da je njegovo privatno vlasništvo.
Diplomati su ostali nemi na ovaj atak, dok su se medijsko-partijski pacovi divili “iskrenosti” i “hrabrosti” njihovog lidera. Beskrajno ponavljanje fraza i neskriveni nacionalizam. Ne biraju se načini da se napadne sve što je drugačije, poltronima puna usta pohvale za vladara. Kao u stara dobra vremena…
Opozicija je još jednom napala i pozvala sujetnog vlastodršca da jednom za svagda objasni kuda vodi ovu zemlju. Kao da ne znaju. I, kao da sami znaju gde bi je oni vodili.

Utorak, 22 maj 2012
Statua Filipa Drugog Makedonskog
Statua Filipa Drugog Makedonskog
Groteska se nastavlja. Kuknjava i mučnina kojom je zračio premijerov intervju od juče u službi odgovora na stanje izolacije naše zemlje, zaokružen je spomenikom Filipa Drugog Makedonskog na malom trgu ispred crkve Svetog Dimitrija, “s one strane” Kamenog Mosta koja je naseljena većinom Albanacima i drugim manjinama. Još jedan očajni kič vredan oko pet miliona eura se pridružio hordi od stotinjak spomenika uzdignutih u samo dve godine u strogom centru Skoplja i desetine njih na ploštadima ove siromašne zemlje.
Barokne fasade, konji, ratnici, lavovi i ponešto svetaca su glavna inspiracija ove pomahnitale vlade koja je do sada potrošila oko 300 miliona eura za projekat Skoplje 2014.
Pre dve godine, kad su promovisali projekat rekli su da će koštati “svega” 80 miliona, što je takođe previše.
*
Do kraja dana sam radio naizmenično na pisanju projekata i na mojoj novoj knjizi poezije. Predveče je došao u goste moj dragi prijatelj i kolega Miroslav Stojanović-Šuki. Moja petomesečna ćerka Nora je od prvog dana kad je došla kući zabranila pušenje u stanu, tako da sad stojimo skučeni na malom balkonu s cigaretama prionutim na grudi i ćaskamo, malo o projektima, malo o politici. Šuki i Aleksandra Maja Milošević, oboje likovni umetnici, deo su Civil-a. Oni će biti deo umetničkih i medijskih aktivnosti koje će naša organizacija organizovati povodom 10. decembra, Dana ljudskih prava. Ja ću do tada imati i moju knjigu u kojoj ću objaviti nekoliko, nadam se, eksplozivnih politčkih pesama. Možda će biti gotov i konceptualni album koji pripremamo sa Seadom Hadžićem (iz benda Mooger Fooger). “Biće interesantno”, slažemo se.
Biljana, moja supruga, dolazi na balkon, što je znak da ja mogu kod Nore. Na balkonu se ubrzo razvila diskusija o anti-arhitekturi koju uvodi vlada s baroknim projektom Skoplje 2014. Biljana je arhitekta, Šuki je esteta, pa je ta diskusija odista profi.
Dok oni razmenjuju mišljenja o otužnom, a preskupom projektu sujetnog premijera, ja tonem u toplini Norinih očiju i divnog glasa najlepše bebe na svetu.

Sreda, 23. maj 2012
Hodam ulicama grada koji to više nije, već poprište sujete, sitnih strasti, idiotizma i grabežljivisti. Na trgu je više spomenika nego ljudi. Na mitinzima su brojevi. Biti broj danas je jedina opcija. Sve ostalo je subverzija. Poraženi ljudi tumaraju svakodnevicom siromaštva u svakom smislu te reči.
Spomenik 'Ratnik na konju'
Spomenik 'Ratnik na konju'
Bežim iz dana bez svetlosti i sa trga Makedonije kojom dominira Ratnik na konju (oficijalni naziv za spomenik Aleksandru Makedonskom) okružen kičerajem kao što su brojni lavovi koji bljuju vodu. Penjem se stepenicama prema mom uredu iza parlamenta i mislim na svoje prijatelje i kolege s kojima delim izazove u poslu. Krešnik, Sonja, Maja, Ilir, Arian, Miroslav…
Nas je sastavio život. Zato smo tako različiti, a jedinstveni. Jedinstveni ne u smislu unitarnosti, daleko bilo, već u smislu neponovljivosti i vrednosti. Kakav jest i sam život.
Eto, to nam ljudi bez života pokušavaju uzeti.
Vode život koji su oduzeli od drugih, govore o vrednostima u kojima ni sami ne veruju, stvaraju historiju u kojoj niko - baš niko - ne veruje.
Njihov je pad neumitan, ali će za sobom povući živote i vrednosti puno ljudi. Na kraju će istina na površinu izbaciti čitav smrad u kojem su živeli, ali po kojoj ceni? Porazna saznanja s kojima će se dva miliona stanovnika ove zemlje probuditi jednog dana, neće vratiti izgubljeno vreme, pogaženi ponos i ljudskost. Nadam se da to buđenje bude što pre, ali nisam siguran dali je već i sada suviše kasno da se popravi to što se urušilo dosad.
*
Nori je danas pet meseci. Nismo neki pacijenti, pa da i to slavimo posebno, mada je svaki dan s Norom istinski praznik. Razgovaramo uz večeru o njoj. Smejemo se. Rešio sam da preskočim vesti. Gledamo novu epizodu Fringe-a. Straobalna serija!
Nora je tiha. Imamo sreće s njom, jako je pametna i mirna. Kupamo je, ona sva blista, a nakon toga polako tone u san. Nasmešila mi se dok sam napuštao njenu sobu da bih uronio u kompjuter.

Četvrtak, 24. maj 2012
Čitam jučerašnju izjavu Ljubčota Georgijevskog, bivšeg VMRO-vskog premijera u čije je vreme izbio kratki rat u Makedoniji. Sad je žestok opozicionar koji ponekad zvuči kao glas razuma. S mojim prijateljima se ponekad šalimo u stilu „teško zemlji u kojoj je Ljubčo Georgijevski glas razuma“. Šalu na stranu, on je juče javno pozvao vladu da prihvati predlog Republika Severna Makedonija jer je „dostojanstveno rešenje“. S čitavim rizikom da još jednom bude etiketiran izdajnikom.
Hm, za dostojanstvena rešenja potrebni su dostojanstveni ljudi...
Kad smo kod izdajstava, u ovoj zemlji pored „neprijateljskih“ etničkih zajednica postoje i podela na izdajice i patriote unutar svake od zajednica. Onaj ko misli svojom glavom je, naravno, izdajica, zar je to potrebno naglasiti?
Pozvali su me da govorim na debati o potrebi za multietničko obrazovanje u zemlji. Organizatori su Omladinski obrazovni forum, inače skupina izuzetno pametnih mladih ljudi. Petrit Saračini, novinar i muzičar, Katerina Topalova, novinarka i ja smo gosti koji treba da govore o vrednostima i pozitivnim primerima koji se odnose na moderno obrazovanje, multikulturalnost i multietničnost. Petrit je kao i uvek prepun slikovitih primera i dubokih razmišljanja koje nesebično deli svima u sali za sastanke u opštini Karpoš, jedna od malo opština u kojoj je gradonačelnik iz redova opozicije. Katerina je isplela toplu novinarsku priču o skopskom selu gde se stanovnici Albanci, Makedonci i Bošnjaci poštuju i pomažu jedne druge bez obzira na poreklo.
Ja sam govorio o Strategiji za integrisano obrazovanje koju je u saradnji s makedonskom vladom pripremio Visoki komesar za nacionalne manjine OSCE-a, a usvojena je bila u 2010 godini. Naravno, samo na papiru.
Bio sam učesnik u još jednoj maloj, ali svakako izgubljenoj bici. Ipak, drago mi je da sam na pravoj strani, na strani ljudskosti.

Petak, 25. maj 2012
Pijem kafu u „Internacionalu“ i planiram dan. Deadline za projekte u EU je kroz nekoliko sati. Čudom, mi smo sve spremili još juče, inače se to radi na pravi balkanski način – sistemom nazvanim „u zadnji čas“! Kako to moj dragi prijatelj Krešnik Ajdini voli reći: „Balkanci ništa na ovom svetu ne bi uradili da nije bilo tih pet minuta do dvanaest.“ Ali, ovaj put smo malo poranili, ostalo je samo da se dokument odnese u sedište EU delegacije. To će neko drugi u našem uredu da učini, a ja sam zaslužio svoju kafu na ovoj zelenoj terasi.
Dobre su nam ideje u projektima, slobodarske, ljudske, dakle – predavničke. Naslov ovog najnovijeg je „Equality Now!-Ravnopravnost sada!“ i odnosi se na jednakost, ljudska prava i slobode u Makedoniji. Pomalo tužno, kako to biva nakon napornih priprema, gledam na prošla nekoliko dana. Bila je to interesantna nedelja, nabijena događajima koji će tek da uzrokuju još problema, još nedaća.
Danas je kišan dan u Skoplju. Odlične vremenske prilike za čitanje nedavnog izveštaja Amnesty International-a u kojem se, opet, konstatuje pad ljudskih prava u Makedoniji. Mora da ih je platila opozicija!
Samo da mržnja, nesuvisla i apsurdna, nije toliko prisutna u vazduhu. Mržnja i glupost zajedno. Naručujem još jednu kafu, pomalo nervozno. Onda se setim one od Nelsona Mandele:
„Niko nije rođen s mržnjom prema drugoj osobi zbog boje kože, porekla ili religije. Ljudi moraju naučiti da mrze, a kako mogu naučiti se mržnji, oni se mogu naučiti i voleti, jer ljubav pristaje srcu prirodnije nego njena suprotnost.“

*****
Xhabir Deralla na Facebooku: http://www.facebook.com/xhabir.deralla
Blogovi Xhabira Deralle: www.urban-wolf.blogspot.com, www.monkeydonkeya.blogspot.com, www.shortcut-xhd.blogspot.com
XS
SM
MD
LG