Dostupni linkovi

Emir Imamović Pirke: Agonija bez kraja je priča o BiH


Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac s prijelaza stoljeća. Skoro 25 godina se bavi novinarstvom i drugim vrstama neposredne proizvodnje teksta. Rođen u Tuzli, živio u Sarajevu, stanuje u Šibeniku. Iskreno, prezire skoro sve što vole mladi i raduje ga što je sredovječan. Direktor Festivala alternative i ljevice Šibenik.

Subota, 11. studeni

Nakon cjelodnevne, preciznije cjelonoćne posjete Šibeniku, ispraćam najboljeg sarajevskog i najvećeg životnog prijatelja. On se vraća u grad u kojem sam proveo najboljih i najznačajnijih 15 godina života.

Posljednji puta sam u Sarajevu bio u drugom mjesecu 2014. U Šibenik, gdje mi je kuća već sedam godina, vratio sam se onoga dana kada su sudionici demonstracija pokrenutih u mom rodnom gradu, Tuzli, spalili zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Od tada sam Sarajevo vidio jednom uživo i u prolazu. Ne izbjegavam ga namjerno, daleko od toga. Samo ne stižem svratiti na dva, a ostati četiri dana.

Čenga, kako glasi nadimak mog druga, i ja o Sarajevu nismo pričali. Mi smo naše Sarajevo u to malo vremena živjeli onako kako smo to radili dok nas je spajalo desetak minuta vožnje taxijem.

Kada god me netko pita, znači često, nedostaje li mi taj grad, odgovaram da ne nedostaje. I fakat je tako: nimalo mi, niti jednog trena, u životu ne fale njegove ulice, zgrade, klepet starih tramvaja, zubarske ordinacije, frizerski saloni, minareti, zvonici i jedna kafana koje svakako više nema. Ja mogu stanovati svugdje: niti jedan prostor mi ne znači ništa.

Sarajevski tramvaj
Sarajevski tramvaj

Meni fale Sarajlije, ali njih ima, kako je jednom rekao Elvis J. Kurtovich, svugdje, pa čak i u Sarajevu. Srećem ih po Zagrebu, Splitu, Puli, Ulcinju... Oni što nisu odselili, na moju sreću, često putuju. Ponekad svrate do Šibenika, da nastavimo tamo gdje smo stali prije godinu, dvije, pet...

Nedjelja, 12. studeni

Nekada najmrži, pretvorio se u, da tako kažem, najodgovorniji dan u tjednu. Nedjeljom Alenu Galoviću, uredniku tjednika Express, sa kojim već godinama surađujem, predlažem temu za idući broj. Alen i ja se nikada nismo sreli. Telefonom smo razgovarali najviše dva puta. Imamo, međutim, taj mali, nedjeljni ritual: ja od ranog buđenja do kasnog popodneva smišljam teme, predložim tri, a on do večeri odabere jednu. I uvijek je to prva s predloženog spiska.

U Expressu se bavim novinarstvom na kakvo sam naučio nekada davno, puno prije nego su postojali portali, a novine služile da u njima izlaze oglasi. U Expressu se osjećam kao - novinar: imam slobodu izbora, ozbiljne, dobre urednike i ono što napišem to vidim na novinskom papiru.

Novinarstvo je u posljednjih dvadesetak godina doživjelo više promjena nego ijedna druga profesija. Nikada nije bilo više medija i više prostora za izražavanje i nikada nije bilo manje dobrog sadržaja i dobrih novinara. Kada sve može biti vijest ili priča, onda ništa ne može biti važno. Kada se uspješnost ne mjeri kvalitetom sadržaja, već brojem klikova i profitom od isključivo oglasa, onda treba biti zahvalan na prilici da se radi onako kako se radilo prije. I kako jedino ima smisla.

Ponedjeljak, 13. studeni

Na portalu Jutarnjeg lista čitam kako će, opet, u Hrvatskoj pokupiti cigarete za tri kune. Tim novcem planiraju se pokriti minusi u sustavu zdravstvenog osiguranja. Autor ove, još jedne ideje s ruba pameti, je ministar zdravstva Milan Kujundžić: onaj kojem je u opisu posla i borba protiv ovisnosti, te smanjenje broja pušača koji, kao, češće obolijevaju i više koštaju.

"Još jedna ideja sa ruba pameti"
"Još jedna ideja sa ruba pameti"

U Hrvatskoj puši 39 posto stanovnika i oni godišnje kupe četiri stotine milijuna kutija cigareta. Većinu cijene svake od tih 400 milijuna kutija čine izdvajanja za državu, najviše za njen zdravstveni sustav. Kada bi, dakle, Milan Kujundžić nekim čudom uspio i kada bi se svi Hrvati ostavili duhana, bila bi to, možda, najzdravija nacija na svijetu, ali sigurno ne bi bilo nikoga da to zabilježi. Bez milijardi kuna koje svake godine odu u dim, zdravstvo bi kolabiralo.

No, o tome se, zahvaljujući antipušačkoj histeriji glasno šuti, a ako se i progovori, onda se priča o načinima dodatnog reketiranja pušača kojima treba još više onemogućiti da pušeći ugrožavaju svoje zdravlje i čuvaju zdravstvo nacije.

Utorak, 14. studeni

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine je rekao kako se nada da će ta zemlja konačno priznati neovisnost Kosova. Tanjug, nekada davno važna novinska agencije i kasniji servis u službi svake beogradske vlasti, njegovu je izjavu malo izmijenila, pretvorivši je u najavu skorog bosanskohercegovačkog priznanja Republike Kosovo.

Aleksandar Vučić i prateći ansambl u kojem solo dionice imaju najgori tabloidi u bogatoj povijesti balkanskog novinarskog beščašća, doživjeli su kolektivni nervni slom.

U svemu je, naravno, najmanje važno ono što je Izetbegović kazao. Daleko je bitnije ono što Beograd neće da kaže. A Kosovo je, upravo za Srbiju, neovisna država. Srbija, za razliku od Bosne i Hercegovine, priznaje kosovske dokumente, lakše je, puno lakše, putovati iz Prištine u Niš i iz Beograda u Peć, nego iz, recimo, Sarajeva u Ferizaj.

Na Kosovo srbijanska vojska i policija ne pomišljaju ući, na istom tom Kosovu srpske stranke sudjeluju u izborima na kojima se bira većinska, albanska vlast, s čijim se predstavnicima susreću i razgovaraju i Vučić i Ivica Dačić. Nije, dakle, problem što će jednoga dana BiH priznati Kosovo, ali jeste što Srbija neće da prizna kako ga je već priznala.

Srijeda, 15. studeni

Za portal Forum intervjuiram Juricu Pavičića, povodom njegovog novog romana Crvena voda. Na jedno od mojih pitanja, ovaj splitski pisac, novinar i filmski kritičar odgovara: "Mislim li da smo - kad je Dalmacija po srijedi - najsmrdljivija generacija? Ukratko: da. Izdali smo ono što je u dalmatinskoj tradiciji bilo najbolje, komunalni kolektivizam, kulturu života u ugovornoj zajednici, duh gradskih statuta, na koncu i ono što se obično najčešće spominje - naše pretke partizane".

"Suvremena krimi literatura daje pravu sliku svega što definira društvo i kulturu neke zemlje", izjavio je nekom prilikom britanski autor Ian Rankin.

Pavičićeva knjiga postiže upravo to, kroz priču dugu skoro 30 godina, ona govori o ratu, tranzicijskom cunamiju i nekretninskom biznisu čiji se predstavnici često žale na famoznu antiinvesticijsku klimu u Dalmaciji, na neorganizirani otpor otimanju javnih dobara i pretvaranju domaćeg svijeta u privremene, uslužne radnike jednostavnih zanimanja.

Pavičić: Mislim li da smo - kad je Dalmacija po srijedi - najsmrdljivija generacija
Pavičić: Mislim li da smo - kad je Dalmacija po srijedi - najsmrdljivija generacija

Crvena voda je prvoklasni krimić u kojem se napeta potraga za mišćanskom ljepoticom isprepliće s povijesnom dramom jedne zemlje i njenih ljudi.

Četvrtak, 16. studeni

Četvrtkom pišem za mostarski portal Bljesak. Komentiram, kako se to kaže, bosanskohercegovačku zbilju. Nakon što pritisnem send i pošaljem tekst, osjećam se kao da sam upravo izašao iz septičke jame. Pune, da ne bude zabune.

Predugo već pišem isto na različite načine. To isto znači da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj kraja agonije nema, što podrazumijeva agoniju bez kraja. Za sva tri svoja naroda ova, današnja BiH je privremeno rješenje, što ne bi bilo nužno loše da postoji jedna, samo jedna stvar vezana za budućnost oko koje se mogu dogovoriti. No, ne mogu.

'Mi smo postali taoci svojih birača', odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Bošnjačka buduća BiH se po svemu razlikuje od srpske i hrvatske, a hrvatska i srpska u toj budućnosti vide ili još rascjepkaniju državu ili je ne vide nikako.

Pritom, nitko ne može, jednostavno ne može, postići ono što želi, ali to nikome ne smeta da nastavi pokušavati. Izbori se najlakše dobivaju najavom historijskih događaja.

Jednom sam bivšeg člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske (RS), Nebojšu Radmanovića, pitao: "Zašto, zaboga, jednom netko ne kaže kako se RS ne može odvojiti bez suglasnosti Bošnjaka, kao što ni Bošnjaci ne mogu ukinuti RS bez volje poslanika Narodne skupštine tog entiteta". "Oboje će se", dodao sam, "znamo i jedan i drugi, dogoditi nikada".

"Mi smo postali taoci svojih birača", odgovorio je Radmanović. Nikada nisam čuo iskrenije priznanje neiskrene politike.

Petak, 17. studeni

Ako ima nešto vrijedno pamćenja u proteklih sedam dana, onda je to intervju Marinka Biškića Slobodnoj Dalmaciji. Marinko je rođen u Bosni, odrastao je u Splitu, punker je u stanju mirovanja i vlasnik tvrtke za proizvodnju čokolada Nadalina. No, nije anđeo tranzicije, dakle jedan od onih što su svoj život činili boljim - uništavajući tuđe.

"I sad će mi neki zbog tih riči da se u socijalizmu moglo živjet od privatnog biznisa i svoga rada reć' da sam kontinuirani anarhist, komunjara, ljevičar. A nisam, samo sam realan", kazao je Marinko, poduzetnik koji je posao pokrenuo u Jugoslaviji, preživio sa svojim radnicima rat u Hrvatskoj i kod kojeg se na posao ne ide kao na robiju.

Pritom, Nadalina je sponzor onim događajima što ih drugi ili zaobilaze ili ih pomažu, ali mole za anonimnost - poput Festivala alternative i ljevice kojeg u Šibeniku organiziramo od 2013. godine.

Ako kapitalizam uopće može imati ljudsko lice, onda izgleda kao Marinko Biškić.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG